34 godine bez fra Mije Đene

Fra Mijo Đeno, krsnim imenom Ilija rodio se 20. svibnja 1913. godine u selo Vukićevci u župi Podmilačje. Nakon četverogodišnje osnovne škole u Jajcu, odlazi u gimnaziju u sjemenište u Visokom. Godinu novicijata završio je u samostanu u Livnu. Najprije je upisao teološki studij u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji, a zatim je nastavio studij teologije u francuskom Strassburgu. Za svećenika ga zaredio banjalučki biskup fra Alojzije Mišić u banjalučkoj katedrali 1938. godine.

Nakon završetka studija u Francuskoj ostao je neko vrijeme u dušobrižništvu za iseljenike, ali brzo se vraća u domovinu. Uprava Provincije šalje ga na studij klasičnih jezika koji je uspješno završio. Od 1945. do 1973. godine bio je redovni profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, u isto vrijeme obnašao je i službu prefekta sjemeništaraca. Nakon toga odlazi na službu gvardijana u Jajce te ostaje na tom mjestu tri godine. Po završetku tog trogodišta ostaje sve do smrti u samostanu u Jajcu.

Komunističke vlasti zatvorile su ga 1956. godine. Povod je bila njegova propovijed u kojoj je kao ilustraciju za nešto što je htio reći upotrijebio jednu zgodu iz života biblijskog kralja Heroda. To je slušala supruga nekog vojnog časnika koja ga je tužila i svjedočila na sudu. Bio je osuđen na kaznu strogoga zatvora u trajanju od dvije i pol godine. Bio je kriv što je propagandom izazivao nacionalni razdor kod velikog broja prisutnih u crkvi. Također ga se krivi da je rekao da je crkveni brak jedini pravilan, a brak nevjernika da nije nikakav brak i da katolička omladina i drugi kada se žene i udaju, trebaju birati samo čistu katoličku vjeru. Fra Mijinu žalbu na presudu prvostupanjskog Okružnog suda u Travniku odbacio je Vrhovni sud NR BiH, te potvrdio raniju presudu. Iz Travnika je prebačen u zenički zatvor gdje mu je kazna bila smanjena za šest mjeseci. Na uvjetni otpust je pušten 1957. godine.

Iz govora fra Mate Pranjića, jajačkog gvardijana na sahrani fra Mije:

„… Kroz pedeset godina svog misničkog rada i djelovanja nijedna mu misnička dužnost nije bila ni teška ni mrska ni dosadna. Bio je poznat i priznat kao veliki vatreni pučki propovjednik ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i dalje, širom naše domovine, kao i u zapadnoj Europi, Americi i dalekoj Australiji. Propovijedao je u zgodno i nezgodno vrijeme. Njegove riječi u tumačenju Božje poruke bile su glasne i jasne, tako da onaj tko je bio u blizini njega nije mogao a da ih ne čuje. Sigurno je da su Kristove riječi, izgovorene njegovim ustima, mnogima suze obrisale, boli ublažile, vjeru ojačale, nadu učvrstile i ljubav u srcima ražarile. …

… Kroz pedeset i pet godina svog redovničkog života, usudio bi se reći, bio je zaljubljen u habit sv. Franje Asiškog. Skidao ga je samo kad je morao, a franjevačka krunica bila mu je uvijek obješena na pasu, prstima brojana, srcem, pameću i usnama pažljivo moljena…“

Nakon trogodišnjeg bolovanja, više operacija preminuo je u jajačkom samostanu 31. svibnja 1988. godine.