Iako je po struci medicinski tehničar, muzika je odavno postala neizostavan dio njegova identiteta. Ne kao prolazni interes, nego kao unutarnja potreba koja ga prati i onda kada pjesmu ne sluša. Njegov dan bez muzike, kaže, ne bi bio potpun iako se često nalazi u svakodnevnoj rutini, melodije mu stalno odzvanjaju u mislima. „Shvatio sam da mi muzika ne izlazi iz glave ni kada je ne slušam. Kada sam vidio da mi pjevanje popravlja dan i raspoloženje, tada je prestalo biti samo hobi“, kaže za Večernji.ba Adem-Ali Durmo iz Zenice.
Prevladao je tremu
Prvi ozbiljniji korak dogodio se još u drugom razredu srednje škole, kada ga je profesorica potaknula – kako danas priznaje, gotovo i natjerala – da zapjeva. Tada je to za njega bilo stresno i neugodno iskustvo, no s vremenskim odmakom na taj trenutak gleda sasvim drugačije. Osim što je tada prevladao tremu, naučio je i koliko je hrabrost važna u životu.
„Danas sam joj beskrajno zahvalan. Vidjela je nešto što ja tada nisam imao hrabrosti priznati sebi“, iskreno priznaje. Prvi izlazak pred publiku bio je ispunjen tremom, strahovima i stotinama misli. Ipak, čim je osjetio prvi aplauz, shvatio je koliko muzika može povezati ljude i otvoriti srce. Nemoj zaboraviti tekst, što ako mi pukne glas… srce lupa, ruke se tresu, ali već nakon prve strofe sam se malo opustio. Trema je uvijek prisutna, ali naučiš živjeti s njom“, prisjeća se. Iako je završio srednju medicinsku školu, muzika je paralelno rasla s njim. Učenje o ljudskom tijelu i duši dalo mu je drugačiju perspektivu na umjetnost – shvatio je da pjesma može biti svojevrsno terapeutsko sredstvo. „Medicina me naučila empatiji i odnosu s ljudima, a muzika mi je bila izduvni ventil. Dok sam učio o bolestima i ljudskom tijelu, kroz pjesmu sam liječio dušu i bježao od realnosti“, objašnjava. Dilema između sigurnog poziva i umjetnosti postojala je i još uvijek postoji. Svjestan je da umjetnički put nije jednostavan, ali strast ga vuče naprijed. „Jesam, i to više puta. Trenutno biram sigurnost jer je umjetnost nepredvidiva, ali sam sve više posvećen pjevanju. Tek sam na početku i smatram da, dok god se trudim, put do uspjeha može biti lakši“, govori za Večernji.ba bez uljepšavanja. Formalnu glazbenu edukaciju nikada nije stavljao u prvi plan. Njegov pristup pokazuje koliko je samodisciplina i predanost važnija od samog talenta.
„Bez discipline, truda i želje, talenat ostane samo ideja“, kaže, ističući da je osobni rad ključ svega. Za njega pjevanje nije isto u svim raspoloženjima. Svaka emocija donosi drugačiji način interpretacije, što ga stalno motivira da istražuje svoj glas i granice izraza. „Kada sam tužan, pjevam tiše i iskrenije, više se posvetim emociji i tekstu. Kada sam sretan, biram brže pjesme i različite žanrove. U oba slučaja uživam i bježim od problema“, priznaje. Tehnička savršenost, kaže, nikada neće biti važnija od emocije. Smatra da je upravo iskrenost ono što publiku povezuje s izvođačem. „Bez emocije pjesma ostaje prazna“, ističe Adem-Ali. Na društvenim mrežama objavljuje kratke covere, bez opterećenja brojkama. Fokus mu je na iskrenom dijeljenju svojih osjećaja, a ne na popularnosti. „Prava publika je ona koja se zadrži, posluša i osjeti moju ljubav prema muzici. Brojke se mijenjaju, ali emocija ostaje. Vrijedniji mi je aplauz od broja pregleda“, ističe. Sudjelovanje u glazbenom natjecanju doživljava kao novo i dragocjeno iskustvo. Svaka pohvala i priznanje dodatno ga motivira da istražuje i razvija svoj talent. „Oduvijek mi je bila želja sudjelovati u emisijama ovog karaktera. Posebno mi je ostala urezana pohvala člana žirija koji mi je rekao da imam veliki talent i da mogu pjevati talijanske kancone“, kaže. S osmijehom se prisjeća i trenutka koji mu je donio nadimak. Takvi mali trenuci, objašnjava, uvijek ostaju urezani u sjećanju i dodaju ljudskost cijeloj priči. „Na drugom pojavljivanju netko je rekao ‘Vratio se Šime’, i tako sam dobio i treće ime – Adem-Ali Šime“, dodaje kroz smijeh.
Životni put
Najveću potvrdu, ipak, dobiva od ljudi. Njegova najveća nagrada nije nagrada niti naslov, nego emocija koju uspije izazvati kod publike. „Bilo je situacija kada su mi prilazili ljudi koje nisam ni poznavao, sa suzama u očima, objašnjavajući emociju koju su osjetili. Nevjerojatan je to osjećaj“, priznaje u razgovoru za Večernji.ba. Kada ne pjeva – a kaže da se to rijetko događa – ljudi ga opisuju kao iskrenu i pozitivnu osobu. Njegov optimizam i smirenost prate ga i u privatnom životu, što dodatno potvrđuje koliko je muzika utjecala na njegov karakter. „Više volim slušati nego govoriti. Nekad misle da sam dosadan, ali to je uglavnom kada imam loš dan“, dodaje uz smijeh. Ako se muzika ne ostvari u profesionalnom smislu, ne doživljava to kao poraz. Za njega je to prije svega životni put i način da ostane vjeran sebi. Sigurno zanimanje uvijek mu ostaje oslonac, a muzika ono što će raditi bez obzira na sve – za sebe i za one koji je vole slušati. Poruka mladima koji se boje prvog koraka jasna je i jednostavna. Njegov primjer pokazuje da strah ne smije biti prepreka, već motiv da se istraži vlastiti potencijal. „Muzika je sve osim straha. Prvi korak je najteži, ali vrijedi. Ovo je i moj početak – trebamo ostati vjerni onome što nas ispunjava iznutra.“