O Južnom potezu, a još manje o posljednjem poginulom hrvatskom branitelju Anti Bužančiću, malo se zna iako je ta vojna operacija bila presudna za završetak rata i u BiH i u Hrvatskoj. Pokrenuta je zato što Srbi ni nakon Oluje i Maestrala nisu htjeli pregovarati o konačnom miru. Čak ih na to nisu prisilili ni NATO-ovi udari na njihove strateške objekte. Zato su Amerikanci od ministra obrane RH Gojka Šuška tražili nastavak operacije od Jajca prema Banjoj Luci. Proveo ju je general Ante Gotovina s 4. i 7. gardijskom brigadom HV-a, 1. hrvatskim gardijskim zdrugom i drugim postrojbama HV-a te brojnim postrojbama HVO-a, uključujući 1., 2. i 3. gardijsku brigadu. Pod nazivom Južni potez trajala je od 9. do 15. listopada 1995. godine. Hrvatske su snage u svega četiri-pet dana ovladale Mrkonjić Gradom, dijelom Manjače i HE Bočac. Time je cijeli elektroenergetski sustav na rijeci Vrbas bio pod hrvatskim nadzorom, samim time i opskrba Banje Luke strujom. Kada su hrvatski vojnici stigli 23 kilometra pred Banju Luku, Ratko Mladić panično je zvao Miloševića i rekao mu da se sve raspalo, da više ne postoje crte obrane i neka on preuzme odgovornost za sudbinu RS-a i srpskog naroda.
U Washingtonu je brzo zazvonio poziv iz Beograda i molba da se ofenziva zaustavi. Time je Milošević priznao kapitulaciju i prihvatio mirovne pregovore. Od Amerikanaca Hrvatima je ekspresno stigla molba, bolje rečeno zahtjev, da se stane s vojnim operacijama. Šušak je prijateljski upozoren i na posljedice ako bi se zauzelo Banju Luku. Sve bi se izbjeglice iz banjolučke regije naselile u okupirani dio Slavonije.
Operacija združenih hrvatskih snaga Južni potez, posljednja velika vojna operacija u Domovinskom ratu, predstavljala je za Hrvate ne samo vojni vrhunac već i početak prelaska prema političkom rješenju sukoba. Mirovni su pregovori pod okriljem SAD-a održani u Daytonu od 1. do 21. studenoga 1995. Tim sporazumom, osim prekida rata i uspostave daytonske BiH, Hrvatska je međunarodno verificirala oslobađanje svog teritorija u Bljesku i Oluji. Zaboravlja se da je dio Daytona i Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Potpisan je 12. studenoga 1995., a službeno je završen 15. siječnja 1998. godine. Proveden je pod okriljem Ujedinjenih naroda i smatra se kao jedan od rijetko uspješnih. Da su kojim slučajem hrvatske snage zauzele Banju Luku, istočnu Slavoniju, južnu Baranju i zapadni Srijem, nastanile bi se srpske izbjeglice i time bi se vjerojatno uspostavio status quo kao, recimo, u Cipru.
Nažalost, iako je ratnim operacijama Južnog poteza broj žrtava bio relativno mali, njega će obilježiti i dvije pogibije. Jedna je brigadira Andrije Matijaša Pauka, legendarnog zamjenika zapovjednika 4. gardijske brigade – poginuo je od “prijateljske vatre”, a druga malo poznatog pripadnika 72. bojne Vojne policije Split Ante Bužančića. On je posljednji poginuli hrvatski vojnik u Domovinskom ratu.
Uz pobjedničku Hrvatsku vojsku, i Amerikanci su bili ponosni na svoju diplomatsku oluju – zaustavili su rat i donijeli mir i BiH i Hrvatskoj. Srbe su hrvatskim Južnim potezom prisilili na kapitulaciju. A ni u jednom ratu to nije lako. Podsjetimo, u Drugom svjetskom ratu Japance su na kapitulaciju prisilili atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki, koji je završio bezuvjetnom predajom. Završni udarac u BiH i RH, umjesto smrtonosnih bombi američkog ratnog zrakoplovstva, zadali su im kopnenim napadom hrvatskih vojnika. Ipak, slobodu su mnogi platili životom. Posljednji je to učinio škveranin iz splitske Vojne policije. Zaslužio je da mu barem znamo ime i prezime: Ante Bužančić!