Ove godine obilježava se 30. godišnjica završetka bosanskohercegovačkog rata, koji je odnio više od 100.000 života i milijune raselio. Uspostava mira kroz Daytonski sporazum omogućila je Bosni i Hercegovini da opstane, ali njezina politička stvarnost i dalje je pod snažnim utjecajem međunarodnih faktora, posebice ulogom visokog predstavnika, kojeg imenuje međunarodna zajednica, pišu u članku kojega je objavio američki Foreign Policy Marko Prelec i Bernhard Knoll-Tudor. Jedan od ključnih elemenata Daytona bio je uvođenje visokog predstavnika kao nadređenog tijela vlasti koje je nadgledalo provedbu sporazuma. Tri desetljeća nakon rata, ova pozicija ostala je simbol političke nesposobnosti zemlje da se oslobodi vanjskog nadzora. Trenutni visoki predstavnik, Christian Schmidt, suočava se s ozbiljnom kritikama zbog svojih intervencija u unutarnjoj politici Bosne i Hercegovine, uključujući izmjene izbornog zakona, suspendiranje ustava i smjenjivanje političkih lidera. Mnogi smatraju da njegove odluke samo produbljuju političke podjele u zemlji.
Daytonski sporazum postavio je složen politički sustav u kojem su vlasti podijeljene među tri konstitutivna naroda i dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku. Iako je cilj bio spriječiti dominaciju bilo kojeg naroda, ovaj sustav je doveo do političke paralize. Od 1995. godine, visoki predstavnici su koristili posebne ovlasti, poznate kao „Bonn powers“, koje im omogućuju donošenje zakona, smjenu političara i obustavu nepoštivanja odluka. Takve ovlasti bile su ključne za održanje teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, ali su također izazvale otpor među lokalnim političkim liderima. Posljednjih godina, Schmidt je postao vrlo kontroverzan. Njegove odluke nisu naišle na odobravanje svih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, osobito onih iz Republike Srpske.
Zanimljivo je da je Schmidt 2022. godine promijenio izborni zakon kako bi unaprijedio prava hrvatske manjine u Bosni i Hercegovini, što je izazvalo veliku političku debatu i podjele među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Unatoč tome što su visoki predstavnici odigrali ključnu ulogu u održavanju mira u postratnom razdoblju, sve veći broj kritičara tvrdi da je međunarodna administracija postala teret, a ne pomoć. Schmidt, kao i njegovi prethodnici, suočava se s optužbama da se ponaša kao strani vladar, a ne kao objektivni posrednik, čime potkopava povjerenje u domaće institucije.
Situacija u Bosni i Hercegovini ostaje politički nestabilna, a međunarodni nadzor, koji je trebao biti privremen, sada traje već tri desetljeća. Neki tvrde da je vrijeme da Bosna i Hercegovina konačno preuzme potpunu kontrolu nad vlastitim političkim putem, dok drugi smatraju da je međunarodni nadzor nužan za očuvanje mira.