Kada sam tek počela čitati kao dijete, nisu me privlačile biografije i teško da bih neku pročitala prije 20-ak godina. No godine donose i želju za promjenom, pa tako sam otkrila kako ljudi koji su stvarno svašta proživjeli imaju dar to i nama prenijeti na pitak, komičan, tragičan, ali prije svega na iskren način. Životi su nam satkani od različitih iskustava, i ni jedno nije isto, ali neke autobiografije mogu nam pomoći ne samo u razumijevanju autora već i sebe samih. Njihov život nam može biti inspiracija, ali i prilika da učimo iz iskustava koja su drugi skupo platili. U moru zanimljivih autobiografija donosim dvije koje su meni jako drage. Jedna simpatična, smiješna i tužna, a druga teška, bolna i puna nepravde.
“Bol je ponekad, čak i kada mi to ne znamo, točno ono što nam treba da bismo mogli ostvariti svoje planove.” “Putovanje zvano igra”, Marko Babić
Teško je pisati o knjizi “Putovanje zvano igra” Marka Babića jer ju je na neki način proživio i netko tebi blizak. Borbe, razmišljanja, hrabrost i ustrajnost kroz koje je on prolazio bili su poznati, ali opet tako daleko – moja mlađa sestra pobijedila je rak, i to u vrijeme korone. To nije moja priča da je pričam, samo mogu reći da sam bila svjedok žestokoj borbi, a koje jačine, nisam ni bila svjesna dok se nije završila. Idemo sada na knjigu. Bilo me je strah ovo čitati. Dosta nas je čulo za Marka preko Instagrama, mlad čovjek, otac, suprug, arhitekt koji je dobio strašnu dijagnozu zvanu rak. Navijali smo za njega, a on nam je zauzvrat slao dobre misli i vjeru u dobrotu ljudi. Pomogao je mnogima dati hrabrosti tamo gdje je sami nisu/nismo uspjeli pronaći, a ova knjiga je priča o njegovoj borbi – ne, ne borbi. već o njegovu putovanju kroz sve ono što ga je snašlo.
“… da ono što sam danas ne moram biti i sutra. “”Putovanje zvano igra”, Marko Babić
Nastavak ove knjige nećemo moći čitati, ali ovo je jedna od onih knjiga koju možemo stalno iznova čitati i stalno nešto novo naučiti. “Putovanje zvano igra” svjedočanstvo je hrabrosti, prijateljstva, a i mali vodič u rijeku misli osobe koja se suočila s nesuočivim. Marko nas ovom knjigom podsjeća da budemo dobri kako prema sebi tako i prema drugima, da budemo zahvalni na svemu oko nas i da se sve može proživjeti kao putovanje i igru. Suze su pale, smijeha je bilo, a kraj je takav da jednostavno zagrlite knjigu i zahvalite na svemu što imate. Divna, divna knjiga. Žao mi je što ne uspijevam prenijeti svoje misli u tekst, samo mogu iskreno preporučiti čitanje, a tko zna, možda i mi sami probudimo ono dijete u nama i nasmijemo se onako iskreno kako nismo od malena.
“Dozvoljeno mi je prezirati tuđi san, san čak i ako on predstavlja moju stvarnost.” “Drago mi je da je mama mrtva”, Jennette McCurdy
Nekoga sam naslov odbija od čitanja, kakva je to autobiografija koja glasi “Drago mi je da je mama mrtva”, kako je nazvala svoju knjigu Jennette McCurdy. Ali smisao naslova se polako otkrije čitanjem. Malo je teško čitati knjigu koja je nečiji stvarni život, a pogotovo jer si tu osobu “pratio” u javnom životu, njihov put kroz slavu. Jennette McCurdy bila je jedna od najdražih glumica mojim curama, naučila ih je biti odvažne, hrabre i reći što misle, a ja sam ih poticala u tome. Kao odrasla osoba pratila sam što moja djeca gledaju i iako su mi neke scene i prizori iz iCarly i Sam&Cat bili apsurdni i besmisleni, čak i neprimjereni, bilo je i komičnih i korisnih dijelova koji su bili super i meni i djeci, često sam se pitala tko piše te scene.
“Lakše je biti bijesan nego osjećati bol u podnožju gnjeva. ” “Drago mi je da je mama mrtva”, Jennette McCurdy
O životu slavnih saznamo iz tabloida i interneta, ali njihove osjećaje i poteškoće ne možemo znati i često se dogodi da kažemo: “Blago njima”. Žive li stvarno ono “blago njima”? Je li put do zvijezda med i mlijeko ili je pretrpan trnjem? A pogotovo dječje zvijezde. U ovoj knjizi Jennette nam zorno prikazuje svoj život, svoje djetinjstvo, sve “blagoslove” odrastanja kao dječje glumice i svoje želje. Teško je dati ocjenu za knjigu koja je nečiji život, ogoljen do iskonskih osjećaja i “oštećenja” života koji su ti iskovali drugi, kad te iznevjeri osoba kojoj si vjerovao da ti želi sve najbolje, osoba koja bi trebala biti tu za tebe uvijek i zauvijek, a u biti prisilno živi svoje snove preko tebe. Po meni je knjiga odlično napisana jer nije joj cilj bio zadiviti, već poučiti ljude o poremećajima u prehrani, zlostavljanjima i važnosti suočavanja s vlastitim osjećajima. Nečije ukradeno djetinjstvo nikada se neće vratiti, ali bar mogu drugi učiti po njezinu primjeru. Jennette nikad nije htjela biti glumica, već je samo ispunila mamin san. Htjela je pisati, i na kraju joj se želja ostvarila.
Ono što obje knjige povezuje brutalna je iskrenost autora, njihov stav i njihove borbe preneseni su nam bez uljepšavanja i bez filtra. Da, ne možemo spojiti Marka i Janette, te dvije sudbine su jako teške i bolne, ali nam mogu biti inspiracija kako pronaći snagu i u naoko bezizlaznim situacijama.