Za dva dana, 14. prosinca, bit će točno 30 godina otkad je u Parizu službeno potpisan Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat kao Daytonski sporazum jer je postignut u američkoj zračnoj luci Dayton pod pokroviteljstvom SAD-a 21. studenoga 1995. nakon oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske, HVO-a i Armije BiH protiv agresora. Sporazum je donio mir, doduše nesavršen, i ustavnu formulu “3 – 2 – 1”: tri konstitutivna naroda, dva entiteta, jedna država. Ta država sastavljena je od jedne federacije i jedne republike te jednog distrikta (Brčko); takav ustavni model ne poznaje ni teorija države ni prava, a kamoli praksa. Dva ni u matematici nije djeljivo s tri: rezultat je 0,66666666… i još bezbroj šestica! No, i taj sustav mogao je nekako funkcionirati sve dokle se pošteno poštivala preambula Ustava BiH (Aneksa 4. Daytonsko-pariškog sporazuma), koja jasno govori o konstitutivnosti i jednakopravnosti triju formiranih nacija. Alija Izetbegović tada je kazao:
– Nažalost, u Bosni i Hercegovini postoje tri formirane nacije!
Višenacionalne države, među kojima su, naprimjer Švicarska i Belgija, prosperitetne su jer uspješno funkcioniraju na konsocijacijskom modelu. No, onda se netko u političkom Sarajevu “mudro” dosjetio da, uz “blagoslov” nekih izvanjskih centara moći, konstitutivne Hrvate treba gurnuti ustranu, koristeći rupčage u Izbornom zakonu, kakve većinskim Bošnjacima omogućuju birati hrvatske predstavnike koji će im vjerno služiti. Ta praksa nije se svidjela ni političkim strukturama u RS-u pa rekoše nekako ovako:
– Kad bošnjački unitaristi “srede” Hrvate, na redu su Srbi!
Tako opravdavaju svoj separatizam i secesionizam, a Hrvati se nađoše između čekića i nakovnja. Kad su u Americi i Europskoj uniji shvatili da je vrag odnio šalu i da daytonska mast ode u propast, podržavaju, za sada više verbalno nego djelatno, hrvatsko inzistiranje na stvarnoj jednakopravnosti, uvažavanju konstitutivnosti i konsocijacijskom modelu. Iz Washingtona i Bruxellesa jasno i glasno poručuju da se politički predstavnici triju naroda moraju dogovoriti oko funkcionalnog sustava koji će jamčiti konstitutivnost naroda na daytonskim temeljima. Djelomične ustavne reforme i izmjene Izbornog zakona, koje će jamčiti legitimno predstavljanje, trebale bi omogućiti konačni prelazak BiH iz daytonske u bruxellesku fazu. Jer BiH drugog ispravnog puta od europskog nema.
Od Daytona do Pariza mirovnom sporazumu trebalo je 23 dana, a od Pariza do Bruxellesa ni 30 godina nije bilo dovoljno. Što ti je relativnost vremena! Bakir Izetbegović, prvi čovjek SDA, u Beču bh. iseljenicima reče:
– Bolje se 20 ili 30 godina natezati nego 20 dana ratovati!
Prođe već 30 godina i što SAD? Previše se natezalo, trebali bi konačno malo popustiti i u Sarajevu i u Banjoj Luci. Ali, ne lezi, vraže. Prije nekoliko dana Zukan Helez se bujicom nimalo diplomatskih riječi obrušio na Željanu Zovko i Maxa Primorca jer mu se ne sviđaju njihovi prijedlozi rješenja. Želimo vjerovati da je govor mržnje pojedinih osoba iz vrha političke piramide vlasti više rezultat nastojanja da se dopadnu dijela biračkog tijela nego mržnje iz dubine njihova srca i duše. Ako nije tako, morao bi se u BiH zabrinuti svatko. Govor mržnje inače pogađa i mrzitelja, ali i one koji ga podržavaju jer i u političkoj džungli postoji bumerang. U političkom Sarajevu, kad je o Helezovim eskapadama riječ, kao da vlada zavjet šutnje. Bilo kako bilo, ili crno, Zukan je svojim istupom sebi osigurao velik postotak birača na izborima sljedeće godine, o čemu govori i inicijativa da se jedna ulica u Bugojnu nazove po njegovu imenu i prezimenu!
Valja reći da ni u Sarajevu baš svi ne misle isto; tako akademik Esad Duraković reče:
– Još uvijek živi ideja o “Bošnjakistanu”!
Što se nije nimalo svidjelo upornim borcima za unitarnu BiH. Nije to Esad ni izgovorio, a u Sarajevu je neka skupina intelektualaca pokrenula “Akademsku inicijativu za afirmaciju imena Bosanac”. Održana je i osnivačka skupština, a cilj joj je stvaranje jedne i jedinstvene nacije u BiH – bosanske. Po njima, u BiH nema ni Srba, ni Hrvata, ni Bošnjaka, ni ostalih, svi su – Bosanci. Po njima, i Hercegovci su Bosanci, pa bi po toj “logici” Hercegovina trebala biti izbrisana iz naziva države. Kao i veznik “i”! A što se europskog puta BiH tiče, bošnjačka i srpska stana svako malo nađu “razloge” da se ne usvoje zakoni koji su uvjet za otvaranje pregovora o pristupanju BiH Europskoj uniji. Ili ne žele u EU ili im se ne žuri. Što nas podsjeti na razgovor (ne)ugodni između Muje i Hase.
– Haso, bi li ti jeo graha od jučer? – upita Mujo
– Bih, kako ne bih – odgovori Haso.
– Onda navrati sutra – reče mu Mujo.
Neki bi novu, doduše manju, Jugu u kojoj bi Bošnjaci bili u ulozi Srba, Hrvati u ulozi Bošnjaka, a Srbi u ulozi Hrvata. A ima i onih koji sanjaju da baš oni budu u ulozi Josipa Broza Tita. Što nas podsjeti na drugi razgovor (ne)ugodni, ovog puta između Fate i njezina supruga Muje. Fata ga upita:
– Je li, Mujo, a tko ti je ona Jovanka čije si ime noćas u snu izgovorio pet puta?
– Ma, pusti, cijelu noć sanjao sam da sam Tito – objasni joj Mujo.
Neki opet ne želi ni čuti za federalizaciju BiH. Jednog takvog frizer upita:
– Gospodine, što mislite o federalizaciji BiH?
– Zašto me to pitate?
– Jer vam se od riječi federalizacija diže kosa na glavi pa vas lakše ošišam – objasni mu frizer.