Connect with us

BiH

Bilo jednom nekad davno | Volim Jajce

Volim Jajce

Published

on



BILO JEDNOM NEKAD DAVNO
Bajke započinju sa riječima: ,, bilo jednom nekad davno”, to su priče koje sadrže neke čudesne, nadnaravne elemente. Svojim početkom, bilo jednom nekad davno, bajka nas približava sebi, pružajući nam povjerenje. Uvodi nas u svijet gdje elementi bajke, prkose zakonima stvarnog svijeta, mješajući se sa elementima stvarnog života. Bajke potiču na maštanje i razmišljanje. Bajka počinje tamo gdje završava život. A život, kako kaže Šekspirov junak Macabeth:,,život je samo sjen što luta, bijedni glumac; što se na pozornici razmeće; prodrhti svoj sat i ne čuje se više, on je bajka; koju idiot priča”..Pa da počnemo..
Bila je to nedelja 31. Jula 1977 godine, općina Jug država Brdo. Te nedelje sve je pritiskala popodnevna omorina, sa 37 stepeni u hladu. Oblak vrućine obavio je općinu Jug poput ogrtača, čvrstog i teškog. To nije smetalo mnogobrojnim posjetiocima, koji su pristizali u sve većem broju na nogometni stadion Mrak. Danas se igrao derbi, općinske lige. Sastajali su se selo Ohio i selo Zeboj. Današnja utakmica bila je vrlo značajna za obje ekipe. Bodovno izjednačeni, na vrhu tabele, stim da je ekipa Zeboja zahvaljujući boljoj gol razlici, zauzimala prvo mjesto na prvenstvenoj ljestvici. Do kraja prvenstva još samo dva kola, stoga bi pobjednik današnjeg susreta, mogao već jednom nogom da zakorači ka osvajanju šampionske titule. Još jedna neobična okolnost, zadesila je današnje protivnike, da se baš oni sastaju u tim zadnjim kolima. Kakav hir nogometne sudbine. Stoga ne iznenađuje veliki broj posjetitelja, kad svak normalan ostaje u hladovini, hladeći se i pijuckajući hladno piće, povremeno brišući polagani znoj i umirujući se sviješću, da je kako tako zaštićen od užarenog sunca. Obje ekipe su bile sastavljene od iskusnih nogometaša, pored kojih su mladi i talentirani igrači brusili svoje nogometno znanje. Zatim tu treba spomenuti poznata trenerska imena. Učo, trener sela Zeboj i Jure, trener sela Ohio. Svojim znanjem su ostavili i još uvijek ostavljaju svoj nogometni pečat u jakoj opštinskoj ligi Jug. Obojicu je krasila nogometna maštovitost i čelična disciplina. Zahvaljujući tome u igri obje ekipe, nisu nedostajali maštoviti potezi, uigrane kombinacije i neobični golovi. Upravo je to jedan od razloga, da se danas po ovakvoj toplotnoj crkavici, skupljaju mnogobrojni ljubitelji nogometa, željni prave nogometne igre, žestokih okršaja i mnogobrojnih golova.
Stadion Mrak, bio je više nego lijep. Smješten uz samu rijeku Patku, zelenu, bistru, maštovito krivudavu. Ona kao da nije bila zadovoljna svojom raskošnom lijepotom, završavala je svoj tok prekrasnim vodopadom, tako reči u samom centru grada Jug. Šetati i ribariti na obalama rijeke Patke je poseban doživljaj koji se ne može opisati riječima. Nasuprot rijeke sa druge strane stadiona, nalazila se blaga uzvisina sa cestom a nakon nje uzdizalo se prekrasno brdo; koje je u kasnim popodnevnim satima, svojom sjenkom štitilo i pokrivalo stadion Mrak. No danas je Sunce bilo visoko na nebu, tako da je stadion blistao bez brdske sjenke. Kaže se da je ljepota u oku posmatrača a ovu nije bilo teško uočiti. Zbog toga nijedan umjetnik sa kistom ili fotoaparatom nije mogao u općini Jug a pogotovo na stadionu Mrak, napraviti lošu fotografiju. A tek nogomet koji se tu igrao. Taj glas o njemu se širio i odzvanjao poput ljetnog pljuska što osvježava zemlju, tako je i taj glas osvježavao maštovite nogometne priče u samoj općini Jug a takođe daleko izvan njenih granica. Bio je to nogomet igran sa ljubavlju i njegovan nogometnom tradicijom. Mnogobrojni turisti svraćajući u općinu Jug uživali su uz brđansku kavu i ljutu šljivu; uživali su slušajući zanimljive nogometne priče, uživali su u miru, lijepoj prirodi u prekrasnom starom gradu. Posebna priča su dva jezera, takođe tvorevine rijeke Patke ,bistro plava, iznad kojih se diže prijatan i svjež zrak, gdje mirnu površinu vode, odjednom uznemiri iskok ribe u lovu, obasjane zlatno crvenim zracima i vodoskokom bisernih kapi. Trenutno se nije čuo cvrkut ptica, jer su iz lovačkog društva Pucanj općine Jug, zabunom pobili na desetke labudova, misleći da su patke. Labudovi su isto tako zabunom, opčinjeni ljepotom, sletjeli tog kobnog dana na malo jezero. Ugledavši taj pokolj, to surovo uništenje, nevinih labudova, sve što je moglo letjeti, odletjelo je u neko sigurno a mi se nadamo, samo privremeno sklonište. Svima je nedostajao cvrkut ptica. Lovci su uvučenih ramena i spuštenih glava tih dana šetali gradom. No danas je derbi, sve se zaboravilo. Sve je postalo nevažno, osim utakmice koja je trebala uslijediti. I mi se vračamo zelenoj površini stadiona Mrak. Stadion je bio ograđen metalnom ogradom, na koju se moglo lijepo osloniti. Tako oslonjen, potegnuti iz hladne pive, gucnuti ohlađenu žesticu. Pivo kao i sve drugo piće, hladilo se u svega nekoliko koraka udaljenoj rijeci Patki. Otklanjala je ona svojom blagom ljepotom svaki nemir a tek što je hladila piće. Ako ništa drugo popio bi ga radi te blage osvježavajuće hladnoće. Tako oslonjeni oni malo žešći momci, kao i oni na zalasku pijanske karijere ( svi su bili navijači) kucali su se sa čašama napunjenim šljivovicom i lozom, gledajući se u suzne izmorene oči. Obojena žestoka pića nisu dobra, govorili su što po znanju, što po vlastitom iskustvu. Naravno sve to upotpunjuje poznata brđanska meza. Bez meze se ništa nije radilo a ni pilo u općini Jug. Gdje da piješ na prazan stomak, to se ne radi. To je bila i ostala parola općine Jug. Neki govore da je Balašević svoj hit ,, Al se nekad dobro jelo” napisao boraveći u općini Jug. Autor ovog teksta to ne može potvrditi a ni poreći. Na lijevoj strani stadiona Mrak, nalazile su se male simpatično napravljene drvene  tribine ali rijetki su se odlučivali zauzeti mjesto na njima. Što zbog njihove sigurnosti, što zbog ugođaja oslonca na metalnu ogradu. Oslonjen na ogradu svom težinom, pogleda usmjerenog na igrača sa loptom ili bez nje, to je bio takav ugođaj, kao da si i sam na terenu, kao da si dio igre. Mogao si da čuješ, kako se igrač bori za zrak, da osjetiš njegov znoj, prdež ispušten od napora, da prepoznaš šta je jeo, šta je pio. Mogao si,bitna stvar, mogao si tako oslonjen, da više popiješ i da osjetiš milovanje povjetarca, koji se provlaći kroz gusto lišće topola, poređanih obalom rijeke Patke. Lijepo je bilo znati, da imaš oslonac, koji te drži da se ne srušiš u histeriji navijačkog ludila. Nema sumnje da nas danas čeka istinski spektakl i mnogo nogometnog materijala o kome će se još dugo pričati i pisati. Derbi je trebao da počne za nekih dvadesetak minuta. Igrači su već krenuli sa uobičajenim zagrijavanjem. Ekipa sela Ohio u novoj opremi, samo na dresovima su imali otisnute brojeve udesno nakošene. Neko je zaboravio da odštampa brojeve a Ohijci snalažljivi kakvi jesu, odštampali su ih sami. To je imalo za učinak, da su svi ljubitelji današnjeg spektakla prateći ih pogledom, imali  glavu nagetu na desnu stranu. No Ohijci su čvrsto vjerovali, da će im ti dresovi kao i njihovim navijačima, danas donijeti sreću. Igrače sela Zeboj, mučila je druga briga ali isto vezana za brojeve na dresovima. Naravno i oni su bili u novoj opremi. Oprema to moramo naglasiti, bila je donirana upravo za ovaj susret iz republičkog ministarstva za sport i kulturu. Ta nesebična gesta bit će pozdravljena na početku susreta i kao uvijek u takvim prilikama bit će uručene nagrade zasluženim pojedincima. Samo igrači sela Zeboj nisu razmišljali o toj prigodi sa zahvalnošću, jer im je taj poklon u kojem su morali igrati, predstavljao problem. Naime dobili su dresove sa brojevima odštampanim sprijeda. Vrlo neobićna slika, za navijače a za igrače sela Ohio to je bila svojevrsna provokacdija. Upravo zbog tih brojeva otisnutih sprijeda u raspravi su bili delegat utakmice gospodin Brk, glavni sudija i oba trenera. – Recite vi meni – govorio je padajući u vatru, poput Cicerona koji je svoje govore u zloglasnom Rimu, uperivao protiv Marka Antonija, obojene neprijateljskim zovom – recite vi meni, sunce vam ne jebem. Kako će moji igrači gledajući u te brojeve znati da li protivnik ide naprijed ili trči nazad. Recite sunce vam ne jebem – završi govor Jure trener Ohijaca. Gospodin Brk ozbiljan kakav jest, predan svom poslu, pažljivo je slušao potvrđujuči glavom. Davao je do znanja da uzima u obzir, svu tu ozbiljnost komplikovane situacije, tako neobične za nogometnu utakmicu. Zamišljeno počeša bradu govoreći – pa jest, nije baš zgodno. Ali šta da se radi. Utakmica se mora odigrati, čak je i ministar došao. Tu je presednik opštine a i presednici mjesni zajednica. Vidite niste čoravi utakmica se mora odigrati. Nastalu šutnju, prekinu jedan od pomočnih sudija koji je malo podalje, ono što bi se reklo iz prikrajka, slušao razgovor. On reče – neka ih obuku naopako. Kasnije će se ispostaviti da je taj pametnjaković iz sela Ohio. Uzeli su ga pred sam susret kao privremeno riješenje jer jedan od pomočnih sudija nije mogao stići na vrijeme. Rješenje je tu, radosno pomisliše svi, osim Uče trenera sela Zeboj. – Uradite tako – obrati mu se gospodin Brk. U prvi trenutak se učinilo da Učo ne razumije šta mu se govori. Gledao je negdje u daljinu zaokupljen vlastitim mislima. – Učo – prenu ga glas, gospodina Brka. -Da – da – učiničemo tako kako želite – izgovori pribravši se. Pogleda još jednom sve prisutne u razgovoru, okrenu se te krenu ka polovini stadiona gdje su se zagrijavali njegovi igrači. Dok je koračao, šapatom je proklinjao sve i svašta. A najviše one nakazice iz sela Ohio. Znakom ruke okupi igrače oko sebe. – Dresove morate obući naopako tako da su vam brojevi na leđima, tako su odlučili – završi pokazujući rukom na delegata i sudije. Tek što su uradili što se od njih traži, igrači kao jedan počeše povlačiti, dresove koji su ih stezali oko vrata. Dresovi krojeni na slovo V, sad naopako obućeni, prosto su ih gušili. – Ovako nećemo moći igrati – obrati se Idriz, kurpulentni kapetan momčadi, inače je bio električar i radio u hidroelektrani – gušimo se – završi potežući dres. – Jebem ti dresove i onog koji ih dade – izgovori jedan vitki mladac sa brojem devet. – Šuti, jesi li poludio – okomiše se ostali na njega, gledajući na mjesto gdje je stajao ministar sa gradsko seoskom elitom. Umjesto da ušuti mladac izgovori – treba naći makaze i izrezati ovaj dio koji nas guši. – Gdje u ovoj stisci da nađem makaze a one nakazice sa uživanjem čekaju početak utakmice – progovori Učo, brišući rukom znojno čelo. – Idi kod onih šupaka iz odbora za doček, sigurno imaju makaze. Znaš već, presjecanje vrpce i ta sranja – ponovo se oglasi mladac sa brojem devet. – Polako i ne seri sa tim tvojim pametovanjem, i ovako nam je pun kurac svega – prekide ga jedan od suigrača. U tom trenutku Učo pored stadiona, ugleda staricu kako velikim makazama, sjedeći na obali rijeke, vješto reže staru tkaninu, motajući je u klupko. Nedaleko od starice, šarena, vidno njegovana, pasla je krava. Učo zbog jačine Sunca, pomisli da mu se to priviđa, poput neostvarene želje. Protrlja oči znojnom rukom. Starica je tu kao i krava. Osmjeh mu zaigra na smrknutom licu. – Nastavite da se zagrijavate a ja idem po makaze – reče igračima. Prebacivši se preko ograde natrpane protivničkim navijačima, krenu ka starici. Nije trebalo mnogo vremena da se sroče komentari navijača. – Izgleda da hoće da nam opali babu Ranku. – Opizdilo ga Sunce. – Bolje bi mu bilo da opali kravu šarenku, više bi uživao. – Neće, baš se nameračio na babu i to još slabu. – Jebaće nam babu – prokulja iz stotinu grla. – Jebaće nam babu – odzvanjalo je stadionom. Navijačko slavlje je zpočelo na neobičan način. Navijači ko navijači. – Jebače nam babu – odzvanjalo je.
Na suprotnoj strani stadiona, stojeći uz svog muža ministra u dobro odmjerenoj ljetnoj haljini koja je isticala njeno zgodno mlado tijelo, žena ministra protežući svoj vrat, progovori ministru na uho – neće valjda jebati babu? Ministar se trže na to pitanje, mislima je bio kod dodjele priznanja pa ga to pitanje izbaci iz ravnoteže a urlik sa suprotne strane – jebaće nam babu – prodrije kao i ženin šapat do njegovog nagradom obuzetog uma. – Kakvo jebanje po ovoj vrućini i to još babu. Daj molim te misli na nešto drugo – izgovori kroz osmjeh, osjećajući kako mu znoj klizi između guzova i od tog pođe da mu se diže. – Samo mi je to još trebalo na ovoj jebenoj vrućini – reče sam sebi, zatečen činjenicom da ga hvata neodoljiva želja da se priključi urliku sa druge strane. – Nešto si rekao – upita ga žena. Odmahnu glavom primjećujući da mu izbočina na hlačama postaje sve vidljivija. Ovo je predizborna ironija, da primim to jebeno priznanje podignutog kurca. Biće to dobar primjer za podizanje morala u ovoj vukojebini. Sve ovo trebalo je da se obavi iduće nedelje kad se završava prvenstvo ali zbog njegovih obaveza sve je pomjereno za danas. A glasovi ove općine mogu biti presudni u njegovom ponovnom izboru. U tom razmišljanju primjeti iskeženo lice presjednika opštine, koji mu nervozno daje znak da ceremonija svečanosti može da počne. Igrači su već po dogovoru napravili špalir, rastavljeni bijelom linijom. Ministar sa suprugom krenu kroz špalir ka centru, gdje su već zauzeli mjesto u svečanim pozama,  presednik općine i presjednici mjesnih zajednica; tu sa njima su bile dvije djevojčice nervozno držeći po buket cvijeća u rukama. Pomoćne sudije su utišavale već pomalo nacvrcanu publiku. Tišina nastupi zahvaljujući ministrovoj supruzi i njenoj guzi. Ona je polako koračala uz svog muža sa istaknutom zadnjicom, koja se je pomjerala u skladu sa njenim iskorakom, hvatajući ritam usijane atmosfere. Obli guzovi zategnuti u tijesnoj haljini, nagoveštavali su magične useke i otvore, toliko uske i duboke od kojih čovjek ludi. Tihi komentari prolazili su kroz umirenu publiku. – Kad jebeš državu, nemaš vremena za ženu. – Dobra je, ko dobar dan.- Vidi se da joj treba. – Zna da je nosi, što jest, jest… Kakvo dupe lebdjela je misao poput rasplinute magle iznad stadiona. – Veliko mi je zadovoljstvo i čast ispred općine Jug i njenih sportista, posebno nogometaša uručiti Vam ovo skromno priznanje i time odati zahvalnost za vaš nesebični trud i zalaganje u promicanju sporta ovog  grada a i naše lijepe države. Veliko hvala i primite ovaj naš poklon – završi presednik općine pružajući lijepo uokvirenu sliku grada Jug. Sliku je uradio poznati slikar grada Jug, majstor Jova. Nakon uručenog poklona dvije djevojčice darovaše ministru i ministrici po buket cvijeća. Tad se prolomi aplauz praćen navijačkim pokličem. Ministar podiže ruke te nasta tišina. – Hvala – progovori sa mišlju da mu je još uvijek dignut. Nervozno maramicom obrisa znojno lice pa nastavi – ljepota i prirodna raznolikost ovog kraja, odrazila se i u ljepoti, bogastvu vašeg sporta. Vjerujem da će ova izborna godina za sve zaljubljenike sporta a posebno nogometa, ostati zapamćena po ovom današnjem susretu i da će se o njemu još dugo govoriti. Ove dvije ekipe su pokazale, da trud i zalaganje u kombinaciji sa prirodnim talentom, koje je obilježje općine Jug. Te osobine su pokazale, da svako ulaganje u sport, donosi višestruke koristi. Želim puno sreće i uspjeha u fer borbi, današnjim učesnicima ovog izvarednog događaja a sve prisutne molim za korektno navijanje. Hvala. Urlik odobravanja praćen aplauzom unese malo svježine na stadion. Samo tu svježinu nije osjetio trener Zeboja, koji je promišljao kako da se obrati starici sa molbom i da ne bude odbijen dok su mu u glavi još odzvanjali ujednačeni glasovi ” jebaće nam babu,,. U tom premišljnju prenu ga staričin glas koji zakriča u njegovom mozgu poput škripe zahrđale brave koju na silu otvaraju – da li vi želite nešto od mene gospodine? – Draga gospođo, trebao bi te vaše makaze. Za pet minuta ću vam ih vratiti. – Makaze? – upita začuđeno starica, čvršće stežući makaze drhtavom rukom. – Znate gospođo hitno mi trebaju te vaše makaze – izreće molećivo gledajući u staričino lice, istovremeno se osjećajući bijedno. Padoše mu na um riječi iz Danteove Božanske komedije ” o kad me zgrabi, što se stresoh bijedan, veleć mi. Možda ni znano ti nije. Da sam ovako u logici vrijedan,,.Jebem te živote kad si takav, da čovjek mora da se stidi, svoje slabosti i onog što je najljepše u njemu, onog bez čega bi bio samo prah, koji se kreče i da to mora da skriva, kao tajnu kojom se ponosi. Treba da sam samo učitelj a ne da se zajebavam, ovim što nije za mene. Da učim djecu to znam ali kako da privolim staricu za te jebene makaze. Starica ga je samo gledala. – Hoćete li dati? – upita. – Makaze – uzvrati starica. – Ne, kravu – izgovori sad već ljutit. To nasmija staricu i ona ne ustajući pruži drhtavom rukom makaze. – Kad završiš odmah mi ih vrati. – Hoću, hvala vam mnogo. Trčeći ponovo kroz cerek dobacivanja navijača, preskoči ogradu sa makazama podignutim u zrak. Rezanje dresova je brzo izvršeno. Za protivničke navijače zabava nije mogla biti bolja, dok su ih njihovi navijači bodrili pomažući im da ne misle na tu neugodnost, sad kad mogu disati punim plućima. Učo starici uz makaze dade i cenera, misleći zaslužila je. Uzevši starica reče – ovo nije trebalo, ipak hvala, dobar si ti čovjek. – Hvala i vama – odgovori, već htajući na stadion. Do početka je ostalo još svega par minuta.
Ekipe su već bile spremne za početak toliko željenog derbija. Ekipa Ohija nakon zagrijavanja kupala se u vlastitom znoju. Posebno teško tu znojnu kupku, podnosio je golman. Sinoć je pijan zabunom pojeo tri pokvarene sarme, te listove kupusa, što se slažu na dno lonca, da ne zagori sarma. Bio je tu i komad slanine, sve je to smazao u polusvjesnom stanju. Jutros kad je ustao slomljen sa duplo večom glavom oko koje se sve vrtjelo, izašao je napolje da udahne malo svježeg zraka. Napolju ga je sunce opalilo takvom snagom, da je na trenutak zaboravio mamurluk; koji se več sljedečeg trenutka probudio sa takvom snagom, tako da ga je kidao, kako spolja tako iznutra. Teturajuči vratio se u sigurnu unutrašnjost kuće. Popio je dvije loze, da smiri tu prokleto drhtavu mučninu. Zatim je sišao u podrum, potegao malo rasola. Imao je trenutno za njega pozitivno dejstvo. Kriste bože pomisli, samo moja žena može da napravi sarmu na plus 40 stepeni. Drmnuo je još jednu lozu. Sad razgibavajući ukočene udove na liniji gola, krenu ka flaši koju je napunio lozom, ostavio ju je kraj lijeve stative. Potegnuvši gutljaj, pa još jedan. ” Malo polakše,, reče sebi u mislima osjetivši kako mu se vrača tokom pijanstva izgubljena snaga. Sa zahvalnošču ostavi flašu pored stative. Bio je to plan očajnika, po ovakvoj vrućini napuniti lozom flašu od vode ali se sad isplatilo. Jebeš ti vodu mogu ja i bez vode, mislio je. Doduše kad su stigli na stadion iza tribina, izbacio je iz sebe žučkastu kašu. Dodatno je spalio već ionako ispucalu i suhu zemlju okupivši mnoštvo mrava na iznenadnu gozbu. Još uvijek osjeća pritisak u crijevima ali ih namjerava isprazniti na poluvremenu. Iznad njega kružio je poput oblaka roj raznih insekata ali ni jedna vrsta nije smjela da se približi oblačnom isparenju iz njegovih usta. Konačno je lopta stavljena na centralnu krečem obojenu tačku. Početni udarac izvešće gospođa ministarka. Ona je špicem svoje cipele, jako a nespretno udarila loptu, koja je pogodila sudiju u muško sveto mjesto, tako da se on uhvatio za jaja ali pribravši se uspravi se crven u licu. Publika zaurla u radosnom tonu ” nemoj mala gađat me u jaja, gledaj bolje jer biće belaja,, zatim ” sudija je muško, jebaće ga Duško,,. Ispračeni ovijacijama počasni gosti napustiše teren, sve je sad bilo spremno za očekivani spektakl. Trener Ohia, u kratkom govoru se obratio svojim igračima. – Sve smo razradili do tančina. Pobjeda i samo pobjeda, nemojte da vas danas one jebene pičke pobijede. To se ne smije desiti danas, kad je tu ministar i sva ta jebena svita. Idite i tako vam boga ne izgledajte kao jato ovaca na terenu. Ta uzrečica je kasnije u nogometnom žargonu postala poznata kao finta deset, istetovirano pile. Neki će reči da je to i od prije bila poznata uzrečica. No bilo kako bilo igrači sela Ohio nakon te uzrečice zauzeše formaciju 4-3-3. Opasna formacija, kojom su odmah stavili do znanja da će igrati usko kroz sredinu, koristeći odbrambene i bočne braniče preko krila. Isto tako su pokazali da će da se brane i da napadaju. U toj formaciji tri vezna igrača igraju vrlo blizu jedan drugog, dok se napadačka trojka raširi i pritiska protivničku odbranu. Tom formacijom je Brazil 1962 godine u Čileu postao svjetski prvak a Feyenoord iz Rotterdama je osvoio UEFA ligu prvaka 1970 godine. Kasnije će se mnogi nogometni stručnjaci oslanjati na ovu formaciju. Neki građani Juga će se kleti da su tog ljeta, na obali jezera u nestašnoj igri, vidjeli golobrade mladiće koji će kasnije postati poznati nogometni stručnjaci, kunu se da su to bili Jürgen Klopp, Jose Mourinho, Rafael Benitez, zaklinju se da su vidjeli dječaka od šest godina, kako u društvu roditelja liže sladoled ispred slastičarne Memedi, kojeg su kasnije prepoznali kao Josepa Pep Gradiolu. Naravno to se ne može potvrditi a ne može se ni proturijčiti uvaženim građanima Juga. Činjenica jest da su mnogi znani i neznani te godine posjetili općinu Jug. Vidjevši formaciju protivnika, Učo trener Zaboja, pozva kapitena svoje momčadi – neka svi pročitaju – prošapta davši mu  na brzinu rukom ispisanu cedulju. Kapiten obiđe suigrače pokazujući im cedulju. To je bilo nešto u stilu Titove poruke ,,Prozor mora pasti“ samo što je danas Prozor bila ekipa Ohija. Kad su pročitali tekst cedulje igrači se okupiše oko Uče koji je u međuvremenu ušao na teren. – Momci imate čast da igrate za selo Zeboj. Hoču da danas date sve od sebe, da izginete za pobijedu. Zatim je uslijedio pobjednički pozdrav, koji ledi krv u žilama. Zebojci zauzeše formaciju 4-4-2. Odmah se vidjelo da ni Učo nije tikva bez korijena. To je bila, takozvana engleska formacija, jer su njom osvojili pred svojom publikom svjetsko prvenstvo 1966 godine. Tako reči to je bila tradicija Engleske nogometne reprezentacije. U takvoj formaciji vezni igrači u Zeboju su to bili dva brata Nurkić, po zanimanju policajci. Kako u gradu tako i na terenu provodili su mir u tihoj šutnji. Ti vezni igrači iznose večinu akcija momčadi, te se pridružuju napadačima sa zadatkom da loptu sa strane ubacuju u šesnaesterac. Svaka čast, što bi se reklo, skidamo kapu.
Nakon što je zviždukom oglasio početak, sudija pogleda u nebo u nadi ne bi li ugledao kakav oblak. No nebo je bilo plavo a na njemu ničeg osim užarenog Sunca. Taj pogled ga podsjeti na peckanje u jajima. Još se u potpunosti nije oporavio od ministarkinog udarca. Nabijem je na kurac, pomisli prateći akciju Ohija. Od prvog trenutka na terenu razvila se razvila žestoka borba. Protivnici nisu marili za nemilosrdno sunce u njihovim glavama je hučao talas odaslat od navijača sa jednom jedinom mišlju , zatrti protivnika. Ginulo se za svaku loptu. Uigrane kombinacije, opasni protunapadi ređali su se sad pred jednim sad pred drugim golom. Publika u transu, opčinjena, opaljena suncem iz vana a pićem iznutra, na trenutak šutnje, odgovarala je urlikom oduševljenja, kad bi lopta očešala stativu ili prečku. Odbrane obje ekipe bile su poput stare tvrđave grada Jug, čiji bedemi odoljevaju svakoj vrsti napada. Žestoki zračni dueli, sudaranje u zraku, bolne glave, oduzimale su dah gledaocima a mjstorije srednjeg veznog reda, bacale su ionako ošamučenu publiku u napetost, gdje živci pucaju poput strune. Drhtave ruke su neumorno prinosile piće ustima, da kako tako utišaju taj orkanski nemir, izazvan napetom igrom. No Sunce je učinilo svoje i nakon početne euforije igra poprimi mirniji ritam. Lopta se neumorno dodavala i gubila oko sredine terena. Igrači su se skupljali na gomili oko centra, da ni vika trenera, nije mogla da ih razdrma. Takva zgužvana igra, nije davala nikakvog izgleda da lopta izađe iz tog začaranog kruga i krene prema nekom golu. Golmani su se u tim trenucima, dosađivali znojnom dosadom. Golman Ohijaca iskoristi tu mirnoču da potegne iz flaše. Malo ga je i uhvatilo piće al ne mari, sa ovakvim protivničkim napadom mogu i mrtav pijan da branim, mislio je potežući. Prilikom jedne parade ispustio je takav prdež da mu se smučilo. Nije se mogao utješiti ni mišlju, da je taj prdež pokazao da je njegov izmoreni digestivni sistem profukcionirao i da su mu bakterije došle do sebe. Potegnu još jednom u to ime. Tokom tog nogometnog zatišja istakao se privremeni  pomoćni sudija iz sela Ohio. On je trčao duž čitave aut linije ne mareči za polovinu za koju je bio zadužen. Sa zastavicom u ruci trčao je neumorno i hitro prateči nemirno skakutanje lopte po tvrdom terenu. Svojim trkom privukao je pažnju publike kao i njeno podsticanje – brže, samo tako. Izdrži. De potegni, da ne presušiš. Trčiš ko parni voz. On u svom neznanju, poput Andrićevog Ćorkana; ,, osječao je kako naizad postaje ono što je oduvijek maštao i želio da bude. On samo napola čuje da mu dovikuju, a ne vidi nikog. Nešto mu oči zalijeva, kao suze, kao veselje. Sve je nepromjenjljivo i istinsko na svom mjestu. Nije to stadion nisu to navijači, nego radosno more, tako je dugo i široko i zeleno sa bijelom linijom koju prati dahčući”. Danas je derbi a on je sudija makar i pomoćni. Danas budući da je čovjek subjekt jednog prostora, danas kao pomoćni sudija on je determiniran  u tom prostoru. Zarobljen hajkom navijača, sretan bajkovitom narativnošču. Podiže zastavicu… glavni sudija zazvižda… opsajd. Prolomni glas navijača. Da, on je danas pomoćni sudija u derbiju općinske lige.
U mirno dosadnom prvom poluvremenu, ako izuzmemo prvih petnaestak minuta nije se baš mnogo vidjelo. Sudija je zahvaljujući mirnoj igri pokazao samo dva žuta kartona, zbog nedozvoljenih startova. Blagu ofanzivu tokom tih prvih 45 minuta imala je ekipa Ohia, dok su Zebojci samo u prvom dijelu imali dva udarca na gol i to oba puta od vitkog mladca sa brojem devet. Jedinu pravu šansu da postigne gol imala je ekipa Ohio i to u 37 minuti kad se njihov centerfor Frane spetljao na svega tri metra od gola Zeboja. Svojim nespretnim potezom je izazvao pjesmu navijača Zeboja koji su zapjevali -duni vjetere – aludirajući na njegov spetljani pad; a Ohici su uzvratili – sini munjo, udri grome. Tako je sa pjesmom završeno nogometom siromašno prvo poluvrijeme. Već kod sudiskog zvižduka, golman Ohijaca trkom bez ikakvog komentara je grabio ka zaleđu tribina. Uz put iz torbe uze svitak papira, pa brzinom munje zakorači u tamnu sjenu tribina. Spusti svitak papira kraj sebe, skinu sportske gače te čučnu. Usred blaženog olakšanja, podiže glavu i ugleda sudisku trojku. Dvojica su pridržavala trećeg vodeći ga u sigurnost tribinskog hlada. Golman izbacivši i zadnji otrov iz svog tijela, čučeči spuštenih gača, prljavog šupka u panici misleći ,moram brzo da se izgubim još samo trenutak i vidjet će me. Navuče gače preko kaljava šupka i izgubi se prije nego su ga opazili. Dvojica sudaca, spustiše trećeg, to je bio neumorni trkač iz sela Ohio, pred kraj poluvremena mu je pozlilo. Spustiše ga pokraj golmanovog govna, sa nosom tik uz govno. On udahnuvši ta nadnaravno isparenje različitih gasova, skoči kao oparen govoreći – dobro mi je. Druga dvojica još uvijek čučeči, začuđeno ga pogledaše ne razumjevajući tu naglu promjenu. Tad i njih oslobođen svake prepreke zapuhnu miris od kojeg bježi sve što ima nos, od kojeg hvata vrtoglavica sa nagonom na povračanje – majke ti rođene šta je ovo- progovori mučno glavni sudija. Uspraviše se istovremeno na nesigurne noge pa se teturajući udaljiše. Pored tribina nalazilo se metalno bure puno vode, ugledavši ga glavni sudija gurnu glavu u mlaku vodu, nastojeći se osloboditi mirisa koji ih je pratio poput uklete sjenke. Druga dvojica su slijedila njegov primjer. Zatim crpeći preostalu životnu snagu, uzeše po pivu, mada bi im žestica više odgovarala.
U drugom poluvremenu ekipa Ohia je krenula agresivnije već u 52 minuti centarfor Frane makazicama šalje loptu za malo iznad prečke. Nakon tog elementa drame i umjetničkog djela na stadionu Mrak, začuo se karakterističan navijački eho i uzdah iz nekoliko stotina duša, kad je lopta profijukala iznad prečke. Učo stojeći pored aut linije, derao se pokazujući rukama da Zebojci krenu ofazivnije a ne samo da se brane. Jedan od braće Nurkić, pritisnut tom trenerskom drekom, odape jedan napamet centaršut u kazneni prostor Ohijaca. Igrač sa brojem 5 zbog tvrdog terena, stao je na jednu osušenu grudu, pade preko lopte dotakavši je rukama. Sudija je bez razmišljanja pokazao na bijelu tačku. Bunili su se Ohijci, pokazujući tvrd grumen zemlje i da to nije bilo namjerno igranje rukama, već nezgoda izazvana neravnim terenom. Sudija je na te komentare samo odmahnuo rukom i dao do znanja, da ostaje pri svojoj odluci. Igrač sa brojem 5 Ivan, koji je skrivio penal, sa plavom kosom razdjeljenom po sredini, sa tužnim osmjehom, dječački nevino sa jamicama na obrazima, izgledao je poput Kupida boga ljubavi, sina Venere i Marsa. Sad je taj Kupid odapinjao svoje strijele, prema suigračima moleći za oprost. Prilazili su do njega tapšali ga po leđima sa razumjevanjem. Građani Juga opet po svom govore, da je upravo iz te scene nastao drugi Balaševićev hit ,,u razdeljak te ljubim”. Ti građani Juga i njihovo nepresušno maštanje. No mi se vraćamo utakmici, semafor je pokazivao da se igra 56 minut. Odgovornost da izvede najstrožu kaznu preuzeo je Idriz kapetan momčadi Zeboja. Namjestio je hladnokrvno loptu na bijelu tačku i nakon sudiskog zvižduka iz naleta snažno raspalio po njoj. To u ni u kojem slučaju nije bio slab udarac, ali fantastična intervencija golmana Ohia spriječila je pogodak. Golman Mate još uvijek kaljavog šupka u izmaglici lozinog isparenja, prvo je namjeravao da se baci u lijevu stranu, oslonjen svom težinom na desnu nogu. U sukobu oči u oči sa Idrizom, promjenio je nakanu, htijući se baciti u desnu stranu u toj nakani spriječi ga histeričan glas – pazii – od zvuka tog glasa, srušio se kao pokošen na tvrdu zemlju. Lopta ga je pogodila u stomak. Rukama u plusvjesnom stanju, želio je dodirnuti bolno mjesto, na tom putu ruke su zgrabile loptu, čvrsto je stisnuvši uz stomak. Iz usta je izbacio zelenožučkastu masu koju je zemlja odmah upila. Pogleda uprtog u prazno sa isprekidanom nesvjesticom, trebalo mu je vremena da dođe sebi. Kao kroz san čuo je pljesak i navijački eho. To ležanje sudija je pogrešno protumačio, pokazujući mu žuti karton. Matu je isprekidana nesvjestica popustila ali zbog sunca i njegovi zasljepljujući zraka, Mate je vidio crveni. Sa mukom se podigao na noge, ispustio loptu krenuvši ka klupi Ohia, misleći završilo se. Igrači kao i trener Jure, koji se tako proderao da je nastao trenutni muk na stadionu – kud ćeš, sunce ti ne jebem. Kud, vračaj se na gol. – Zar nisam dobio crveni – izgovori Mate još uvijek boreći se sa odlazečom nesvjesticom. – Kakv crveni, žuti, žuti si dobio a sad se vračaj na gol, sunce ti ne jebem. Jurina dreka priveda ga ksebi. Igrači su ga sa osmjehom, ponekim zagrljajem hrabrili. Voljeli su Matu a i on njih. Kanu mu suza iz oka. Građani Juga su dugo prepričavali tu scenu sa nevjerovatnim zaključkom. Znaju oni tako u kasno predvečerje sjedeći u bašti kavane Šadrvan, ispod krošnji starih kestenova, odmarajući se od dnevnog posla, hladeći se pričom i pićem. Tako opušteni vole reči da je i ta scena iskorištena i prerađena od strane Winstona Grooma koji ju je objavio u svom satiričnom romanu a kasnije ju je režirao Robert Zemecks u filmu Forest Gump. Voljeli su se vidjeti i u Holivudu, mada je u Jugu biti lijepše, znali bi reči. Isto tako voljeli su slušati gradskog pjesnika Ambrozija. On je stalno tugovao, opijao se i sažaljevao. Mogao je da nemir svoje nestalne duše, umiri samo lozom. Negdje duboko u njemu je tinjala misao, da mora otići negdje drugdje, napustiti općinu Jug. Pobjeći daleko od svog jada. Opijen govorio je – kud da idem, gdje da krenem. Ovdje mi je bivša draga, ovdje su mi kafanski drugari, ovdje su mi podrugljivi neznanci. Tako opijen recitovao je Šopa a oni bi ga slušali sa divljenjem i sjetom: ,, u poslijednjem šutljivi zanesenjaci. Koji su uvijek htijeli u Svijet u svijet. A drugi se u zabijenom skupu krili, svrstani vješto između nas. Iz nezgode svake u kojoj su bili, izvlačio ih je šaptačev glas. Šta je sad s njima i ostalima koje odnese brižan dan? Nezadovoljni ovim životom malim, misle li na svoj školski san. Kad nas je u jednom času večernjem opčarao davne priče sjaj”. Ah ti građani Juga i njihove umjetničko sanjarske duše. Ovdje moram naglasilti, iako grad Jug odiše bogatom poviješću i kulturnim naslijeđem, nije bio zarobljen prošlošću, bio je kao i njegovi žitelji napredan grad. Živio je život u skladu sa vremenom u kojem se nalazio sa poimanjem sreće ili tuge koju su osječali njegovi građani.
Loptu je Mate ponovo ubacio u igru. U 70 minuti, prvi pogodak. Ekipa Ohia je preko brzog lijevog krila, koji je nakon lijepo odigranog duplog pasa, istrčao po lijevoj strani i loptu ubacio do usamljenog centerfora Frane, koji izvanrednim skokom i udarcem glave, savladava golmana Zeboja. Nakon gola Frane je raširenih ruku podijelio radost sa suigračima i navijačima koji su bili oduševljeni postignutim golom, te se zaorilo – Frane majstore. Imali su nogometaši Ohia u tim trenutcima više od igre i nekoliko povoljnih prilika za povečanje vodstva, a najbolju priliku propušta Ilija igrač sa brojem 10, čiji udarac sa sedam metara brani izvrstni golman Zeboja. Ovaj nadareni mladi golman zaustavio je još dva – tri udarca napadača Ohia. Iako dobro tehnički i taktički potkovana ekipa Zeboja, nije uspijevala da izvede ni jednu pravu akciju. Upošljavali su braća Nurkić svoje napadače dugim loptama ali sigurni Mate istrčavajući i hvatajući te visoke lopte, otklanjao je svaku opasnost. Pokušao je strateg Zeboja Učo da unese živost u igru svoje ekipe, ubacivši dva svježa igrača ali ni oni nisu mogli da se snađu u brzim intervencijama obrane Ohia. Trudio se mladac sa brojem 9, ali sve je ostajalo samo na trudu. Pokušavao je i kapiten Idriz svojim iskustvom da uradi nešto više ali ni njemu danas ništa nije polazilo za nogom. I kad se mislilo da će utakmica završiti samo sa jednim pogotkom u poslijednjoj minuti susreta, Frane koristi dobar pas Ilije i postavlja konačan rezultat 2:0 za Ohio. Navijači kao da im nije bilo dovoljno vruće, opijeni pobjedom prave bakljadu. Sudija svira kraj. Navijači Ohia utrčavaju na teren grle i ljube svoje pulene. Velika radost obuzela je pripadnike sela Ohio. S druge strane teška tuga i nevjerica u redovima Zeboja. Ispunjava se ona narodna ,, dok jednom ne smrkne, drugom ne osvane”.
Čestitam Ohiu na pobjedi – govorio je Učo, okupljenim novinarima iza kojih se vrpoljila nagomilana publika željna da čuje izjave – mi smo prvo poluvrijeme odigrali dobro u drugom smo promašili jedanaesterac i nakon toga napravili dvije katastrofalne greške u odbrani. Tako reči protivnik je dva puta šutnuo na gol i postigao pogotke. U ovom susretu mi nismo bili lošija ekipa ali je protivnik imao više sreće. Ja sam zadovoljan igrom svoje ekipe ali ne i rezultatom. Slijedeče nedelje sve će biti drugčije kad kod nas zaigra crnac. Nakon poslijednjih Učinih riječi zavlada tajac. Crnac. To je Uči upravo palo na pamet gledajući radost koju su isijavali Ohijci. Prije dva dana u selo Zeboj je sa Idrizom došao crnac. To je toliko zaprepastilo mještane, da ni o čemu drugom nisu pričali nego o crncu. Ustvari crnac je zahvaljujući državnoj stipendiji Gane , završio elekrtotehnički fakultet i sad je obavljao praksu u hidroelektrani. Već prvog dana se zbližio sa Idrizom a crnac Abdul Razak tako se zvao, još nije našao adekvatan smještaj. Idriz mu je ponudio da vrijeme dok je na praksi živi kod njega, mjesta je bilo dovoljno u Idrizovoj kući. Abdul je pristao ali uz najamninu. Nakon dogovora, postao je novi žitelj Zeboja. Učo se samo nadao da će Idriz razumjeti ovu njegovu igru. Vidio je Učo kako su Jure i Ilija kapiten Ohia promjenili boju lica nakon izjave o crncu pa je nastavio – danas zbog obaveza nije mogao nastupiti ali slijedeče nedelje bit će tu. Radi se o jednom izvrstnom napadaču iz Gane. Uredno je registrovan za ekipu Zeboja – to ću još morati da sredim, pomisli govoreči dalje – i već duže vrijeme trenira sa name – još jedna laž – s njim u to sam siguran, nadoknadit ćemo ovaj naš današnji zaostatak. Čestitam ekipi Ohia na današnjoj pobijedi – tim riječima završi svoju izjavu Učo. Kapetan Idriz uz osmjeh reče- još uvijek osjećam umor od teške utakmice koja je iza nas. Mislim da nismo zaslužili da izgubimo, pogotovo ne sa dva nula. Napravili smo neke greške na kojima ćemo svi da poradimo. U jedno sam siguran a to je da nećemo ponoviti današnje greške a u sljedečem susretu tu će biti i crnac koji će dodatno pojačati naše redove a narčito u napadu. Zato sam i pored današnjeg poraza ubjeđen da ćemo mi osvojiti prvenstvo. Čestitke ekipi Ohia na današnjoj pobjedi… Trener Ohia Jure – bila je to teška utakmica. Pobjeda je pripala boljem a to smo naravno mi. U prvom poluvremenu smo napravili nekoliko taktičkih grešaka, međutim u drugom je došla do izražaja naša kvaliteta. Napadački tandem je profukcionirao što je u odbrambenim redovima protivnika
stvorilo dodatnu nervozu, koju smo iskoristili na najbolji način, postigavši dva gola. Čestitke mojim igračima koji su u ovakvoj teškoj utakmici pokazali kako fizičku tako i psihičku stabilnost. – Šta kažete za crnca koji slijedeče nedelje treba da zaigra za Zeboj? – pitanjem zausavi Juru mlada novinarka radio Juga. – Mogu da uzmu i marsovca jebo ih crnac a ja ću crnkinju. – Da to nije malo rasistička izjava? – ponovo se oglasi mlada novinarka. – Slušaj ti mala, kad je Jure jebavao rasiste ti se nisi ni rodila. Sunce ti nejebem – izrekavši  to udalji se od okupljene gomile, ostavivši kapetana Iliju samog. Pokvariše mi užitak pobjede. Jebo ih crnac i gdje ga samo nađoše, sunce im ne jebem njihovo, ljutito je rzmišljao Jure. Kapetan Ilija – bila je to teška i tvrda utakmica, teško je bilo igrati po ovakvom vremenu. Bili smo bolja ekipa svih devedeset minuta. Imali smo i nekoliko šansi da povečamo rezultat. Sve u svemu ja i moji suigrači smo zadovoljni današnjom igrom kao i rezultatom. Sad idem da proslavim sa suigračima i navijačima pobijedu. Večeras se neće spavati u Ohiu. Čestitke ekipi Zeboja na fer i korektnoj utakmici. – Šta vi kao kapiten momčadi, možete reči o crncu koji treba da nastupi slijedeće nedelje za Zeboj. Ilija se osmjehnu – ja još nisam uživo vidio crnca, pa bit će lijepo da ga vidim. Mi smo jaka ekipa i ne bojimo se nikog i ničeg – ne baš uvjerljivo završi Ilija i njega je novost o crncu zabrinula. Crnac, sad ga jebi, mislio je  bar ćemo proslaviti današnju pobijedu.
Te večeri na gradskom korzou, svi su mogli vidjeti igrače Zeboja u društvu nasmijanog crnca. Poput šumskog požara, ta vijest se proširila selom Ohio. U seoskoj kafani, gdje se slavila pobijeda ta vijest je za trenutak utihnula zvukove slavlja. – Jebeš crnca, živjeli – prodera se svježe okupan i odjeven u čistu odjeću a i pijan Mate. – Živjeli- zaori se složno. Veselje je nastavljeno ali sa prizvukom zabrinutosti onih malo trijeznijih. – Crnac je to – govorili su, bez osmjeha na licima. No kasnije je piće učinilo svoje tako da je veselje potrajalo do kasno u noć. Mještani sela su blagu noć koja se spustila, okarakterisali kao neobično crnu za to doba godine. Na sve se spustila svojom crnom sjenom. Zvijezdana pozadina činila im se crna poput ogorijelog polja. Nije bilo ni vjetra da odnese toplinu koju je ispuštala topla zemlja. Molitve koje su dolazile iz kuća, izgovarane su tiho, nisu imale onu uobičajenu jačinu, koja je odzvanjala selom u noći. Završavane su – zaštiti nas bože od svake nedaće i pomozi našim momcima da nadvladaju tu crnu neman, koja se odjednom pojavila na njihovom putu. Sve je pritisnula neka crna slutnja, ni veseli mjesec sa zvijezdama, nije mogao otkloniti zabrinutu crninu koja se spustila na selo. Kao da potvrđuje tu crnu slutnju i činjenicu da nesreća nikad ne ide sama, već slijedećeg jutra, seoski mesar sela Ohio probuđen je iz svog toplog sna. Žena ga je grubo drmusala i budila govoreći – ustaj, zovu te da kolješ svinju. – Kakvo kljanje, usred ljeta – odgovori bunovan. – Zadavila se, zato požuri dok nije crkla. Čuvši to Petar skoči kao oparen. Dobro je znao da crkotina ni za koga nije dobra. Srećom alat za klanje mu je uvijek bio spreman u crnoj tašni, smještenoj u garaži sagrađenoj pored same kuće. Uzevši tašnu poput doktora, koji obilazi svoje pacijente krenu ka kući Donića, gdje se trebalo obaviti to iznenadno klanje. Kad je uzeo staru tašnu sa valom sentimentalnosti, osjetio je prikrivenu grižnju savijesti, pred licem bogova udesa, što po svoj prilici kako je on mislio upravljaju ovim svemirom; a u koje on, na samo njemu poznat način vjeruje. Noseći tu otrcanu tašnu, tiho je izgovarao molitvu u nadi da će ga spasiti od bijesa bogova kojim se obraćao. Petar je bio pravi izdanak Ohia, prekrupan, tako da je čovjek odmah u njemu mogao poznati mesara. Pio je mnogo i sa veseljem, te lumperajke su se počele primjećivati na njemu. Tašna kao i njen sadržaj davali su mu osjećaj sigurnosti, neophodan u takvim trenutcima. Unutra pored ostalog pribora, bili su složeni noževi za klanje. Sad je razmišljao koji da upotrijebi. Broj dva mu je najprikladniji mislio je. Unutra ih je bilo pet, svakog je zvao po broju. Iako je iza sebe ostavljao dreku životinja i tragove krvi po dvorištima, Petar je bio rado viđen gost. Nakon njegove posjete, ostajali su butovi, plečke, rebra, topli čvarci, kobasice sve lijepo sortirano i pripremljeno, spremno da se jede u slast i zadovoljstvo. A ostajala je i prazna flaša rakije koju je Petar praznio da lakše preboli zaklanu životinju, kako je sam znao reči brišući suzni brk. Svinja je dan prije, od vlastitog govna, opaljena suncem, pomislila da je sočan kokuruz. Tokom žderanja govno je jednim dijelom skrenulo na stranu, zagrcnuvši disajni put svinje. Sad je oborivši tužno glavu stajala boreći se za zrak. Oznojeni stomak, nadimao se sa svakim udisajem, iz usta je izlazila žutosmeđa tekučina. Drhtavica joj je potresala slabine kostrješeći dlaku na leđima. Došavši pred kuću Donića, Petar okupljenoj gomili komšija uputi uobičajen pozdrav – faljen Isus. – Uvijek faljen- otpozdraviše prisutni. Domaćica uputi Petra ka svinjskom oboru, dok su joj punašni obrazi sa krupnim očima iskazivali uzbuđenje i strah. Petar vidjevši da svinja samo otvara usta, doviknu trojici koja su ga slijedila – za noge i obaraj. To izgovorivši poput hirurga iz tašne uze nož broj dva. Taj nož, bodež, mu je bio za brzo klanje i puštanje krvi. Dvadeset centimetara duga oštrica, oštra kao britva, zabi se u svinjsko grlo. Krv šiknu a domaćica podmetnu šerpu hvatajući krv. Svinja zahropta još nekoliko puta, umirivši se. Domaćica u šerpu sa krvlju, sipa so i sirće da se krv ne bi zgrušala. Kasnije će biti iskorištena za krvavice. Još uvijek koljenom potiskujući svinjin vrat, Petar podiže glavu, opazi sa tužnom nejasnoćom i osjećanjem, mali oblačak na plavom nebu. Njegova sjenka na trenutak pade na zemlju a već slijedećeg rasplinu se pod jačinom sunca. Umirenu svinju ubaciše u već pripremljeno korito, zatim se okrijepiše rakijom, čekajući da provrije voda u velikom bakrenom kazanu. Ošurenu svinju kače na kuke o zadnje noge, za to napravljenih vješala. Petar je pere hladnom vodom i zaostale čekinje otklanja nožem broj tri. Zatim tim nožem, rasijeca svinju od repa do grudne kosti, vadeći u već pripremljenu posudu pluća, želudac, jetru, crijeva. Domaćica odmah uzima očišćenu džigericu da je pripremi za mezu. Nakon što joj je odsjekao glavu Petar svinju rasijeca podužno na pola. Malo se zanosi, dok nožem skida slaninu bacajući je na sto. Onu skinutu sa rebara, prošaranu mesom, reže na pravougaonik i odvaja za sušenje a potpuno bijelu, skida sa kože, dodajući je ostalima koji je režu na kocke, da bi se istopila u mast i čvarke. U malom predahu od posla Petar već pripit, nožem kao dirigentskom palicom maše i govori ostalima – jebo vas crnac, svi samo o crncu. Ako treba ja ću da igram i da ga čuvam. Ostali se smješkaju gosteći se džigericom i rakijom. Vješto a po upustvima domaćice, Petar je istranžirao meso. Zatim se prihvatio pravljenja kobasica i krvavica. Kad je sve bilo gotovo, prihvatio se flaše, da utoli savijest, ovim novim klanjem. Osim tog događaja, bilo je još tako zgodno nesretnih, seoskih dogdovština ali glavna tema razgovora bio je crnac i meč koji treba da se odigra u nedelju. Po selu su kolale razne priče. Te visok dva metra, igra kao Džajić, boljeg ljudi nisu vidjeli. Sve sami pozitivni epiteti za crnca, dovodili su i onako već nervoznu ekipu Ohia do nogometnog očaja. Slali su Ohici svoje prikrivene skaute u selo Zeboj, ne bi li iz prve ruke nešto saznali o crncu ali bez uspjeha. Tajna zvana crnac, nije se rasvijetlila ni za milimetar, kako je govorio sve zabrinutiji Jure. Žene su neposlušnu djecu plašile govoreći – nemoj da ti dovedem crnca. U seoskoj trgovini gdje je Jure radio kao šef, stalno su se razrađivali detalji i taktičke pripreme a zatim se sprovodile i uvježbavale na terenu tokom treniga. Poslije treniga u seoskoj kafani, ponovo tehničko taktička kao i psihička priprema. U toj pripremi su učestvovali i mještani, tako da je kafana bila dupkom puna. Mnogi su došli ravno sa polja ili nakon obavljenog večernjeg posla u štalama. Na sebi su imali još uvijek radna odijela. Oznojena tijela hladili su pivom i neizbježnim cigaretama u ustima. Svi su govorili tako da je u unutrašnjosti kafane vladala galama. Mješalo se smijanje sa govorom, neki pripit prijan je započeo pjesmu ali su ga prekinuli kad je u kafanu ušao Jure. Mada je žagor glasova i dalje rominjao, sveo se na pristojnu jačinu. Jure obučen u odijelo koje je dobro pristajalo uz njegovu visoku i snažnu priliku, kao da nije mario za vrućinu ljetne noći. Došavši do šanka, naruči pivo. Odmah je bio uslužen. Otpivši gutljaj hladne pive, okrenuo se razgledavajući tu zgužvanu gomilu ispred sebe žudeći da započne. Nakon što je sve dobro osmotrio, rukom pozva Iliju i Franu koji su sjedili za obližnjim stolom. – Neka se igrači smjeste naprijed a ostali neka se razmjeste pozadi i bez dobacivanja, tako im recite ili ću ih sve izbaciti napolje. Ako žele da ostanu treba da budu mirni. Naređeno učinjeno. Posmatrao je razmještanje i pomjeranje kafanskih stolova sa smješkom na licu, stavivši ruke u džepove. Zavladala je tišina, željno su iščekivali da Jure započne. Voljeli su ga slušati i gledati kad pada u vatru oduševljenja, ogorčenja i mahnitog bijesa. Znali su oni svog trenera, bio je više zabavan nego istinit u nogometnim tvrdnjama. Isto tako su znali, kad nogomet počne svaćati ozbiljno bit će svemu kraj. Kraj zabavi koja ih uveseljava u njihovom seoskom životu. Zato se i jesu večeras okupili da se malo razonode i opuste uz trenerska upustva. Kao da je čekao taj trenutak tišine, pojavi se presjednik mjesne zajednice. Njegova čelava glava se presijavala ispod kafanskih svjetiljki. Ona je bila njegov zaštitni znak. Vodio se parolom da luda kosa bježi sa pametne glave. Odisao je harizmom. Brzo je došao do Jure ispružene ruke. Nakon pozdrava upitao je – kako teku pripreme? – Dobro – odgovori mrzovoljni Jure, svjestan da je stavljen u drugi plan sad kad je presjednik tu. Kao da čita njegove misli sa uigranom lakoćom presednik reče – ja neću dugo. Samo sam navratio da vas pozdravim i da iskoristim priliku da još jednom sve pozovem na nedeljni meč. Dobro se i mi kao navijači pripremamo. Skoro da će doći čitavo selo. Odredio sam nekolicinu za transparente i zastave. Nadam se da nas nećete razočarati – završi gledajući negdje pored Jure. – Nećemo, momci su spremni. Pobijedićemo. – Siguran sam da hoćete – okrenu se prema ostalima sa podignutim rukama tražeći riječ. Ponovo je svu pažnju privukao na sebe. Prije nego će im se obratiti, pade mu misao koju je jednom pročitao i zapamtio: ,, biti političar je nešto kao biti trener nogometa. Morate biti dovoljno pametni da razumijete igru, ali dovoljno glupi da mislite kako je bitna”. Zaboravio je ko je to rekao ali misao mu se svidjela. Sa osmjehom progovori – u nedelju će biti veliki dan za sve nas. Po prvi put u povijesti našeg sela, ako bog da bit ćemo prvaci općinske lige. Ja kao presjednik sam izuzetno ponosan na sve vas a posebno na naše hrabre nogometaše. Ohrabrimo ih i večeras jednim pljeskom da bi u nedelju bili dostojni mjesta u kojem žive. Kafanskom salom se zaori -Ohio, Ohio -pračen pljeskom. – Ja sad moram da idem, a Jure će nastaviti. Rukova se sa Jurom, zatim pozdravljajući prisutne i progovarajući nekoliko riječi na rastanku, napusti kafanu. Nakon što je izašao Jure reče – moramo mu čestitati, večeras je bio tako kratak, da smo ga mogli podnijeti. Smijeh se prolomi a Jure podignutom rukom umiri ih. Čulo se samo užurbano kretanje konobara. Piće je služeno kao da je bila neka besplatna zabava.- Šta znamo o crncima? – pitanjem započe Jure. – Znamo da su crni – stiže odgovor nekog pripitog prijana.Ponovo se prolomi smjeh. – Znamo da su crni – ponovi Jure – šta još znamo o njima? – Imaju tako zdrave i bijele zube – opet isti glas. Smjeh je ovaj put izostao, spriječen je mrgodnim Jurinim licem. – Imaju bijele zube, da nemaju možda rep, sunce vam ne jebem. Ima li šta korisno da znamo? – kontrolišući svoj bijes koji ga je spopao upita Jure. – Izdržljivi su na terenu, tako piše o njima – reče Ilija vidjeći kako se bijes očituje na Jurinom licu. – Dobro a znaju li da igraju nogomet? Igra li se nogomet u toj njihovoj Africi. – Igra, ali slabo – odgovori podnapiti Mate – prije tri godine, ekipa Zaira je kao što svi znamo izgubila od Jugoslavije 9:0. – Bravo Mate – uzviknu oduševljeni Jure – 9:0 izgubili. Šta nam to govori. Govori – kao da priča bajku maloj djeci nastavljao je Jure – da nisu dobri, da su nogometna nula. Njih jedanaest izgubilo devet nula a mi tu imamo nekog nepoznatog i o njemu se priča, razmišlja i šta ti ja znam šta već. Sve same gluposti, mi imamo da ga zbrišemo sa terena. Jel tako? – Tako je – od odgovora zadrhtaše kafanske svijetiljke. – Mi svoj stil igre nećemo mjenjati. Mala promjena o tome smo se dogovorili ja i Ivan – Ivan kimnu glavom – on će preuzeti brigu o crncu. Dovoljno je snažan, brz, okretan a nogomet igra izvrsno. Tako da ostali mogu bez problema da igraju na svojim pozicijama. Sa našom postignutom formom, ja mislim da ćemo Zebojcima zabiti najmanje tri komada. Aplauz a zatim pjesma – tri komada, tri komada, zabit će ih Frane. Crnac plače, crnac plače, ostaće bez plaće… Živjeli… Tako je završen sa pjesmom do duboko u noć taktičko psihička priprema Ohia. Jure se sa zadovoljstvom smješkao, gledajući povraćeno samopouzdanje svojih igrača, a njegov samouvjereni osmjeh je savršeno jasno pokazivao šta misli o njima. Sa njegovih usana su se mogle pročitati, tiho izgovarane riječi upućene samo njemu – uspio sam, još jednom sam uspio da ih oslobodim nogometne zabrinutosti, da ih ubijedim da smo najbolji, da smo nepobjedivi. Mi smo iz sela Ohia.
U selu Zeboj, nogometna katastrofa. Crnac Abdul nije imao pojma o nogometu. Neprestano je ponavljao ubjeđujući Uču i njegove pulene – ja nezna, da igra nogomet, nikad igrao. Nikad. – E jebi ga sad, crče nam konj – reče mladac sa brojem devet. – Ja ne konj, samo nezna igrat – naljuti se Abdul. Mladac ga zagrli – to se samo tako kaže Abdu, ne ljuti se. – Ja se ne ljuti – pokazaše se bijeli zubi na njegovom simpatičnom licu. Čudno je to, pomisli Učo gledajući ga, čudno kako smo brzo zavoljeli tog simpatičnog momka, koji im je u nosnice tjerao nepoznat miris. Miris neobičnog i stranog a opet tako prijateljskog i bliskog. Od svih afričkih žitelja, nama je, valjda nam je takva sudbina,nama je pripalo, da udomimo jednog koji nezna da igra nogomet. Pokušali su on i Idriz, daleko od pogleda ostalih u Idrizovom dvorištu, ograđenom visokom drvenom ogradom, tako da je izgledom, više pripadala predgrađu Teherana nego općine Jug. Probali su da mu usade početne nogometne korake, da bi kako tako istrčao na teren i unio zabunu kod onih nakazica iz Ohia, ali trud je bio uzaludan. Abdu ne samo što nije znao da igra, već se i plašio lopte. A kad se čovjek plaši lopte, od njega nikakve fajde, bar što se igranja tiče. Uzalud mu je bio sav trud oko registracije i svih drugih zavrzlama na koje je naišao, prijavljujući ga za ekipu. Tad se još uvijek nadao da će ga nekako pripremiti za utakmicu. Jedino zadovoljstvo proizašlo je, da je čekajući u gradskoj biblioteci, pronašao razne zapise o afričkom nogometu. Saznao je da se Egipat plasirao 1934 godine na svjetsko prvenstvo, zatim Maroko 1970 i Zair 1974. Prepisao je za osobno zadovoljstvo tekst. ,, Utakmica Jugoslavije i Zaira odigrana 18. Juna 1974 u Gelzenkirhenu pred 20000 uglavnom jugoslovenskih navijača. Timovi su igrali u slijedečim sastavima: Jugoslavija: Marić, Buljan, Hadžiabdić, Katalinski, Bogičević, Petković, Oblak, Šurjak, Ačimović, Džajić, Bajević. Za Zair su nastupili: Kazadi(Tubilanda), Mwepu, Mukombo, Buhanga, Lobilo, Kilasu, Mana, Kembo, Kiduma, Ndaye, Kakoko(Maku). Odlična reprezentacija Jugoslavije, već je poslije pola sata vodila sa 5:0. Na kraju je bilo 9:0. Što je najubjedljivija pobjeda do tada na svjetskim prvenstvima”. Devet nula, nama treba samo 3:0. 3:0 da budemo prvaci općinske lige. Teško ćemo to nadnoknaditi, Ohio je jaka ekipa. Ništa od osvajanja prvenstva, mada i drugi biti nije mala stvar, pomisli utučeno. Možda iduće godine, samo radi zadovoljstva ove mladeži Zeboja ću da nastavim. Bit ćemo mi jednom prvaci sa crncem ili bez njega. U tom razmišljanju, sjeti se priče koju mu je ispričao profesor videći ga utučenog i bez nade. ” U drevnoj Indiji, jedan čovjek osuđen je na smrt. Kad je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost. – Gospodaru ako mi poštedite život – rekao je uvjerljivo – u roku godinu dana, naučiću vašeg konja da leti. – Privremeno si slobodan – rekao je kralj. – Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena. Kad su ga kasnije članovi porodice zabrinuto upitali, kako misli da ostvari svoje obečanje, čovjek je spokojno odgovorio – za godinu dana može da umre kralj ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda konj stvarno poleti”. Tako i ja ne smijem u sebi gušiti nadu, da će sav trud koji smo uložili i koji još uvijek ulažemo, biti uzaludan. Moram vjerovati u pobjedu i tu istu vjeru prenijeti na druge. Povjerovat će mi tek kad pokažem da vjerujem u ono što pričam, a ono što pričam, moram da pokažem svojim radom. Zato na posao, momci čekaju a nekako ću da iskoristim i tog crnog napadača, zaključi sa osmjehom, novom nadom i vjerom. ” Nada je san budnih – rekao je
Aristotel”. Ni nama niko ne može da je uskrati, sad kad smo se razbudili. Pozitivna nada, pozitivan rezultat.
Osvanula je dugo očekivana nedelja. Nad selom Ohio se dizalo sunce, boreći se sa prozirnom maglom. Ispod rijetkih oblačića na tokom noći ohlađenoj požutjeloj travi, sjajila se rosa. Pijetlovi su objavljivali rođenje novog dana a stoka se vrpoljila u štalama čekajući vlasnike. Iznad seoskih krovova, pustih bašta i puteljaka, pripremala se da zagospodari nezaobilazna pripeka. Iz grada su dopirali zvuci crkvenih zvona….Jasan dan probudio je i žitelje sela Zeboj. Sa munare je dolazio prvi od pet molitvenih poziva na sabah. Mujezinov glas, odzvanjao je prijatno i melodično, dok je pozivao na jutarnju molitvu. Grijalo je jutarnje sunce a lagani povjetarac je uljepšavao dan, donoseći jutarnju vlagu sa okolnih brda. Nakon jutarnje molitve i obavljenih seoskih poslova vezanih za stoku, uz jutarnju kavu povela se priča o nogometnoj predstavi u kojoj je njihovo selo jedan od glavnih aktera. Sve je bilo danas podređeno tom susretu. Sve je tresla nogometna groznica. U samom gradu, se govorilo, da će to biti susret kakav se nije vidio do sada. Stadion Mrak, osvježen prije dva dana kratkotrajnim ljetnim pljuskom, blistao je okupan jutarnjim suncem. Rijeka Patka, uznemirene raskoši, žuborila je u svom koritu, sjajno plava, željna svojih dragih posjetitelja, da ih obraduje svojom svježinom. Derbi je mogao da počne. U ranim popodnevnim satima u grad Jug su počeli pristizati navijači, okupiravši gradske kafane. Pokazali su dobro raspoloženje, što i nije bila neka novost ali vješto zabavno napisani transparenti i zastave upotpunjavali su prekrasan gradski ambijent. Sa sigurnošću se može reči da je danas grad Jug nogometni centar države Brdo. Kod kafane Šadrvan, susreli su se navijači ohijaca i zebojaca, počevši odmjeravati snage u skandiranju i pjevanju poznatih pjesama. Snage sigurnosti su sa zebnjom pratile to nadmetanje. Ali nakon nekog vremena su se umirili i pridružili navijačkom veselju koje je proticalo u miroljubivom ozračju. Svi su pokazivali koliko se voli nogomet u općini Jug. Nogomet koji se igra sa ljubavlju i koji spaja ljude u sportskom i fer nadmetanju. Nogomet je bio i ostao nešto prepoznatljivo u gradu Jug, širio je ideju ljubavi, uzajamnog poštovanja i vjerske tolerancije. Navijači okrijepljeni gradskim kafanama, krenuli su ka stadionu Mrak. Uvod u nogometni ambijent, napravili su presjednici mjesnih zajednica razmjenivši poklone, a zatim su izvođaći oba kulturna društva, uz pratnju orkestra dobrovoljnog vatrogasnog društva, odigrali  na terenu zajedničko kolo. Stadionom razdvojeni navijači pozdravili su ovijacijama ushićenja taj nastup. Impresivna scena, dostojna svakog derbija. Nezapamčeno interesovanje, privuklo je mnogobrojne novinare, kako domaće tako i strane i mnogobrojne istaknute ličnosti iz svjeta sporta i šou biznisa. Neko može reči da je to nemoguče u jednom susretu općinske lige, ali ne smijemo zaboraviti, da je to bila općina Jug, a svi koji su prisustvovali tom nogometnom spektaklu, mogu potvrditi, da je taj susret izašao iz okvira mogučeg, normalnog i običnog. Bio je to susret kao iz bajke reči će građani Juga…..
Utakmica je počela brzim vodstvom Zeboja a strijelac u 12 minuti, bio je mladac sa brojem devet, koji je izvabredno reagovao na dodavanje Mehmeta Nurkića, te snažnim udarcem u same rašlje, savladao nemoćnog Matu, čije ruke su za djelić bile prekratke da zaustave taj izvrstan udarac. Jure je u tim trenutcima svoju napetost smirivao mezom i rakijom, serviranom iza rezervnih igrača da se ne vidi. Mnogo kasnije će tu praksu smirivanja trenerske nervoze, sjedeći na klupi Real Madrida, primjeniti Rafael Benitez. Naravno njegov sendvić se ne može porediti sa mezom sela Ohia. Imali su igrači Zeboja u tim trenutcima više od igre. Ohijci su u susret ušli nervozno, pogledavajući na crnca koji nije bio u igri ali se zagrijavao pored klupe Zeboja. To je bio Učin plan da ga ohijci imaju stalno pred očima i za sad je dobro djelovao. Međutim uporno Jurino taktičko dobacivanje, mlataranje rukama, napokon je razdrmalo ekipu Ohia i u 36 minuti, dolazi do izjednačenja. Dobrim driblingom Ilija je izlomio odbranu Zeboja pobjegavši lijevo od gola a zatim povratnom loptom uposlio Franu koji žestokim prizemnim udarcem, šalje loptu tik uz samu desnu stativu u mrežu. 1:1. Nakon postignutog gola igrači Ohia su otrčali do svijih navijača a ovi su eksplodirali u erupciji oduševljenja, sreće i veselja. Još se nije smirilo njihovo oduševljenje a Idriz kapetan Zeboja sa nekih dvadesetak metara trese mrežu Ohia. 2:1. Poslije ovog gola slavlje navijača Zeboja. Zatim pri kraju prvog poluvremena igra poprima mirniji tok sa malom terenskom nadmoći Zeboja. Tako je završeno prvo poluvrijeme….
U drugom poluvremenu ekipe istrčavaju u ne izmjenjenim sastavima. Ohici u svojoj klasičnoj formaciji 4-3-3 a Zeboj u svojoj prepoznatljivoj formaciji 4-4-2, bez crnca. On je ponovo preuzeo ulogu zagruijavanja pored klupe. Odmah se vidjelo da će se u nastavku voditi velika borba, potpomognuta burnim navijanjem. Dosta trčanja i oštrih startova, tako da je sudiska trojka imala puno posla. U 62 minuti, prva i prava konkretna prigoda u drugom poluvremenu desila se kad Idriz pronalazi mladca sa brojem devet, no on ne postiže gol, već se lopta odbija od stative do Ivana koji je dugim udarcem šalje u pravcu Frane. Veliko razočarenje kod navijača Zeboja koji su loptu već vidjeli u golu. Slijedi razdoblje nervozne igre sa mnogo grešaka i grubih prekršaja koji su prelazili granicu sportskog, tako da je sudija pokazao 7 žutih kartona. Potpuni šok za Zebojce uslijedio je u 84 minuti, kad je Frane spektakularnim pogodkom izjednačio na 2:2. Njega je na drugoj stativi pronašao Ilija a on primivši loptu na prsa, spušta je na zemlju a kad je odskočila, snažnim volejom šalje je pod samu prečku. Tim potezom izaziva oduševljenje kod suigrača i svih ohijaca, čije skandiranje je zaglušilo svaki zvuk na stadionu. Rezultat se nije promijenio do kraja. Kad je sudija odsvirao kraj, to je bio trenutak velike pobjede Ohia. Ostvarenje sna mnogih generacija ohijačkih nogometaša. Pjesmom i takvim izlivom emocija nikog nisu ostavili ravnodušnim tog dana na stadionu Mrak. Zatim se pehar, pobijednika općinske lige našao u Ilijinim rukama. Krasni gorostas, okružen suigračima, visoko ga je podigao iznad glave, ponovno izazvavši erupciju oduševljenja. Slavljenje je nastavljeno na seoskom trgu do ranih jutarnjih sati…. Bilo jednom nekad davno. U bajci bi moglo biti tako, a ponekad život imitira bajku ili bajka život. A ponekad, život ode dalje, nego što bajka može ispričati. Ono što je bilo više ne postoji ali za svakog od nas postoje mnogi putevi budućnosti i svako od nas odlući poći jednim jer živimo. Na tom putu nas stignu sjećanja i slike prošlosti, dobre i loše. Ako na prošlost gledamo kao pouku sreće, izvući ćemo iz nje samo segmente koji su nas činili i još uvijek čine sretnim i njih ćemo utkati u segmente budučnosti. Bilo jednom nekad davno…. a možda taj konj i poleti.
 
Napisao Tonćo Ladan za volimjajce.com



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement