-0.9 C
Jajce
Četvrtak, 28 listopada, 2021
Klik Jajce
Jajce Jajce Online

Bojić: Rastanak s prošlošću – Jajce Online

Ima smisla istraživati prošlost. Ima smisla poznavati njezine dobre i loše strane. Ali nema smisla oživljavati tu prošlost, jer oživljavanje prošlosti često donosi sukobe i umiranje u sadašnjosti. Prošlost treba držati na distanci. Najbolje je da ostane u svom vremenu bez mogućnosti povratka u sadašnjost.

Balkanski narodi su taoci prošlosti. Što je ona nesigurnija, nepouzdanija i maglovitija, to više vjeruju u nju. Ni činjenica da im takav odnos prema prošlosti konstantno donosi sukobe i stradanja u sadašnjosti, ne uspijeva ih urazumiti da ju konačno ostave na miru, da ju ne poboljšavaju, da u njoj ne traže uporište i potvrde za svoje identitete, jer ona pripada drugim vremenima i drugima ljudima. Prošlost je sama po sebi, čak i kad je najpouzdanija i najsretnija, neprijatelj sadašnjosti. Zato ju razumniji ljudi i prosvjećeniji narodi drže na distanci, u knjigama i muzejima, bez mogućnosti da se umiješa u konkretni život sadašnjice.

Politička rascijepljenost bosansko-hercegovačkog društva, nemogućnost dogovora i kompromisa, velikim dijelom je posljedica različitih pogleda na prošlost. Svaka od triju strana ima svoju interpretaciju prošlosti kojoj je slijepo odana i koja je u pravilu neprihvatljiva za druge. Prošlost koja je i u svom realnom vremenu bila teška i mučna, a takve su bile gotove sve prošlosti, ne može donijeti ništa dobro ni u sadašnjosti. Bosna i Hercegovina ima šanse da postane stabilno i funkcionalno društvo samo ukoliko se ono gradi u sadašnjim okolnostima, bez utega i balasta prošlosti.

Prošlost utječe i na naš odnos prema domovini i prema vlastitom narodu. Talijanski filozof Maurizio Viroli pravi razliku između ljubavi prema domovini i ljubavi prema narodu. Za razliku od nacionalizma koji se oslanja na lokalne interese, jezik, kulturu, sjećanje, etnos, a ponekad i na vjeru, odanost domovini ukorijenjena je u antičkoj političkoj misli i shvaća se kao ljubav prema političkim institucijama pomoću kojih građani ostvaruju svoju slobodu. Jezik republikanskog domoljublja, smatra Viroli, cijeni nacionalnu kulturu i legitimne interese, ali želi i jedne i druge podignuti na razinu slobodnog i građanskog života, jer je sloboda najdragocjenije čovjekovo dobro.

Čak i ako ne držimo previše do ljubavi prema domovini, kao što je to slučaj s potpisnikom ovih redova, nije nam nevažno u kakvom se stanju ona nalazi. U tom smislu se možemo složiti sa spomenutim filozofom da je za čovjeka, njegovo dostojanstvo i slobodu, važno u kakvoj državi živi i kako funkcioniraju njezine institucije. Ljudi koji posljednjih godina masovno iseljavaju s ovih prostora, odlaze u zapadnoeuropske zemlje zato što se u tim zemljama osjećaju sigurnije, dostojanstvenije i slobodnije.

Nije jednostavno praviti razliku između nacionalizma i domoljublja u Bosni i Hercegovini jer se ta dva pojma ponekad poklapaju, kao što je to slučaj s bošnjačkom politikom, a ponekad razdvajaju kao što je to slučaj s hrvatskom i osobito srpskom politikom, kod kojih je ono domovinsko i otadžbinsko dijelom izmješteno izvan granica zemlje u kojoj žive. Bosansko-hercegovački nacionalizmi izrasli su i održavaju se upravo na različitim percepcijama domovine koje svoje korijene vuku iz prošlosti. I domovine i zemlje se mijenjaju, pa prema toj logici bi se trebao mijenjati i čovjekov odnos prema njima.

Srpska politika, a nju u stopu prati Srpska pravoslavna crkva, nije zainteresirana za suverenu i neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu i prihvaća je tek onoliko koliko je unutar nje moguće sačuvati očišćenu i autonomnu Republiku Srpsku, entitet koji nosi atribut republike, za razliku od države u kojoj se nalazi, koja taj atribut službeno nema. Ako BiH već u cijelosti ne može biti srpska zemlja, o čemu je posljednja dva stoljeća sanjala srpska politika i što je devedesetih godina ratom pokušala i ostvariti, može bar dio nje, onaj dio iz kojeg su drugi gotovo posve istrijebljeni.

Stvari su kompliciranije kad je riječ o hrvatskoj i bošnjačkoj strani. Hrvatska strana, uključujući tu i Katoličku crkvu, Bosnu i Hercegovinu prihvaća kao svoju domovinu (makar i kao drugu po redu, poslije „matične“ Hrvatske), ali je doživljava tako da to nije prihvatljivo za druge dvije strane. To posebno dolazi do izražaja kad je riječ o odnosu prema bosansko-hercegovačkoj prošlosti, odnosno prema bosanskom kraljevstvu koje se gleda isključivo iz današnje hrvatske perspektive.

Prema toj logici, primjerice, kraljevski gradovi Bobovac i Jajce nisu bosanski, nego „hrvatski kraljevski gradovi“. Misa za domovinu, vjerska, politička i vojna parada koja se posljednjih dvadesetak godina održava koncem listopada na Bobovcu, uz dan smrti bosanske kraljice-majke Katarine (25. 10.) o kojoj su bosanski franjevci ispleli mitologiju koja vrlo malo ima uporišta u stvarnoj prošlosti, posve je u katoličko-hrvatskom duhu, kao što su to i mise za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu na dan njegove krunidbe 17. studenog. Uzaludno je predstavnicima Katoličke crkve i hrvatske politike objašnjavati da kraljica Katarina i kralj Stjepan Tomašević, koji jesu bili katolici, nemaju ama baš nikakve veze s hrvatstvom. To pohrvaćivanje prošlosti, uz to što je posve revizionističko, samo dodatno sluđuje narod i ne dopušta mu da se realno sagleda i artikulira svoje interese u sadašnjosti.

Takvo hrvatsko-katoličko bosansko-hercegovačko domoljublje ne prihvaća bošnjačka strana koja ima svoje interpretacije bosanskog srednjovjekovlja i svoj vlastiti patriotizam. Prema bošnjačkoj nacionalnoj historiografiji koju prihvaća i Islamska zajednica u BiH, bosansko kraljevstvo se promatra u kontekstu kontinuiteta bosanske države i izmaštane mitologije prema kojoj su srednjovjekovni bogumili potomci današnjih Bošnjaka, što naprosto nije istina i što je osporeno od svih relevantnih domaćih i stranih historičara.

Bošnjački nacionalizam s maskom bosanskog patriotizma u konačnici isključuje druge kao ravnopravne građane ove države. Prema tom konceptu najbolje bi bilo kad bi Srbi preselili u Srbiju, a Hrvati u Hrvatsku. Sve se uglavnom promatra iz konteksta većine, i na razini države i na razini entiteta. Naši državni i entitetski nacionalistički projekti su uvijek bez drugih, ili s drugima, ali bez prava koja im pripadaju. Nelogičnost bošnjačko-muslimanskog pogleda na prošlost sastoji se i u tome što se istodobno slavi bosansko kraljevstvo kao temelj današnje državnosti Bosne i Hercegovine, ali i njegov rušitelj sultan Mehmed II. Osvajač, kao i mnogi Osmanlije poslije njega koji su ovu zemlju rušili i razarali.

Postoji i četvrta vrsta domoljublja koja se naziva bosanskom, ali je uglavnom varijacija bošnjačke nacionalne percepcije. Nju zagovaraju građanske opcije u BiH, primjerice član predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić koji je početkom lipnja ove godine u Jajcu posjetio lokalitet kraljev grob i skeletne ostatke posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u franjevačkom samostanu. Tom prilikom, pogrešno poučen od svojih savjetnika, Komšić je poručio da „odajući počast posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću želi obilježiti kontinuitet bosansko-hercegovačke državnosti“ i uputio poziv svim građanima Bosne i Hercegovine da okupljanje na kraljevom grobu 5. lipnja postane tradicionalna manifestacija.

Sve i da je doista riječ o kraljevom grobu i o skeletnim ostacima posljednjeg bosanskog kralja, a i jedno i drugo je znanstveno nedokazano i najvjerojatnije nevjerodostojno, povlačiti paralele između bosanskog kraljevstva i suvremene Bosne i Hercegovine može samo netko tko se ne razumije ni u povijest ni u politiku i kojemu je jedini cilj manipuliranje poviješću i prilagođavanje sadašnjim političkim potrebama. Isto to vrijedi i za pozivanje na ZAVNOBiH koji ima svoje značenje u vremenu i okolnostima u kojima se dogodio i u jugoslavenskoj antifašističkoj baštini na kojoj je nastao, ali je u društveno-političkom smislu relikt prošlosti i kao takav ne može poslužiti kao model suvremene Bosne i Hercegovine i kao matrica političkih dogovora u sadašnjosti u izgradnje moderne, sekularne i demokratske države.

Svi se bosansko-hercegovački narodi bore za zemlju i teritorij preko prošlosti koja se filtrira, prekraja i iz koje se uzima samo ono što odgovara jednoj strani. Prošlost drugih se osporava, a na očišćenim teritorijima i posve niječe. Često se vlastita prošlost idealizira i mistificira, iako to ne odgovara povijesnim činjenicama. O takvom odnosu prema prošlosti otac hrvatske etnologije, publicist i političar Antun Radić izrekao je još 1903. godine antologijske riječi koje bi valjalo zapamtiti: „Ljudi, ne budite ludi! Vi prošlost nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari. Prah vaših djedova znao bi vam pričati samo o mukama, ropstvu i sužanjstvu, a ni o kakvoj slavi. Vi u prošlosti nemate ništa, vaša je samo – budućnost, ako u vas bude pameti.“

Ima smisla istraživati prošlost. Ima smisla poznavati njezine dobre i loše strane. Ali nema smisla oživljavati tu prošlosti, jer oživljavanje prošlosti često donosi sukobe i umiranje u sadašnjosti. Prošlost treba držati na distanci. Najbolje je da ostane u svom vremenu bez mogućnosti povratka u sadašnjost.

 

 

(tacno.net/Drago Bojić)

Feed: Jajce-Online.com

Povezane vijesti

Zbog kvara na glavnoj vodovodnoj cijevi Alipašino polje ostalo bez vod…

Jajce Online

Muzaferija na Svjetskom prvenstvu ostvarila najbolji rezultat bh. skijanja

Jajce Online

Bešić: Natjerali smo City da odigra težak meč, u svlačionici ne gledam…

Jajce Online