Connect with us

BiH

Bosansko hrvatstvo u habitu | Volim Jajce

Volim Jajce

Published

on



Je li hrvatstvo neko drugo Nejedinstveno Hrvatstvo kao Takvo? Je li hrvatstvo teologa, biskupa, kardinala, grofa i hrvatskog bana Draškovića i svih potonjih iz loze Draškovića boriti se za očuvanje (u kontekstu onoga vremena) pravnoga poretka i viteški braniti Siget? Je li isto hrvatstvo moliti cara Maksimilijana da ustanicima pokloni život, zbog čega je za obranu domovine i osiromašenoga pučanstva nazvan “Pater patriae et pauperum” i hrvatstvo diletantski izmišljati (možda su novi povjesničari pronašli presudu Banskoga suda?) “potpisivanje smrtne kazne” bez ikakvih relevantnih dokaza? Možda bi taj isti Gubec & Co. “bolje prošli” da su rebelirali protiv nekog bega ili čak paše u Bosanskom pašaluku? Na njihovu sreću i sreću njihovih potomaka, Draškovići im to nisu “priuštili”.
Je li isto hrvatstvo nerad uz posljedicu bijede i jada (koji ne dolaze sami od sebe), gdje se kuka nad vlastitom sudbinom, i čeka mesijanska nada sa donatorskim osmjehom i hrvatstvo pljunuti u vlastite šake i zasukati rukave te ostvariti sigurniji boljitak i sebi i zajednici?
Sadašnji predstavnici hrvatskog naroda (poučeni dosadašnjim negativnim iskustvom) od općina, županija do federacije nemaju ni teoretske šanse ostati i opstati na ovim prostorima ako UJEDINJENI i ZAJEDNO ne artikuliraju hrvatske nacionalne interese. Potpuno je irelevantno tko ih u tome pogledu predstavlja. Esencijalno je da nastupaju JEDINSTVENO. Vidjeli smo (od primjera lokalnih i parlamentarnih izbora u zadnjih dvadesetak godina) da je razjedinjenost najgore zlo koje se hrvatskomu narodu može dogoditi. A, vidjeli smo kako nas ZAJEDNO puno više ima i kako samo takvi možemo održati svoju opstojnost. U tom kontekstu se tzv. “hrvatski nacionalizam” mora promatrati ne kao nužnost, već kao okvir ili horizont povijesnog opstanka hrvatskog naroda u BiH.
Hrvatski narod okupljen velikom većinom oko HDZ-a BiH (koji se, kao i svaka stranka treba periodično demokratski personalno obnavljati) i svih drugih stranaka sa hrvatskim predznakom ne jadikuje nad svojom ugroženošću i teškom sudbinom, nego ukazuje i dokazuje političku podređenost uz manipulaciju svjetskih moćnika i “onih anamo” čiji politički predstavnici žele prije ili poslije svesti taj isti narod na nacionalnu manjinu. Ako, pak, postoje “razlike među Hrvatima u BiH”, kako onda objasniti ČINJENICU da velika većina njih na izborima želi baš te i takve “eksploatatore” i  “krvopije” i to  godinama. I baš ti i takvi mega Hrvati, koji prodaju svekolikom hrvatskom puku otrcane štoseve sa “ugroženošću i teškom sudbinom” koji im “nanose najviše štete” imaju (vidi čuda!!!) legitimaciju tog istog naroda da se brinu o njihovim nacionalnim interesima i čuvaju njihovu opstojnost. Jeftina teza o svekolikim manipulacijama vlastitim narodom može se prodati par puta (što znaju i vrapci na grani), ali nikako više. Ako je, pak, Hrvatski narodni sabor nelegitiman i ne može predstavljati hrvatski narod, tko ga (narod) onda može predstavljati (izuzimajući “povijesnu činjenicu hrvatskoga historijskog maksimuma sa SKJ na čelu” u vrijeme Titove Jugoslavije)?
Je li isto hrvatstvo Željka Komšića koji na tom hrvatstvu (“bez obzira glasovali vi za mene ili ne”!) legitimno, iako ex lege, te od hrvatskih poreznih obveznika već devetu godinu vazalski super profitira i hrvatstvo nedužnoga puka i ratnih zarobljenika sa preko 150 stratišta u BiH koji su samo zbog svog hrvatskoga podrijetla od strane tzv. Armije BiH (između ostalog) i nositelja Zlatnih ljiljana pobijeni, izmasakrirani i protjerani? Je li isto hrvatstvo predstavnika drugih političkih stranaka sa hrvatskim predznakom (uz nužnost vremena u kojemu živimo uz opće tendencije uspostave dominacije većinskog naroda), političkim nejedinstvom otupiti oštricu borbe za svekolike izmjene katastrofalnoga i nametnutoga Ustava BiH i još goreg Izbornoga zakona ove zemlje i hrvatstvo inih Hrvata koji su se svjesno, zbog osobnoga probitka, odrekli dijela vlastita identiteta uz “osjećaj sudjelovanja i perspektive” a, za šaku KM i protekciju svojih patrona, kako bi u kratkom vremenu po “partijskom članstvu i nacionalnom ključu” dohvatili čak i titule (dopisnih) akademika ANUBIH?
Hrvatstvo bosanskohercegovačkih biskupa i svećenika koji (nisu političari niti to nastoje biti, nego promicati evanđeoske ideale) a, podržavali su i podržavaju politiku legalno izabranih hrvatskih političkih stranaka i HNS-a (kao legalno središnje mjesto hrvatske politike i političke borbe), je isto hrvatstvo vjernika laika kojima je ta politika u ratu (uz tragediju žrtve) sa HVO-om i HV osigurala opstanak ali i povratak na njihova ognjišta. Protiv planova i provedbe politike tzv. međunarodne zajednice i njihovih geostrateških interesa na ovom području nije se moglo (niti se može!) ništa učiniti. Da su nam to dopustili, ne bi u poraću biskup Komarica morao isposnički kucati na vrata svjetskih moćnika.
Je li isto hrvatstvo imućnih Hrvata koji su svojim znanjem, vještinama i poduzetnošću sebi i svojim obiteljima osigurali pristojnu materijalnu egzistenciju i hrvatstvo onih Hrvata koji se nisu snašli u surovim vremenima neokapitalističkoga globaliziranog svijeta? Je li isto hrvatstvo onih potrebitih Hrvata koji preživljavaju od socijalne pomoći i donacija iz humanitarnih organizacija Kruha sv. Ante i Caritasa i hrvatstvo nekih naših “ujaka” kojima u toplom samostanskom domu, punih želudaca, sa super autima (ne razmišljajući koliko je poskupilo gorivo!), ne pada na pamet posjetiti najpotrebitije i bar mrvicu milodara koje su prikupili “šireći viru Isusovu” vratiti, bar simbolično, iz vlastitog džepa, natrag. Takvim “ujacima” je farizejski više stalo do osobne popularnosti i osvetništva u točno određenim medijima, koji su jedva dočekali jeftinu mogućnost njihova manipuliranja u vlastite promidžbene svrhe.
Je li isto hrvatstvo djece koje prati hipoteka kriminalne privatizacije obogaćenih roditelja ili je hrvatstvo mnogih roditelja privatizacijom spašena poduzeća (ratom uglavnom devastirana) u kojima i danas rade ti isti roditelji (ne samo hrvatske) djece i osiguravaju im prikladnu egzistenciju? Ta i takva privatizacija pod pritiskom tzv. međunarodne zajednice i EU morala se je provesti u kratkom roku. Ali, nepoznavanje prilika od strane EU reformatora u BiH gospodarstvu, pogotovo u poraću, iznjedrilo je (kao i u svim zemljama na prijelazu od planskog ka tržišnom gospodarstvu) veliki broj nezakonitih malverzacija. Država tj. protektorat EU nije bio spreman tehnički odraditi ovako zahtjevnu i složenu gospodarsku pretvorbu. To ne bi ni danas bilo (sa gledišta zapadne gospodarske transformacije) u potpunosti moguće. Naravski, i to je jedan, između ostaloga, od razloga naše gospodarske neučinkovitosti što izravno proizvodi male plaće, siromaštvo i nezaposlenost.
Je li isto hrvatstvo novinara jugonostalgičara i intektualaca doktoranata, koji svode svoja znanja i titule na traženje žrtve u vlastitom narodu uz diletantska kritiziranja i pljuvanja po onima koji ih (u većini slučajeva) hrane i hrvatstvo nacionalno svjesnih novinara i urednika portala koji su spremni podnijeti žrtvu za pravednu hrvatsku stvar, a pritom ne šireći nikakvu mržnju nego ukazujući na nužnost suživota bez majorizacije i širenja političkoga islama?
Je li isto hrvatstvo hrvatskih poduzetnika koji ne skrivaju vlastitu poslovnu uspješnost (što bi, itekako, trebala biti motivacija poduzetništvu) i hrvatstvo ljudi koji u tim istim poduzetnicima vide samo “gulikože”, a nikako one koji očuvaju i otvaraju radna mjesta, hrane megalomansku (po volji stranih inovatora) administraciju od općina preko županija do federacije i saveznih institucija? Je li isto hrvatstvo djece i mladeži onih roditelja koji su bili spremni ostati u ovoj zemlji (neki se čak i vratiti!), uložiti svoja znanja i kapital (ili se zadužiti) u novootvorene tvrtke i hrvatstvo onih djevojčica i dječaka čiji roditelji od zlobe i zavisti ne vide prst pred nosom i vazda kukaju, a nisu spremni potruditi se (ako treba naći i po dva-tri bilo kakva posla, kao na Zapadu) da im djeca ne žive u bijedi i neimaštini?
Je li isto hrvatstvo u većinskim hrvatskim općinama i hrvatstvo onih u tzv. mješovitim ili manjinskim hrvatskim općinama koji nisu poradi vlastita probitka spremni prodati “viru za večeru”, iako su izloženi totalnoj marginalizaciji, gdje im se samo zajedništvom sa ostalim Hrvatima može osigurati nacionalni opstanak? Je li isto hrvatstvo onih koji su okrenuli leđa hrvatskim idealima te se na nezakonit način i političkom protekcijom ugurali u institucije u ovoj zemlji po tzv. “nacionalnom ključu” sa izvanprosječnim honorarima i hrvatstvo onih koji svoju posljednju marku s punim vjerskim i nacionalnim ponosom, svake nedjelje na svetoj misi, nesebično priložili za svoju crkvu i svoje ujake?
Je li isto hrvatstvo onih koji su su u ratu branili i obranili svoja ognjišta, izgubili najmilije, bili masovno protjerani, maltretirani i zlostavljani, te istodobno optuženi kao narod, u okviru tzv. “UZP” ( ekskluzivno, samo za hrvatsku stranu!), za individualne zločine koji su počinili drugi i za što su procesuirani i osuđeni bez, de jure i de facto, osobno dokazane krivnje i onih koji su sve učinili, pogotovu u vremenu tzv. “detuđmanizacije”, kako bi sluganski i izdajnički okaljali i oblatili domovinski rat u cjelokupnosti, a hrvatski narod žigosali kao zločinački? Je li isto hrvatstvo ponosno i samosvjesno hrvatstvo koje tuđe neće, ali svoje ne da i hrvatstvo onih koji su prodane duše, uvijek spremne narcisoidno i samokompleksno izvlačiti sa smetljišta povijesti komunističku utopiju bratstva-jedinstva, nadahnuti markušićima, ostojićima i drugim “dobrim pastirima”, kojima je glavni cilj prilagoditi se? Je li isto hrvatstvo slaviti ili šutjeti na masovne egzekucije Križnoga puta, bez ikakva procesuiranja i dokaza individualne krivnje, gdje je masovno egzekutiran cvijet hrvatske mladeži i hrvatstvo koje s prezirom odbacuje ponosno slikanje (pod zajedničkom zastavom!), rame uz rame, sa svojom slavenskom “braćom”, odobravajući bezpogovorno punih četrdeset godina preko 700.000 izmišljenih jasenovačkih žrtava? Nije isto angažirano, politički svjesno, borbeno i beskompromisno hrvatstvo koje je spremno na osobnu žrtvu i hrvatstvo onih koji majstorski posreduju i koketiraju sa brojčano jačim narodom, popunjavajući u vlasti tzv. “hrvatsku kvotu” uz namjernu i sporazumnu izmanipuliranost.
Zato su i deklaracije Hrvatskoga narodnog sabora i Sabora RH nezaobilazni način da se, u ovim teškim vremenima, istinski pomogne hrvatskome narodu i počne rješavati hrvatsko pitanje, da taj isti narod ne bude u podređenom položaju, kako bi mogao u svojoj domovini BiH prosperirati na svim životnim poljima. Istina je da je političarima okupljenim oko Hrvatskoga narodnog sabora stalo do Hrvata Bosne i Hercegovine, kao što je i istina da su druge političke stranke sa hrvatskim predznakom spoznale opasnost razjedinjenosti, kao takve, za opstojnost hrvatskoga naroda. I to je JEDINA istina o Hrvatskom narodnom saboru i njegovoj deklaraciji koja je prepuna istinske odlučnosti riješiti hrvatsko pitanje prihvačajući presude međunarodnoda suda koje su pravedne, osnovane na dokazanoj individualiziranoj krivnji, a ne ispolizitirane presude gdje se cijeli jedan narod sotonizira, a sam sud se proglašava nadležnim suditi državama i narodima.
Hrvatski narodni sabor je konstituiran zbog toga da hrvatski narod preko svojih političkih predstavnika, koji mu nisu nametnuti, može i mora artikulirati vlastiti politički interes. Hrvatski narod je povijesno kao domicilni narod, jedini u ovoj zemlji, prije svega preko svojih franjevaca ujaka, imao vezu i (o)držao, u kontinuitetu, duhovnu sponu sa razvojem zapadnoeuropske misli,kulture i tradicije. Hrvatski narodni sabor nije ništa drugo do nužna reakcija na političku brutalnost predstavnika “naših komšija” koji oholo, samouvjereno i tendeciozno, žele samo jedno: BiH za sebe! Zato je Hrvatski narodni sabor zrcalo plemenitih i demokratskih političkih interesa te najveća mogućnost daljnjem političkom sazrijevanju hrvatskoga naroda kao jedini zaštitnik njegove opstojnosti. U tom smislu je Hrvatski narodni sabor najveće političko dostignuće hrvatskoga naroda.
Nitko, naravski, svim ljudima dobre volje, u slobodi riječi naše demokracije, ne spori argumentiranu kritičnost i samokritičnost, pogreške i krive prosudbe niti pojedinca niti naroda tj. negova političkoga vodstva, ali pljuvanje i blaćenje velike većine legitimnih narodnih predstavnika u cilju osobne promižbe nije ništa drugo do klasična patološka pojava ovisnosti i iskompleksiranosti. Umjesto konstruktivnih prijedloga rješavanju svagdašnjih problema u ovoj napaćenoj zemlji, opetovano se nalazi “Pedro” u vlastitom narodu, koji je uvijek i svagda jedini krivac za sve.
Multinacionalnost i praktična sekularnost znači, prije svega, povijesnu i slobodnu diferenciranost naroda i religija koja ne pada s neba. To je, što bi neki teolozi i doktoranti trebali znati, dugotrajan društveni proces međusobnog usklađenja pluralnih interesa. Svaka tolerancija i suživot na temeljima slobode i istinske akceptiranosti (bez prinude stranog ili domaćeg vlastodršca) moguća je samo ako (i kada) svijest svih nas o zajedništvu, uz uvažavanje međusobnih razlika, poglavito od onoga brojčano većega, bude budući državni kohezioni element.
 
Mag. Zdravko Duvnjak I volimjajce.com



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement Enter ad code here