Bosna i Hercegovina možda je jedina država u Europi u kojoj se novi most prisilno otvara tek kada se stari počne rušiti. To se upravo dogodilo na Savi kod Gradiške. Most, koji je završen još 2022. godine, konačno je pušten u funkciju tek nakon što je stari prijelaz zbog oštećenja zaustavio promet.
Godinama je novi most stajao kao spomenik političkim blokadama, entitetskim sukobima, nadležnostima, procedurama i međusobnim ucjenama. Beton, čelik i asfalt bili su završeni mnogo prije nego što je politički sustav bio spreman priznati da je projekt dovršen. U BiH nije dovoljno izgraditi most. Potrebno je još preživjeti rat pravilnika, nadležnosti, PDV-a, nacionalnih interesa i političkih ega.
Prvi spor bio je gotovo nadrealan: kako je moguće da most postoji, a ne služi ničemu? Iz Republike Srpske tvrdilo se da je njihov dio posla završen te da Hrvatska kasni s pristupnim cestama i graničnom infrastrukturom. Iz Hrvatske su odgovarali da most nije samo konstrukcija preko rijeke nego dio šireg prometnog i sigurnosnog sustava koji mora imati uređene pristupe, carinu, policiju i pravni režim. Drugi sukob bio je klasični balkanski međudržavni ping-pong međusobnog optuživanja. Cijenu političkih prepucavanja plaćali su građani i prijevoznici zaglavljeni u kolonama.
No pravi problem pojavio se unutar Uprave za neizravno oporezivanje BiH. Da bi novi prijelaz proradio, trebalo je izmijeniti pravilnik o unutarnjoj organizaciji. U normalnim državama to je birokratski detalj. U BiH je postao politička bojišnica. Raspored službenika povezan je s raspodjelom PDV-a, koeficijentima i starim fiskalnim sporovima između Federacije BiH i Republike Srpske. Most preko Save tako je postao talac bošnjačko-srpskog obračuna oko novca, kontrole i nadležnosti. Jedni su tvrdili da se Federaciju godinama financijski zakida. Drugi su upozoravali da se gospodarstvo i tisuće ljudi ne mogu držati kao taoci političkog sukoba. U tom je ozračju Zijad Krnjić, član Uprave, blokirao otvaranje mosta i u dijelu bošnjačke politike postao gotovo heroj. Paradoksalno, isti politički krugovi redovito osuđuju Milorada Dodika kada koristi identične metode blokade. U BiH očito nije problem blokada sama po sebi, nego tko je provodi i u čije ime.
Priču oko mosta donekle je konstruktivnom učinio premijer RH Andrej Plenković kada je u prosincu 2025. prešao u BiH preko novog prijelaza. Time ga je neformalno otvorio i dodatno potaknuo da se to napokon dogodi. Bila je to i politička poruka da Hrvatska želi s BiH graditi međususjedski, odnosno europski most.
Na kraju je, kao i mnogo puta dosad u BiH, sustav proradio tek pod pritiskom krize. Nakon oštećenja starog mosta i prometnog kaosa, novi prijelaz privremeno je, a vjerojatno trajno, otvoren političko-pravnim kombinacijama predsjedateljice Vijeća ministara BiH Borjane Krišto i odlukom njezina Ministarstva sigurnosti BiH, odnosno zamjenika ministra Ivice Bošnjaka. Jer to ministarstvo ima pravo intervencije u izvanrednim situacijama. Unatoč tomu, umjesto pohvala stižu optužbe da je most otvorilo srpsko-hrvatsko savezništvo Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Upravo ovi apsurdi ilustriraju sliku BiH. Ovdje se problemi ne rješavaju zato što postoji politička volja ili javni interes, nego tek kada staro postane potpuno neupotrebljivo. Most kod Gradiške zato nije samo prometna priča. On je dijagnoza države koja ima potencijal i međunarodne partnere, ali nema sposobnost javni interes staviti iznad političkih obračuna.
Zato novi most nije otvoren kao simbol uspjeha, nego kao simbol poraza sustava. Jer, u BiH se mostovi ne otvaraju kada su završeni, nego kada se više ne može preko starih.