Connect with us

Jajce

Božić – rođenje Isusa Krista

Volim Jajce

Published

on

Tonćo Ladan :

  

 Mojsije, Isus Krist, Karl Marx, Siegmund  Freud, Albert Einstein,svi su bili Židovi i svi su na različite načine utjecali na povijest i kulturu čovječanstva. Nesumnjivo najveći čovjek koji je ikada živio na Zemlji, osnivač kršćanstva bio je Isus Krist.

 

Njegovim rođenjem počelo je novo računanje vremena, kojim sve započinje, prema kojem se sve ravna i odmjerava u ljudskoj povijesti. Tim rođenjem spojilo se kao nikad prije nebo i zemlja, bio je to događaj, povijesni, nadpovijesni, teološki i kozmički. Na to nam ukazuje apostol Ivan u svom evanđelju 1:1, 1 „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ 

Ove nadahnute riječi koje Ivan zapisuje u svojoj dubokoj starosti na kraju prvog stoljeća, ukazuju na činjenicu da je Isus, Riječ, Sin Božji u potpunosti Bog. Da postoji oduvijek da je preko njega stvoren život i sve što nas okružuje te da se je na nevjerojatan način rodio i nastanio među nama kao čovjek. Ovaj zapis za svakog vjernika jedan je od najdubljih i najznačajnijih zapisa jer uvjerljivo i s puno emocija prikazuje Riječ, koja je postala Krist i koja nam omogućava da se dobro upoznamo s onim što je činio i propovijedao Isus Krist.

 

Glavna tema njegovog propovijedanja u Ivanovom evanđelju je vječni život i to nije samo neko buduće dobro, nego stvarnost koja počinje prihvaćanjem Isusa Krista i opredjeljenjem za njega, a sastoji se u naj prisnijoj zajednici pojedinca i svih vjernika s Kristom, i preko njega u Duhu Svetom s Ocem.Lijepo je znati da je svemogući Bog, Stvoritelj sveg vidljivog i nevidljivog prema grešnim ljudima  iskazao svoju ljubav, milost, dobrotu, nadu, radost u spasonosnom rođenju svog sina Isusa Krista.

 

Kakva je to velika radost bila, vidljivo je u izvještaju iz Evanđelja po Luki 2:8-14.

8A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9 Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10 No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11 Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12 I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« 13 I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:14»Slava na visinama Bogu,a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!«

 

Najveće rođenje koje se ikad dogodilo na Zemlji i zbog kojeg su anđeli Božji izrazili svoju radost pjevajući pjesmu hvale kad je Bog  po prvi put postao ocem u jednom potpuno novom sklopu okolnosti! Nikad prije u sveopćoj povijesti nije se zbilo rođenje koje bi se moglo usporediti s rođenjem Božjeg sina Isusa Krista.

 

Unatoč svemu tome čovječanstvo u cjelini nije prihvatilo tu Božju pripremu niti je prihvatilo Božjeg sina. Zašto je to tako objašnjava nam sama Biblija u Ivanu 1: 9,10.

9 Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;10 bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

 

Isus Krist se rađa na zemlji kad svaki narod i svaka nacija ima svog boga ili bogove koji ih na svoj način obožavaju. U religioznom smislu tama je prekrila zemlju, stoga Ivan govori da je Isus svijetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka da bi iskoračio iz tame i zakoračio u svjetlost u život koji mu Bog nudi.

Drugim riječima kazano, Isus je došao da dokaže svakom tko vjeruje, da Bog nije plod ljudske mašte, niti da ga se obožava na način kojim se čovjek, živeći svojim životom dosjećao. Pokazao je da prava vjera nije napor od strane čovjeka koji samo pokušava udovoljiti izvjesnoj psihološkoj potrebi ili zatomiti strah, kojeg izazivaju nerazumljive pojave u svijetu koji ga okružuje.

Nego da je Bog stvaran i istinit, da je stvorio čovjeka kojem je dao sposobnost razmišljanja i moć rasuđivanja da prepozna Kristovo rođenje to jest njegov dolazak kojim je omogućeno da se svatko odvoji od tame i uđe u svjetlost prožetu Božjim blagoslovom. Svjetlo predstavlja istinu i pravednost, nasuprot tami, koja znači zabludu i nepravednost. Svijet u cjelini to nije prepoznao.

 

O tome govori apostol Pavao u Djelima apostolskim 17: 22 – 30.

22 Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. 23 Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.«

24»Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; 25 i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. 26 Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova 27 da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. 28 U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!«

29»Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.«

30»I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate.«

 

Pavao je izgovorio te riječi pred mnoštvom okupljenim na Areopagu ili Marsovom brdu, u drevnom grčkom gradu Ateni, jer je vidio mnoštvo grčkih i rimskih bogova, što je jasno pokazivalo da su ljudi tog vremena posve bili obuzeti obožavanjem tih božanstava. Bojeći se da slučajno ne propuste iskazati štovanje nekom važnom ili močnom bogu koji bi se zbog toga mogao razgnjeviti Atenjani su u svoje obožavanje uključili i nepoznatog boga. Bio je to osjećaj dvosmislenog i mnogostranog o kojem se odražavalo nesigurno obožavanje. Zato Pavao upućuje poziv govoreći ,,da se Bog ne obzire na vremena neznanja nego da poziva sve ljude posvuda da se obrate“. Rođenjem Isusa Krista i njegovim životom na zemlji svima je to omogućeno.

 

Sam Bog nikog nije prisiljavao da se okoristi tom mogućnošću nego je svakom dao slobodan izbor po obrascu kojeg nalazimo u Ponovljenom zakonu ili petoj Mojsijevoj 30:19.

19 Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj,.

 

Bog je nas svoja inteligentna ljudska stvorenja , stvorio kao bića sa slobodnom voljom. Mi nismo stvoreni kao puki automati, ili roboti, već smo dobili prednost i odgovornost da izabiremo.  Kako u prošlosti tako i danas, mogu ljudi slobodno birati kako će postupati, a za svoj su izbor bili i biće odgovorni Bogu.

 

U 11 stavku 1. poglavlja Evanđelja po Ivanu nalazimo sljedeće riječi: „11 K svojima dođe

i njegovi ga ne primiše“.

Iz ovih nadahnutih riječi vidljivo je da je Isusa Krista odbacila većina njegovog vlastitog naroda, Židova. Nisu htjeli da prihvate Božjeg sina niti spasenje koje je došlo preko njega. Više su voljeli tamu nego svjetlo.

 

U djelu Encyclopaedia Judaica stoji: “U vrijeme Rimljana Židovi su vjerovali da će Bog podignuti [Mesiju] koji će slomiti poganski jaram te obnoviti izraelsko kraljevstvo i kraljevati u njemu” (Jeruzalem, 1971, svezak 11, stupac 1407). Oni su htjeli oslobođenje od rimske vlasti. Max Dimont finsko američki povjesničar i autor navodi da su Židovi tog vremena balansirali između „grčkog uma i rimskog mača“.

 

Svijet ga nije poznao nije prihvatio, njegov narod ga je odbacio, stoga ne iznenađuje činjenica da mnogi sumnjaju u samo postojanje Isusa Krist tvrdeći da on nije povijesna osoba i da se nigdje ne spominje u povijesnim zapisima. Da li je to uistinu tako?

 

Sama Biblija pruža najbolji dokaz da je Isus Krist bio povijesna osoba. Tekst Evanđelja nije takav da se bez ikakvog slijeda nabrajaju događaji koji su se odigrali u neko neodređeno vrijeme na nekom nepoznatom mjestu.

U Evanđeljima se vrlo jasno i precizno navodi kada se što zbilo i gdje se što odigralo. Primjer za to nalazi se u Luki 3:1, 2, 21-23.

1 Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, 2 za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji.

21 Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, 22 siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!«

23 Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina. Bijaše – kako se smatralo – sin Josipov, Elijev,….

 

Josip Flavije, židovski povjesničar iz prvog stoljeća, u svojem djelu Židovske starine govori o kamenovanju “Jakova, brata Isusova, koji je nazvan Kristom” (knjiga XX, odlomak 200). Izravan i vrlo pohvalan zapis o Isusu nalazi se u XVIII. knjizi Židovskih starina, u odlomcima 63 i 64.

Tacit, rimski povjesničar koji je živio u drugoj polovini prvog stoljeća n. e., napisao je: “Narod ih nazivaše kršćanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata” (Anali, preveo Jakov Kostović, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, knjiga 15, odlomak 44).

 

S obzirom na takve stare zapise o Isusu što su ih napisali povjesničari koji nisu bili kršćani The New Encyclopaedia Britannica kaže: “Ti neovisni izvještaji pokazuju da u staro dobra čak niti protivnici kršćanstva nisu sumnjali u to da je Isus povijesna osoba….

 

I ovog 25. prosinca 2019 godine  ili (7. siječnja 2020 po julijanskom kalendaru) će se širom svijeta, Božićem kao najradosnijim kršćanskim praznikom slaviti rođenje Isusa Krista. Iako je najvažniji kršćanski blagdan zapravo Uskrs, jer je Isus Krist svojom smrću, prema kršćanskom vjerovanju, otkupio grijehe ljudi, a svojim uskrsenjem je pokidao okove smrti, time pokazao da je život pobijedio smrt. Svojim stradanjem, bolom i patnjom, Isus Krist je preuzeo grijehe svijeta. Uskrsenjem je potvrdio svoju božansku prirodu i oproštaj dat svijetu.

Božićem se praznuje dan rođenja Isusa Krista, Sina Božjeg, Spasitelja svijeta. To je praznik rađanja novog života, praznik djece i djetinjstva, praznik roditeljstva, očinstva i materinstva.  Božić je u životima mnogih, vjerojatno zbog popularizacije, omiljeniji. Danas Božić slave i oni koji su kršćani i oni koji nisu jer je postao obiteljski blagdan.

 

U dalekoj prošlosti proroci su najavljivali i pripremali ljude na rođenje Isusa Krista spasitelja. Hebrejska pisma sadrže stotine proročanstava koja su se ispunila Isusovim rođenjem, službom, smrću i uskrsnućem. Naprimjer, Mihej je preko 700 godina unaprijed prorekao da će se Mesija, ili Krist, roditi u Betlehemu (Mihej 5:2 proročanstvo; Luka 2:4-7 ispunjenje). Mihejev suvremenik Izaija prorekao je da će ljudi Mesiju udarati i pljuvati (Izaija 50:6 proročsnstvo; Matej 26:67 ispunjenje). Pet stotina godina unaprijed, Zaharija je prorekao da će Mesija biti izdan za 30 srebrnjaka (Zaharija 11:12 proročanstvo; Matej 26:15 ispunjenje). Više od tisuću godina prije samog događaja, David je prorekao okolnosti koje su pratile smrt Mesije Isusa (Psalam 22:7, 8, 18 proročanstvo; Matej 27:35, 39-43 ispunjenje). A oko pet stoljeća unaprijed, Danijelovo je proročanstvo otkrilo kad će se Mesija pojaviti, koliko će trajati njegova služba i kad će biti ubijen (Danijel 9:24-27). Ovo su samo neka od proročanstava ispunjenih na Isusu Kristu. Sve su to bile pripreme koje su ukazivale na dolazak Isusa Krista a njihovim ispunjenjem se potvrdila Božja ljubav i Božji put spasenja za ljude.

 

Danas te najave ili pripreme za slavljenje Isusovog rođenja, počinju četiri tjedna prije Božića i to se razdoblje naziva Advent ili Došašće, a četiri nedjelje Adventa simboliziraju četiri tisućljeća iščekivanja od stvaranja svijeta do dolaska Isusa. Riječ se izgovara Ad’vent, dolazi iz latinskog jezika (Adventus) i znači dolazak, u ovom slučaju se misli na dolazak na svijet, rođenje Isusa Krista sina Božjeg i približavanje Božića.

Jedan od običaj je da porodica u kući ima adventski vijenac s četiri svijeće. Porodica svake Nedelje pali po jednu svijeću i tako simbolizuje dan kada je Isus Krist došao na svijet. Do Božića bi trebalo da budu upaljenje sve četiri svijeće. Vrijeme Adventa svake godine počinje tako da od paljenja prve svijeće do Božića protekne četiri nedjelje.

Prvi adventski vijenac je napravljen 1838. godine. Čine ga dva simbola krug i svjetlo. Krug ili prsten, bez početka i kraja predstavlja vječnost i vjernost. Svjetlo svijeće nagovještava dolazeće svjetlo – Isusa. Zimzeleno granje koje se upliće u vjenac simbolizuje život koji ne prestaje, na život vječni, a boja svijeća je bijela i crvena i podsjećaju na Isusovu žrtvu i pobjedu.

Jedno od tumačenja je da svaka od svijeća ima svoje značenje, po jednom prva svijeća je svijeća nade, druga svijeća je simbol mira, treća radosti, a četvrta ljubavi.

Po drugom tumačenju, prva svijeća je nazvana prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska i četvrta je svijeća anđela.

 

Još jedan od običaja u ovom periodu je da se na dan sv. Lucije 13. prosinca sije  pšenica, simbol obnove života i plodnosti.Samo ime Lucija dolazi od latinske riječi lux, lucis, što znači svjetlo, stoga zapravo simbolizira svjetlo u zimskoj tami, ali i navješćuje Božić kao rođendan Svjetla. Mnogi kažu kako je sama sveta Lucija navjestiteljica boljih vremena jer nakon 13. prosinca dani postaju sve duži, blagdan sv. Lucije pada na zimski solsticij, kada je dan najkraći, a sunce izlazi sve ranije, to označuje pobjedu svjetla nad tamom.

Crkvena liturgijska godina počinje 30. studenoga koja se naziva Prva nedjelja Došašća  Čitanja i običaji vremena Došašća naglašavaju pokoru i radosno očekivanje Gospodinova dolaska. Tri su biblijska lika u vremenu Došašća koja pozivaju na otvorenost Božjoj Riječi, na obraćenje i vjernost Bogu u svome životu. To su Blažena Djevica Marija, Izaija i Ivan Krstitelj. Misna čitanja četiriju adventskih nedjelja upravo odjekuju njihovim navještajima i pozivima na vjernost Bogu.

Svake godine pred Božić , jedno dijete u Betlehemu, rodnom mjestu Isusa Krista, zapali “plamen mira”, koji zatim putuje čitavom Europom. Milijuni ljudi iz 30-tak europskih zemalja zapale svoje svijeće na ovom plamenu čime se prenosi duh i zajedništvo Božića.

Božić je bez sumnje najmagičnije doba u godini, toliko magično da se uz njega često vežu razni misteriji, nepoznanice i zablude.

Tako možemo pročitati u The Christmas Encyclopedia gdje se kaže: “Datum 25. prosinca nije odabran na temelju nekog biblijskog izvještaja, nego zato što se poklapao s poganskim rimskim svetkovinama koje su se održavale krajem godine”, otprilike u vrijeme zimskog solsticija. U istoj enciklopediji stoji da su se u to doba godine održavale Saturnalije, blagdan posvećen Saturnu, bogu poljoprivrede, i “svečanosti kojima se istovremeno slavilo dva boga Sunca — rimskog Sola i perzijskog Mitru”. Rođenje oba boga slavilo se 25. prosinca, na dan zimskog solsticija (prema julijanskom kalendaru).

Te poganske svetkovine postale su “kršćanske” 350. godine, kada je papa Julije I. proglasio 25. prosinca datumom Kristovog rođenja. “Proslava Isusovog rođenja postupno je poprimila sva obilježja obreda koji su se održavali u vrijeme solsticija te ih je tako nadomjestila”, kaže Encyclopedia of Religion. “Simbol Sunca sve se češće koristio u prikazima uskrsnulog Krista (kojeg se nazivalo i Sol Invictus), a krug koji predočava Sunce (…) postao je aureola oko glave kršćanskih svetaca.”

U novije doba se govori da je  “čovjek koji je izumio Božić”, Charles Dickens i da  je on svakako jedan od najzaslužnijih za širenje njegove popularnosti. Kada je u prosincu 1843. godine izdao Božićnu priču (Christmas Carol), knjiga je rasprodana do samog Božića, a iste je godine zabilježen i znatan porast kupovine božićnih poklona i jelki. Zbog tog se smatra kako je upravo Charles Dickens svojom pričom o važnosti dobrote i velikodušnosti probudio u ljudima božićni duh.

No da li je sve to tako i da li je 25. prosinac kao dan Kristova rođenja izabran nasumice da bi se njim otklonili, zaboravili poganski običaji ili ga je u svijet uveo marketinški pogon radi ostvarivanja profita?

U The Christmas Encyclopedia  navodi da su se u prosincu slavile Saturnalije u čast rimskog boga Saturna, pa je stoga Božić stavljen na taj dan kako bi zamijenio taj poganski rimski festival. Međutim, proslave Saturnalija trajale su nekoliko dana; počele bi već 17. prosinca i trajale do 23.12. (prema nekim izvorima i do 25. 12.). Stoga nema logike da se ide zamijeniti staro pogansko slavlje novim tako da se novo stavlja na zadnji dan slavlja staroga ili čak par dana kasnije, time se ništa nije postiglo.

 

Dalje se tvrdi da je slavlje Božića stavljeno na 25.12. kako bi se zamijenio poganski rimski praznik Dies Natalis Deus Solis Invicti (Dan rođenja Nepobjedivog Sunca). Taj praznik ustanovio je car Aurelijan 274. godine na datum 25. prosinca. Međutim, Hipolit Rimski (170.-235.) u svojim Komentarima na knjigu Danielovu (oko 204. godine) piše da je rođenje Gospodinovo bilo 25. prosinca u Betlehemu. Ovo dakle znači da je datum Božića kao 25. prosinca bio poznat i prije nego što je car Aurelijan ustanovio na taj datum praznik Dies Natalis Deus Solis Invicti.

Vidjeli smo da je Hipolit Rimski već oko 204. godine pisao da je 25. prosinca Kristov rođendan. Ipak, najstariji zapis  imamo kod pape svetog Telesfora (+137) koji je uveo tradiciju mise polnoćke na Badnjak. Iz tog vremena imamo sačuvane riječi Teofila (115-181), katoličkog biskupa Cezareje Palestinske: “Trebalo bi slaviti rođenje našega Gospodina na dan kada pada 25. prosinac”.

.

Sama  Biblija ne navodi Isusov datum rođenja.Ona nam govori  da su u vrijeme Isusovog rođenja pastiri “boravili vani” dok su noću čuvali svoja stada u blizini Betlehema.U Lk 2,8 čitamo“A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada”.

Na temelju ovog teksta pojedini su površno zaključili kako nikako nije moglo biti zimsko vrijeme niti mjesec prosinac jer bi bilo prehladno za čuvanje stada na otvorenom. Međutim, pastire s ovcama na području Palestine nalazimo u svako doba godine (upravo radi geografske širine područja), tako nam ovaj podatak ne može pomoći u određivanju godišnjeg doba. Napravljena su i određena biološka istraživanja prema kojim je razvidno kako je riječ o vrsti ovaca koje su na bliskom istoku prisutne barem 5000 godina te kako se odgajaju baš u zimsko doba, štoviše, u Izraelu je središnja sezona janjenja od prosinca do siječnja.

Pobliži datum Kristovog rođenja možemo odrediti datumom rođenja Ivana Krstitelja a određuje se od datuma Zaharijinog ulaska u Svetište Gospodnje da prinese kâd kako stoji u Luki 1:8,9

8 Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, 9 ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kâd.

 

Iz ovih stavaka vidljivo je da je Zaharija (otac Ivana Krstitelja) bio određen da u svetištu prinese kâd. A iz Luke 1:5  saznajemo da je Zaharija svećenik bio iz razreda Abijina. 5 U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta.

Povezujući ovo sa Starozavjetnim svećeničkim obiteljima i praksom da je svaka služila tjedan dana u hramu dva puta godišnje dolazi se do toga da je svećenička služba iz razreda Abijina služila tijekom drugog tjedna židovskog mjeseca Tishri što je isti tjedan u kojem se slavi Dan pomirenja.

Prema našem kalendaru, Dan pomirenja bi bio negdje između 22. rujna i 8. listopada. U tom slučaju, ako se uzme da su Zaharija i Elizabeta začeli Ivana Krstitelja nakon što je Zaharija završio sa službom u svetištu, Ivan Krstitelj bi bio začet negdje krajem rujna. Ako na to nadodamo prirodnih devet mjeseci dobivamo kraj lipnja za datum rođenja. Pogledamo li u katolički kalendar – upravo se u Crkvi 24. lipnja slavi rođenje Ivana Krstitelja.

Kada na ovo dodamo podatak koji nam je poznat iz Luke 1: 36 36 A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec..

Te riječi Navještenja govori anđeo djevici Mariji a to se događa  u šestom mjesecu Elizabetine trudnoće, tad nam je jasno da je Ivan Krstitelj bio šest mjeseci stariji od Isusa. Ako dodamo šest mjeseci na kraj lipnja dolazimo do kraja prosinca kao datuma rođenja Isusa Krista.

 

Mogli bi tako u nedogled pokazivati, objašnjavati, tvrditi za i protiv Božića. Da li je doista važno kojeg se datuma rodio Isus Krist. Ono što je istinito je da se on rodio, da je bio ovdje na Zemlji i da je svojim dolaskom donio spasenje. Njegov zemaljski život opisan u Bibliji, prožet je činjenicama iz svjetovne povijesti onog doba. Ti zapisi su prepuni pojedinosti iz svakodnevnog života te obiluju praktičnim poukama koje je Isus iznosio a koje su krajnje jasne i jednostavne. Kroz Božić slavimo njegovo rođenje, razmišljamo o njemu stvarajući oblike njegovog portreta. Shvaćamo da nas on privlači svojom plemenitošću, ljepotom, milinom, radosnom porukom u bolje sutra. Privlači nas svojim srdačnim pristupom iz kojeg je vidljiva njegova božanska priroda.

Saznajemo da je bio prijatelj siromašnima, solidaran sa svim socijalno ugroženima, da je bio milosrdan i obziran prema grešnicima. Liječio je bolesne, ukazivao na ostarjele. Razmišljati o Isusu Kristu kroz Božić, znači ispuniti svoje srce radošću, optimizmom i nadom u bolje sutra. Božić treba da bude i ostane blagdan kojim se slavi rođenje Isusa Krista. SRETAN BOŽIĆ.

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement
The location could not be found.