Rujan i listopad mjeseci su u kojima se obilježavaju godišnjice vojnih operacija nakon Oluje. Središnja proslava održala se u nedjelju u kraljevskom gradu Jajcu, u kojemu se, poput Knina, na tvrđavi 13. rujna 1995., nakon tri godine okupacije, zavijorila zastava Herceg Bosne. Malo je poznato da su uz izvedene oslobodilačke akcije bile planirane još dvije: “Burin” u zaleđu Dubrovnika i “Dunav” u istočnoj Slavoniji.
Nakon operacije “Ljeto-95“, kojom su hrvatske snage zauzele Bosansko Grahovo, Glamoč i prijevoj Derale, čime su stvoreni uvjeti za “Oluju”, snage Republike Srpske i Republike Srpske Krajine pripremale su protuudar. Ratko Mladić za 30. srpnja 1995. osmislio je operaciju “Vaganj-95“, čiji je cilj bio vratiti izgubljena područja i zaustaviti hrvatsko napredovanje prema Kninu. Napad je trebao početi 5. kolovoza, no planove je poremetila “Oluja”, pokrenuta dan prije.
Srpske snage ipak nisu odustale. U noći s 12. na 13. kolovoza krenule su u napad, uz sudjelovanje 10. diverzantskog odreda i Arkanovih “Tigrova”. U početku su prekinule komunikaciju između Knina i Bosanskog Grahova i potisnule dio hrvatskih postrojbi. Posebno je stradala 141. brigada, koja je izgubila 15 vojnika. Hrvatske snage brzo su reagirale te su 14. kolovoza vratile izgubljene položaje. “Vaganj-95” završio je neuspjehom.
Već 8. rujna združene snage HV-a i HVO-a, uz suradnju Armije BiH, pokrenule su operaciju “Maestral“. Cilj je bio potisnuti Vojsku Republike Srpske iz zapadne Bosne i dodatno pritisnuti srpsko političko vodstvo. Nakon zauzimanja Šipova 11. rujna, dva dana poslije oslobođeno je Jajce, čime je stvoren prostor za povratak više od 20 tisuća izbjeglih Hrvata i Bošnjaka. Istoga dana hrvatske snage ušle su i u Drvar. U “Maestralu” je poginulo više od 50 hrvatskih vojnika.
Nakon novih poraza srpsko vodstvo i dalje je odbijalo pregovore. SAD je procijenio da hrvatske snage mogu odlučujuće pridonijeti završetku rata pa je stigao zahtjev za nastavak operacija prema Mrkonjić Gradu i Banjoj Luci.
Operacija “Južni potez” počela je 8. listopada. Dva dana poslije oslobođen je Mrkonjić Grad, a hrvatske su snage ovladale područjem od oko 600 četvornih kilometara i stigle nadomak Banje Luke. Pod nadzor je stavljen i elektroenergetski sustav na Vrbasu, o kojemu je ovisila opskrba Banje Luke. Amerikanci su tražili zaustavljanje operacija jer su Srbi najavili kapitulaciju.
No paralelno s izvedenima pripremale su se još dvije operacije. “Burin” je trebao zahvatiti dio istočne Hercegovine kako bi se prekinuli topnički napadi VRS-a na dubrovačko područje i dolinu Neretve. Time bi se uklonila opasnost od prodora na pravcu Trebinje – Plat, kojim bi se Konavle odsjekle od Dubrovnika, a Republika Srpska dobila izlaz na more. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma od “Burina” se odustalo, a njegovo je zapovjedništvo krajem 1995. rasformirano.
Drugi plan nosio je naziv “Dunav” i odnosio se na vojno oslobađanje hrvatskog Podunavlja, uključujući Vukovar. Visoki hrvatski vojni zapovjednici izradili su plan operacije, no predsjednik Franjo Tuđman odlučio je dati prednost političkom rješenju kako bi se izbjegle nove žrtve i razaranja. Rezultat su bili Erdutski sporazum i početak mirne reintegracije. Proces je završen 15. siječnja 1998., kada su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem vraćeni u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
Tako je vojni pritisak nakon “Oluje”, “Maestrala” i “Južnog poteza” otvorio put mirovnom sporazumu u Daytonu. Njime je uspostavljen mir u BiH, a Slavonija mirno reintegrirana. Ovim vojnim operacijama spriječene su i brojne hrvatske žrtve koje bi ginule u “Burinu” i “Dunavu”. I drugim ratnim burama i olujama.