Postoji puno životinjskih čopora. Prirodno je određen hijerarhijski red. Bez dogovora i riječi zna se što tko smije raditi. Točno se zna tko je prvi, a tko zadnji. Ljudi stvaraju skupine. I u skupini su čvrsto definirana pravila. Zajednica je nešto ljudskije. U njoj se članovi ne suprotstavljaju. Bajsić bi rekao da zajednica treba pomoći osobi da se oslobodi prokletstva kojim je udaren, tj. da se oslobodi svojih životinjskih automatizama. Treba mnogo truda za život u zdravoj zajednici.
Mnogi redovnici su se trudili kako u samostanu (ili redu) stvoriti zajednicu. O poretku u benediktinskoj zajednici Benedikt govori u 63. poglavlju Pravila.
Benedikt određuje tri kriterija po kojem se određuje mjesto redovnika u samostanu.: 1. prema vremenu ulaska u samostan, 2. prema zaslugama i 3. prema odredbi opata. Opat ima veliku ovlast. Ali on uvijek mora imati na umu da je zadužen za održavanje zdrave klime u samostanu i da odgovara Bogu za sve svoje odluke.
Svakako ima osoba koje u poznijim godinama dolaze u zajednicu. Njihova dob se poštuje, ali ne odlučuje na redoslijed. Benedikt ističe dvojicu mladića iz Biblije, Samuela i Danijela. Njih dvojica su sudila starijima od sebe. Vrijeme ulaska u samostan je među važnim kriterijima.
Često se u obiteljima govori o međugeneracijskim neslaganjima. Benedikt piše: “Mlađa braća neka poštuju svoje starije, a starija braća neka ljube svoje mlađe” (63,10). Komentatori Pravila vole naglasiti: “Ljubav se od starijih spušta, a poštovanje se prema njima uspinje”. Kad se redovnici obraćaju jedan drugom, ne izgovaraju samo imena. Stariji monah se obraća mlađem s “brate N”, a mlađi se obraća starijem s “časni oče N”. Kad se obraćaju opatu, trebaju reći “gospodin opat”. Opat mora biti svjestan riječi kojim ga oslovljavaju te “ponašati se tako da bude dostojan takve časti”.
Mlađi redovnik moli starijeg za blagoslov i ustupa mu mjesto. Benedikt traži da njegovi redovnici “pretječu jedni druge poštovanjem” (63,17). Grűn kaže da je poštovanje odricanje od želje da promijenim drugoga”.