Connect with us

Jajce

Čovjek i njegov zavičaj (3.dio)

Avatar

Published

on



(„Bosna je zavičajna zajednica, zbog toga je vole svi Bosanci“)
Vrijedi pokušati nabrojiti elemente u životu osobe, koji su uključeni u stvarnost zavičajnosti. Kažem pokušati, jer vrlo bi bilo teško, pa da kažem i nemoguće, nabrojiti sve elemente zavičajnosti kod svih ljudi.
Nemoguće je sastaviti nekakvu skalu, poredak koji bi pokazivao zastupljenost elemenata u zavičajnosti, a da bi vrijedilo za svaku osobu. Stoga ovo nabrajanje elemenata zavičajnosti treba uzeti samo kao pokaznicu što sve tvori zavičajnost, a udio količinom ili snagom tih elemenata u zavičajnosti trebalo bi uraditi za svaki kraj, pa onda i za svaku osobu posebno.
Zavičajnost je životna vrijednost, a sastavni dijelovi te cjeline nastaju osobnim izborom, te praktičnom uporabom općih vrijednosti iz ovih područja:

Religije
Kulture
Civilizacije
Ekologije
Klime
Geografskih osobina kraja
Osjećajno doživljavanje okoline (sentimentalna)
Ovi dijelovi (elementi) su poosobljeni, učinjeni svojim od svake osobe i svih grupacija na nekom terenu koji omeđuje zavičaj. Ono najnužnije za razumijevanje tih stvarnosti bilo bi kako slijedi:
 
RELIGIJA – poosobljeno – VJERA
U životnom smislu religija je skup vrijednosti, svetosti (sacra), nedirljivih stvarnosti, koje ljudska osoba za sebe i svoje mogućnosti pretvara u svoja načela koja poštuje i uvažava u svakodnevnom životu.
Ljudska osoba, u svakodnevnom življenju, izražava životna vjerska načela na način kako je to u njegovoj zavičajnosti. I svatko zna što se kako radi, a ponekad i ne zna zbog čega upravo tako, jer zavičajnost se naslijeđuje od starijih generacija (povijest je učiteljica života!), često bez razumskih opravdanja. Proces sticanja zavičajnosti traje cijelu mladost osobe, sve do njezinog potpunog životnog sazrijevanja i preuzimanja osobne odgovornosti za život pojedinca u okviru određene zajednice, kao i stabilnosti zajednice te zavičajnosti.
Vjerski elementi zavičajnosti su svakodnevne vrijednosti koje traži sam život, da bi mogao opstati. Nisu posljedica nekog školovanja ili razmišljanja, nego praktična posljedica rješavanja stvarnih svagdanjih životnih problema.
Obredno izvođenje tih vrijednosti je uvijek u obliku (formi) zavičajne kulture: pjevanja, govorenja, tjelesnog držanja, obuće i odjeće, ukrasa, proživljavanja (sentimenta), oruđa itd., ali uvijek u osobnoj izvedbi zavičajnosti.
Elementi religioznosti su toliko vezani za zavičajnost, da jedno bez drugog ne može postojati. Primjer za ovo je svakodnevna pojava da preseljenici redovito gubeći zavičajnost izgube i životnu religioznost i kulturnost u vrlo kratkom vremenskom razdoblju.
Nije ista religiozna vrijednost roditi dijete u zavičajnosti gdje je ono dar Božji i na drugom mjestu gdje je ono nepoželjni uljez u osobni život.
Zavičajna religioznost je opći zakon za sve stanovnike, on je praktično pravilo za razlikovanje dobra i zla na području zavičajnosti, a obvezuje sve domaće osobe, a gostima i strancima se može po nešto i „progledati kroz prste“.
Izvanjski elementi su sastavljeni, uglavnom, od vjerskih kalendarskih zbivanja (svetkovanje svetaca i blagdana, uporaba sakramenata i blagoslova, hodočašća u svetišta „domaćim“ svecima i sl.)
Posebni elementi zavičajne religioznosti su: vjerske domaće pjesme, čestitke, pozdravi, darovi, zavjeti, gozbe, slavlja itd.)
Baš na temelju ovih elemenata se i određuje teritorij zavičajnosti u Bosni, jer je i zajedništvo, na našim prostorima određeno upravo prema ovome. Ovi vjerski elementi su i nastali kao posebnosti, jer su svi drugi elementi, gore nabrojani, bili različiti pa su onda tu i mogli nastati ovi jasni i vidljivi, uhom i okom prepoznatljivi posebni elementi koji sačinjavaju jednu, određenu, zasebnu zavičajnost.
 
KULTURA
Zavičajna kultura je onaj elemenat zavičajnosti kojim se izražava prisutna vrijednost, u posve određenom obliku (formi). Daje svakoj zavičajnoj vrijednosti određeni izvanjski oblik, ukras ili izgled. Određuje način „izvođenja“, boju izgleda, dubinu osjećaja…
Kultura, ne samo da daje izvanjski oblik određenoj vrijednosti, nego pravi kulturni red i unutar same vrijednosti, da bi ona imala željeni utjecaj na osobu. To unutarnje određenje vrijednosti ide do najintimnijih dubina i osobe i kulturnog postupka ostvarivanja vrijednosti.
Površnost djelovanja kulture čini vrijednost neučinkovitom (neefikasnom), a to šteti životu. Stoga je kultura, i to baš zavičajna, nužni dio osobnog života i može se reći: tko se odrekne svoje zavičajne kulture, taj će ubrzo izgubiti i zavičajnost. Naime, bez kulturnog zavičajnog izražavanja životne vrijednosti, sama vrijednost postat će bez utjecaja na život, onda će i ona biti zabačena, a s time i život oštećen.
U našoj ovdašanjoj javnosti ovaj pojam kulture je jako daleko od nužne (conditio sine qua non) prisutnosti: poznata je stvar da se pojam kulture i pojam Bosne stavljaju na suprotne strane. Nazvat ću to, najblažim mogućim imenom: to je „željeno“ i s namjerom „izrečeno“ nepoznavanje i pojma kulture i pojma Bosne.
Kao u Bosni nema kulture…!
Ovaj čas ne želim ulaziti u značenje gore navedenih riječi u intelektualnim krugovima, nego jasno i glasno ustvrditi: u Bosni ima kulture i to kakve!
Ništa drugo neću dokazivati, nego reći: u Bosni ima života itekako jakog i dubokog, bogatog i sveobuhvatnog!
A gdje ima takvog života tu MORA postojati i kultura, koja je sposobna voditi taj život.
Rado bih čuo bilo kakav dokaz da postoji, opet, bilo kakav život i bilo gdje, bez kulture! I ako mi netko dokaže da može postojati život bez svoje kulture, priznat ću mu da i ja ne postojim…!
Riječ dobronamjernima: elitne, vrhunske svjetske kulture, zaista, nema mnogo u Bosni; ali ta kultura ne nosi i ne vodi obični život ili bolje rečeno nema veze sa svakodnevnim životom običnog čovjeka, pa njezino odsustvo, u Bosni, nema skoro nikakvog utjecaja na život.
Svatko od nas starijih zna kako se osjeća kad dođe na teritorij druge zavičajnosti, gdje se neka opća vrijednost izražava drugim kulturnim izričajem: kolika nespretnost, nesigurnost, nemogućnost kontakta. Strah da se ne uradi nešto što će drugoga povrijediti, strah od uništenja postojećeg odnosa, pogotovo ako se radi o običajima (prigodom svatova npr.), jer druga zavičajnost i druga kultura su nam nepoznanica u kojoj se ne znamo kulturno izraziti.
Danas se ovaj problem „rješava“ jednostavno: bezobrazlukom! Jednostavno se drugome mjestu i osobama, koje su u njem živjele, zaniječe zavičajnost, kao da ona ne postoji, i gotovo: Srbi u Hrvatskoj ili Hercegovci u Bosni!
U zadnje vrijeme je bilo dosta seljenja ljudi, pogotovo radništva, a i dolazak mnogih stanovnika sa sela u gradove, naročito Srba. Svi smo svjedoci neurednosti u sredinama gdje se zavičajnost nije poznavala ili priznavala. Kakvih sve odurnih postupaka nismo u ovom pokretu ljudi primijetili? Sve to dolazi otuda što pridošlice nisu poštivale zavičajnu kulturu u sredinama gdje su došle.
Životna kultura, o kojoj je ovdje riječ, ima svoje posebnosti do te mjere izražene da ona daje kompletnu sliku osobe kojom se ona predstavlja ljudima oko sebe, jer kultura je sredstvo izražavanja kompletne osobe i to najčešće u podsvijesnom postupku.
Što to sve zavičajna kultura obuhvaća ne može se pojedinačno nabrojati, ali da ovo razmišljanje ne ostane uopćeno, spomenut ćemo područja koja pokriva svaka kultura. Tako svatko može otkriti što je kultura u njegovom zavičaju.
Možemo postaviti ovaj red:
Materijalna kultura: životne vrijednosti ostvarene i predočene u nekom materijalu (kamenu, platnu, drvetu…), ali na svoj posebni način.
Duhovna kultura: životne vrijednosti iskazane duhom, jezikom, pjesma (melodija), pismom; odgojem, etikom… opet na svoj posebni način.
Nacionalna kultura (grupna): običaji, općenje (komunikacija) na svim razinama, tradicionalni zajednički doživljaji, zabave, igre…, izvedeno u svom posebnom stilu.
      Mislim da je ovaj elemenat zavičajnosti (kultura) dosta primjetljiv, pa da nema potrebe o njemu više govoriti, ali kao zaključak, radi pravilne procjene vrijednosti bilo čije kulture treba istaknuti ovo pravilo: da li je netko kulturan treba se procjenjivati poglavito po ovom mjerilu: koliko netko zdravo i ugodno živi u svojoj zavičajnosti, toliko je kulturan, sve ostale mjere su manje važne i manje vrijedne pažnje. Ovo naročito treba reći zbog toga što se kultura zavičajnosti, pogrešno, vrlo često procjenjuje njerilima civiliziranosti, a to je posve druga stvarnost, koja se mjeri drugim mjerilima.
 
Tekst pretipkan iz rukopisa: Fra Zvonko Baković, Čovjek i njegov zavičaj, Jajce, siječnja 1997. (za Jajce-Online odabrao i pripremio Zoran Ljubičić)
 

Comments comments




Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement