Odlazak Nijemca Christiana Schmidta i imenovanje njegova zamjenika, Amerikanca Louisa J. Crishocka, za vršitelja dužnosti visokog predstavnika u BiH nije tek administrativna fusnota. Riječ je o odrazu dubljih diplomatskih razmimoilaženja između sve slabije Europe i dominantnog američkog utjecaja. Istodobno, i Bruxelles i Washington očekuju da bi Crishock mogao vratiti poljuljani autoritet Ureda visokog predstavnika, koji su Srbi, uz potporu Rusije, politički i pravno u značajnoj mjeri doveli u pitanje.
Nije stoga slučajno da je Vijeće za provedbu mira (PIC), tražeći kompromis između američko-talijanskog prijedloga (Antonio Zanardi Landi) i francusko-njemačkog kandidata (Rene Troccaz), posegnulo upravo za Amerikancem. Simbolika je pritom gotovo školska. Od 1995. visoki predstavnici bili su Europljani (Bildt, Westendorp, Petritsch, Ashdown, Schwarz-Schilling, Lajčák, Inzko i Schmidt), dok su operativno ključni prvi zamjenici redom bili Amerikanci. Europa je davala institucionalno lice, Sjedinjene Države stvarnu polugu moći.
U tom smislu Crishock ne predstavlja diskontinuitet, nego kontinuitet američkog upravljanja bosanskohercegovačkim procesima. U BiH je stigao u kolovozu 2024., preuzevši dužnost 13. međunarodnog supervizora za Distrikt Brčko i prvog zamjenika visokog predstavnika.
Brčko se pritom već godinama navodi kao najuspješniji primjer funkcionalne multietničke uprave u BiH, model koji uvelike počiva na snažnoj i izravnoj američkoj superviziji. Logika je jasna: ono što funkcionira u Brčkom možda je i recept za državu BiH.
Riječ je o posebnoj administrativnoj jedinici koja ne pripada nijednom entitetu, nego je pod suverenitetom države u režimu kondominija. Distrikt ima gotovo autonomni status i često se opisuje kao “država u državi”. Od 2000. međunarodnu superviziju vode američki diplomati, a od 2007. ista osoba istodobno je i prvi zamjenik visokog predstavnika i supervizor Brčkog. Time je Washington zadržao kontinuiranu operativnu kontrolu nad jednim od najosjetljivijih dijelova međunarodne uprave u BiH.
Istodobno, promjene unutar američke politike i novi kontakti s krugovima bliskima Donaldu Trumpu upućuju na moguće taktičke prilagodbe, ali ne i strateški zaokret američke politike na Balkanu. U trenutku kada se ponovno otvaraju pitanja državne i vojne imovine, energetskih pravaca i infrastrukturnih projekata, jasno je zašto Washington ne odustaje od ključnih poluga utjecaja. Posebno se ističe Južna plinska interkonekcija kao dio šire strategije diversifikacije energetskih tokova u regiji, uz niz drugih projekata koji povezuju jugoistok Europe, od Srbije i Albanije do Crne Gore i Kosova.
Za Hrvate u BiH ovaj okvir ima dodatnu težinu. Dugogodišnje djelovanje OHR-a, nizom nametnutih odluka, oslabilo je njihovu ustavnu poziciju, osobito u pogledu izbornog sustava i ravnoteže konstitutivnih naroda. U tom kontekstu ponovno se otvara i pitanje uloge Hrvatske kao supotpisnice Daytonskog sporazuma, i njezine odgovornosti koja je do prije desetak godina bila nevidljiva.
Zato Crishockovo privremeno imenovanje, pa makar trajalo samo nekoliko tjedana, nije tek tehnička epizoda. Ono potvrđuje da se, unatoč europskoj retorici i formalnoj prisutnosti Europske unije, stvarne poluge odlučivanja u Bosni i Hercegovini i dalje nalaze u Washingtonu.
Europa može sudjelovati, komentirati i posredovati. Ali u trenutku odluke, posljednja riječ i dalje dolazi iz Amerike. A Dayton, projekt koji je upravo Washington stvorio, i tri desetljeća kasnije ostaje prostor u kojem se ta činjenica ne mijenja, nego samo preciznije i još snažnije potvrđuje.