Iako su generacije učile da prvo godišnje doba počinje 21. ožujka, astronomski početak proljeća već godinama pada dan ranije. Razlozi leže u nesavršenosti našeg kalendara, Zemljinoj putanji oko Sunca i pravilima koja će se primijeniti tek u idućem stoljeću.
Danas je službeno započeo prvi dan proljeća, no za mnoge taj datum dolazi s malim iznenađenjem. Umjesto 21. ožujka, datuma koji je duboko ukorijenjen u našoj kolektivnoj svijesti kao početak buđenja prirode, proljetna ravnodnevica, odnosno ekvinocij, ponovno je nastupila 20. ožujka. Ova pojava nije nikakva anomalija, već pravilo koje će vrijediti gotovo do kraja ovog stoljeća. Posljednji put kada smo proljeće dočekali 21. ožujka bilo je davne 2007. godine, a sljedeći put to će se dogoditi tek 2101. godine. Postavlja se pitanje zašto je došlo do ove promjene i zašto datum koji smo učili u školi više nije točan? Odgovor se krije u složenom nebeskom plesu između Zemlje i Sunca te ljudskom pokušaju da taj ples uskladi sa svojim kalendarom.
Ključ problema leži u jednostavnoj, ali presudnoj činjenici: Zemlji nije potrebno točno 365 dana da obiđe Sunce. Tropska godina, odnosno vrijeme potrebno da se Sunce vrati na istu točku na nebu, traje otprilike 365 dana, pet sati, 48 minuta i 45 sekundi, odnosno oko 365,2422 dana. Naš gregorijanski kalendar ima 365 dana, što znači da svake godine trenutak ekvinocija kasni za otprilike šest sati. Zbog tog nakupljenog viška, datum se polako pomiče. Primjerice, ako je jedne godine proljeće počelo točno u podne, sljedeće će godine započeti oko 18 sati, a one iza toga oko ponoći, čime se već prelazi na idući dan. Upravo taj pomak objašnjava zašto datum nije fiksan.
Kako bi se spriječilo da kalendar potpuno ispadne iz sinkronizacije s godišnjim dobima, uveden je mehanizam prijestupne godine. Svake četvrte godine veljači se dodaje jedan dan, 29. veljače, čime se kalendar “vraća” unatrag za otprilike 24 sata. Taj skok unazad kompenzira nakupljeni višak od prethodne tri godine. Međutim, ni to rješenje nije savršeno. Dodavanjem cijelog dana svake četiri godine zapravo se ispravlja malo više vremena nego što je potrebno, stvarajući novi, manji nesklad. Zbog toga je pravilo prijestupnih godina dodatno usložnjeno: godine djeljive sa 100 nisu prijestupne, osim ako su djeljive i sa 400. Zato je 2000. godina bila prijestupna, ali 1700., 1800. i 1900. nisu.
Ova “kalendarska gimnastika” izravno utječe na datum početka proljeća. Budući da je 2000. godina imala prijestupni dan, trend pomicanja ekvinocija na raniji datum nastavio se kroz cijelo 21. stoljeće. Zbog toga će proljeće sve do kraja stoljeća započinjati 20. ožujka, a u prijestupnim godinama, poput 2024. ili 2028., u nekim dijelovima svijeta čak i 19. ožujka. Sustav će se “resetirati” tek 2100. godine. Budući da ona neće biti prijestupna, kalendar se neće vratiti unatrag, što će datum ekvinocija ponovno gurnuti prema 21. ožujku, na koji će konačno pasti 2101. godine. Uz sve to, na točan trenutak ekvinocija utječu i drugi faktori poput precesije, odnosno laganog “ljuljanja” Zemljine osi, te gravitacijskog utjecaja drugih planeta.
Mit o jednakom danu i noći
Sam pojam ekvinocij ili ravnodnevica dolazi iz latinskog jezika i označava “jednaku noć”, sugerirajući da na taj dan dan i noć traju po točno 12 sati. Iako je to astronomski trenutak kada je Sunce točno iznad ekvatora, a Zemljina os nije nagnuta ni prema Suncu ni od njega, u praksi dan ipak traje nešto dulje od noći. Razlog tome je Zemljina atmosfera, koja djeluje poput leće i lomi Sunčevu svjetlost. Zbog tog efekta, poznatog kao atmosferska refrakcija, mi vidimo Sunce na horizontu nekoliko minuta prije nego što se ono fizički pojavi, te nekoliko minuta nakon što je već zašlo. Ta pojava produljuje trajanje dana za otprilike šest do sedam minuta, čineći ga neznatno dužim od noći čak i na sam dan ravnodnevice. Ipak, na dane ekvinocija događa se nešto jedinstveno: Sunce izlazi točno na istoku i zalazi točno na zapadu, što je pojava koja se događa samo dva puta godišnje.