Trideset godina od genocida u Srebrenici, sedam žrtava će pronaćni vječni smiraj u Memorijalnom centru Srebrenica.
Sedam novih nišana, sedam novih rana na kolektivnom pamćenju naroda koji nikada nije prestao tragati za kostima svojih najmilijih.
Učesnici Marša mira, po dolasku u Potočare, zajedno s porodicama žrtava su iznijeli tabute s posmrtnim ostacima do musale u Potočarima. Put kojim su došli dug je 100 kilometara – ruta smrti kojom su prije 30 godina hiljade Srebreničana bježali kroz šumu, nadajući se spasu. Nisu ga dočekali.
Uz njih, u mezarju će biti položeni i Bektić Fata (1928), Omerović Hasib (1961), Alić Sejdalija (1961), Gabeljić Rifet (1964) i Mujčić Amir (1964).
Organizatori očekuju više od 150.000 ljudi u Potočarima, gdje će biti obilježena 30. godišnjica genocida u zaštićenoj zoni UN-a – najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Genocid u Srebrenici potvrđen je pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i Sudom Bosne i Hercegovine. Srebrenica nije “tragedija” niti “zločin” u apstraktnom smislu – ona je genocid, planiran, naređen i izvršen.
Osuđeni zločinci
Do sada su 54 osobe osuđene na ukupno 781 godinu zatvora, uključujući pet doživotnih kazni. Među osuđenima su najviši vojni i politički lideri Republike Srpske i vojske bosanskih Srba, uključujući:
– Ratko Mladić, komandant VRS – doživotna kazna zatvora
– Radovan Karadžić, predsjednik RS – doživotna kazna zatvora
– Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa – doživotna kazna zatvora
– Ljubiša Beara, šef bezbjednosti Glavnog štaba VRS – doživotna kazna zatvora
– Drago Nikolić, oficir za bezbjednost – 35 godina zatvora
Brojni drugi pripadnici VRS, MUP-a RS i civilnih struktura osuđeni su pred Haškim tribunalom i domaćim sudovima.
Genocid u Srebrenici je kulminacija višegodišnje politike etničkog čišćenja nad Bošnjacima. Genocid su planirale i izvele vlasti Republike Srpske, uz direktnu podršku režima Slobodana Miloševića i tadašnje Vojske Jugoslavije. Ubijani su muškarci, dječaci, ali i žene, starije osobe i djevojčice.
Nakon pogubljenja, tijela su premještana u sekundarne i tercijarne grobnice. Cilj je bio jasan – sakriti zločin, poništiti istinu, ubiti i sjećanje.
Etničko čišćenje
Trideset godina nakon genocida, borba za priznanje, pravdu i sjećanje još traje. U dijelovima Bosne i Hercegovine, posebno u entitetu Republika Srpska, i dalje se sistemski negira genocid. Škole u tom entitetu ne uče djecu istinu. Ulice nose imena zločinaca. Političari koji veličaju presuđene zločince obnašaju najviše funkcije.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija prošle godine proglasila je 11. juli Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Poruka ovogodišnje godišnjice glasi: “Naša priča, naše obećanje”. Preživjeli, porodice i mladi čuvari istine i sjećanja daju obećanje – da će čuvati istinu od zaborava, od relativizacije, od negiranja.
Simbol cvijeta Srebrenice – bijele latice koje znače nevinost, sa zelenim krugom u sredini koji simbolizira nadu i život – danas će ponijeti hiljade ljudi.
Genocid u Srebrenici nije bio izdvojeni incident, već vrhunac šire politike etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Stoga, borba za istinu o Srebrenici nije samo borba za prošlost – ona je borba za sadašnjost i budućnost.