Danijela Dvornik na društvenim mrežama često sa svojim pratiteljima dijeli trenutke iz svakodnevice, a njezine objave nerijetko prerastaju u iskrene osvrte na život. Ovoga puta progovorila je o trenucima koje provodi sama sa sobom, uživanju u prirodi, kreativnosti koja je i dalje pokreće, ali i osjećaju slobode koji dolazi s godinama i prihvaćanjem sebe. Otkrila je i kako, unatoč tome što joj ponekad dosadi stalno nešto raditi, ideje i projekti i dalje ostaju važan dio njezina života. Posebno ju je razveselila i nova “mala vila” koju je napravila za svoje kokoši, a upravo ju je taj projekt podsjetio na dječju igru i maštu.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti: “Nekad tako sjednem u totalnoj tišini okružena prirodom bez ljudskih glasova, žamora, buke i šušura, zagledana u nepregledno plavo, sto od mora, sto od neba i uživam u tome. Uživam u osjećaju da sam sve ovo napravila, osmislila… da još uvijek osmišljavam jer nikad kraja idejama, dozvoljavam sebi da osjetim prostor i da prema tome kreiram kulisu. Je li mi dosadilo konstantno nešto raditi? Je! Ponekad mi treba vrijeme da se odmorim od ideja, radova i majstora… vuče me onaj osjećaj da više ne moram ništa, ali to se vjerojatno neće dogoditi jer poznajem sebe. A opet… to me toliko veseli da me na neki način oplemenjuje i hrani.
Razmišljam kako mi je malo jedan život, ja bih barem još jedan.. evo pola od tog jednog! Ma samo malo da ga produžim i to ovo razdoblje, kad si sam sa samim sobom pomiren, kad se u pravom smislu prihvaćaš sa svim manama i vrlinama, kad se kockice života slažu lakoćom, kad znaš da si jedan dio života u kojem si svašta morala, prošla. Kad si ispunjavala očekivanja roditelja, muževa, djece, društva… i sad ne moraš ništa. Ja i Ja u simbiozi sa životom. Dok sjedim ovde na ovom mjestu čini mi se da sam na vrhu svoga svijeta. A nije to ni ogromna vila, ni infinity bazen….. ali je moj luksuz. Jučer smo složili još jedan kokošinjac. Malu vilu od ove vile. I baš je to jedna sreća… mala slatka kućica… Promislila sam kako bih voljela da sam je imala u svom djetinjstvu… da se onako mala mogu sakriti u njoj i pretvarati da je to moja kuća. A sad to radim za koke. Opet se igram poput djeteta. Treba i to. ‘Život je igra u kojoj nitko ne dobije ista pravila. Zato treba prestati gledati tuđu ploču i odigrati svoju partiju najbolje što znaš.”