Klik Jajce
BiH Jajce Online

Dijasporske kuće: Kozarac izgrađen u međunarodnim arhitektonskim stilovima

U migracijskoj akademskoj literaturi, se navodi termin “dijasporske kuće” ili “kuće izgrađene doznakama” (eng. remittance houses) a odnosi se na specifičnosti ove vrste gradnje. Jedna od začetnica ovog istraživačkog polja je Sarah Lynn Lopez, koja u svojoj knjizi „The Remittance Landscape“ uspostavlja jasnu vezu između protoka doznaka i nedavnog graditeljskog procvata u ruralnom Meksiku.

Njena knjiga također objašnjava kako ova vrsta gradnje podstiče dalje migracije i mijenja socijalni i kulturni život migranata i njihovih porodica. Mirjana Lozanovska, u svojoj novoj knjizi “Migrant Housing – Architecture, Dwelling, Migration” istražuje uticaje koji su imigranti, posebno iz Makedonije, ostavili na arhitektonske pejsaže Australije.

svom radu Marta Bivand Erdal i Paolo Boccagni, uspostavljaju početke teoretskog okvira za izučavanje fenomena „dijasporskih kuća“ također diskutujući nekih osamdesetak različitih akademskih publikacija, koje se interdisciplinarno bave ovom temom.

Foto: Ajna Babahmetović

Novi doprinos rastućoj akademskoj literaturi o „dijasporskim kućama“ donosi i magistarski rad Ajne Babahmetović, odbranjen na Univerzitetu u Grazu, Austrija, a nedavno predstavljen i na arhitektonskom portalu Failed Architecture. Za Ajnu Babahmetović, dijasporske kuće su neki od najočitijih ilustracija povezanosti migracija i arhitekture, a za predmet svoje studije ona uzima dijasporske kuću u Kozarcu: “Po svojim arhitektonskim elementima, ove kuće predstavljaju život između dva svijeta. jer kombinuju različite arhitektonske stilove – i zemlje domaćina i zemlje porijekla. Na primjer, interesantno je u Kozarcu vidjeti ‘pseudo-chalet” arhitekturu kolibe, koja je karakteristična za Švajcarsku. Također, taj život “i ovdje i tamo” nosi sa sobom posljedicu da su te kuće prazne većinu vremena. One ostavljaju jedan fizički trag i globalizacije i sudbine tih ljude. One stoje prazne. Drže to mjesto i govore najglasnije što mogu, da ti ljudi, spriječeni iz hiljadu razloga, fizički nisu ovdje, ali da su ipak ovdje napravili svoje kuće.”

Fleksibilnost prostora

Jedan od glavnih karakteristika dijasporskih kuća jeste fleksibilan pristup prostoru, što se može dovesti u vezu sa migracijskim iskustvom. „Te kuće su uvijek građene za više generacija, kako bi se obezbijedio nastavak života porodice. One u sebi često sadrže i poslovni i stambeni dio, kako bi se porodici, pored stanovanja, omogućio i prostor za ostvarivanje dodatnog prihoda. Ako se taj sigurni život u inostranstvu u nekom trenutku učini neizvjesnim, taj poslovni dio kuće je tu da pruži „rezervnu varijantu.“ U kućama ima mnogo soba, kupatila i raznih drugih prostorija koje se mogu iskoristiti na različite načine. Adaptibilnost arhitektonskog prostora za različite potrebe porodice koja se stalno mijenja je u velikoj mjeri uslovljena migracijama,“ objašnjava Babahmetović. Važno je posebno istaći da se kuća posmatra kao prostor za više generacija, što cijeloj priči daje smisao, jer je kuća ta koja pruža fizički okvir za proširenje porodice i osigurava njen nastavak u budućnosti. Kuće se grade sa pogledom u budućnost i na to kako će se porodica dalje razvijati.

Foto: Ajna Babahmetović

Fantomski bolovi: Kuća kao produžetak fizičkog tijela

Praveći analogiju između fantomskih bolova, koje opisuje gruzijski umjetnik Giorgi Gago Gagoshidze u svom kratkom filmu “The Invisible Hand of My Father” i gradnje dijasporskih kuća, Ajna Babahmetović dolazi do poveznice između kuće i fizičkog tijela: „U arhitekturi se često govori o kući kao ekstenziji fizičkog tijela, jer nas definiše naš prostor. Mi ne možemo da živimo bez prostora u kome obitavamo i u kome se krećemo, a posebno kuće, koja je najintimniji izričaj nas i našeg identiteta. U slučaju rata, kada nam se naša kuća uništi, a pošto je doživljavamo kao produžetak nas samih, tu destrukciju osjetimo kao što bismo osjetili uništenje nekog dijela našeg tijela. Taj gubitak je i širi, jer se odnosi na uništenje jezika, porodice, prijatelja, sjećanjima i našeg cjelokupnog načina života. Kuće koje se grade na mjestima te boli i gubitka nastaju kao pokušaj da se nadomjesti sve izgubljeno.“ Drugim riječima, gradi se da bi se na neki način umirili fantomski bolovi nastali gubitkom koji proizvodi odlazak, a posebno prisilni odlazak iz mjesta porijekla.

Od „gastarbajtera“ do „dijaspore“ – historijat negativne percepcije

Kako lokalno stanovništvo gleda na dijasporske kuće je također pitanje kojim se Ajna bavila u svom radu, a historijat ove lokalne perspektive veže za „gastarbajtere“ iz 1970-ih i 1980-ih godina. Velike ekonomske razlike između ljudi koji su bili na privremenom radu u inostranstvu i građana bivše Jugoslavije, kao i sadašnje Bosne i Hercegovine, u velikoj mjeri su određivali negativne stavove lokalnog stanovništva prema dijasporskim kućama, koje su često odskakale od domaćih po veličini, kvalitetu gradnje, arhitektonskom stilu i drugim elementima. Međutim, iako se ekonomski uslovljene migracije iz bivše Jugoslavije i prisilne migracije etničkog čišćenja i ratnih dejstava 1992-95 se teško mogu porediti, za Ajnu Babahmetović priča o jugoslovenskim gastarbajterima daje historijski kontekst današnjem odnosu bh. društva prema bosanskohercegovačkoj dijaspori. „U velikoj mjeri, jugoslovenski gastarbajteri su u velikoj mjeri prevareni i od strane države svog porijekla i države prijema. U bivšoj Jugoslaviji je njihov odlazak rješavao ekonomska pitanja nezaposlenosti i visokog stranog duga, a Njemačkoj ili nekoj državi Zapada je njihovim dolaskom obezbijeđivan nedostatak radne snage. Međutim, i za jednu i drugu državu je njihov status bio privremen i nije bilo nekog sistemskog pristupa njihovoj društvenoj integracije, kroz učenje stranog jezika, dodatno obrazovanje ili neke pružanja neke druge infrastrukture. Nije im nijedna ni druga država trajno riješila životna pitanja ekonomske ni bilo koje druge sigurnosti, tako da su se oni morali snalaziti sami – prepušteni sami sebi,“ pojašnjava Ajna. U tom smislu je izgradnja kuća, pored inata i želje za dokazivanjem, također i realna potreba da se na individualnom ili porodičnom nivou stvori sigurnost koju države ne pružaju.

Foto: Ajna Babahmetović

 

Zašto Kozarac?

Umjetnički projekat profesorice Milice Tomić, sa Instituta za savremenu umjetnost TU Graz, na temu četiri različite namjene Omarske, je Ajnu prvobitno inspirisao da svoj rad posveti dijasporskim kućama u Kozarcu. „Provodeći vrijeme u Kozarcu sa profesoricom Tomić, sam prvi put vidjela tako veliku koncentraciju dijasporskih kuća, a veoma me je dojmilo kada ih je jedan naš kolega nazvao ‘hramovima tuge i usamljenosti’. Dvije godine nakon tog prvog susreta sa Kozarcem i ovom vrstom arhitekture sam čitajući knjigu „Arrival City“ naišla na slične primjere iz Bangladeša i mnogih drugih zemalja. Dijasporske kuće su univerzalni fenomen, a Kozarac daje njegovu veoma dobru ilustraciju. Kozarac je u toku rata bio potpuno uništen i stanovništvo prognano, ali pored svega ima veliku povratničku populaciji i veliku dijasporu, gdje blizu 50% predratnih stanovnika žive i rade u dijaspori. Pa klasifikaciji Sarah Lynn Lopez, Kozarac je klasični primjer „dijasporskog ili doznačnog pejsaža“ (eng. remittance landscape), što ga čini idealnim za ovu vrstu studije,“ dodaje Ajna.

Ajna Babahmetović, rodjena je 1992. godine u Zenici.  Studirala arhitekturu u Grazu gdje je diplomirala na temu prostornih manifestacija migracija u Bosni i Hercegovini U posljednje četiri godine radi u više arhitektonskih biroa, suosniva kulturno-umjetničko udruženje OAG Kulturverein, te je član Grrrls DJ Kolektiva. Trenutno je zaposlena kao arhitektica u Grazu.

 

 

(Moja BiH)

The post Dijasporske kuće: Kozarac izgrađen u međunarodnim arhitektonskim stilovima appeared first on Jajce Online.

Feed: Jajce-Online.com

Povezane vijesti

Bosnić ponosan na igrače: Na ovim utakmicama se stječe iskustvo

Jajce Online

Tim WHO: Nema znakova širenja COVID-a u Wuhanu prije decembra 2019.

Jajce Online

Prvak u šamaranju naišao na sebi ravnog, protivnik ga je nokautirao (V…

Jajce Online