Ako netko bude analizirao ponašanje političara u BiH na vanjskopolitičkom planu u drugom predsjedničkom mandatu Donalda Trumpa, doći će do jednostavnog zaključka. Njihovo angažiranje svodi se na međusobno tužakanje svakome za koga postoji imalo šanse da ima pristup predsjedniku Trumpu.
U toj ponižavajućoj borbi za naklonost Washingtona poželjni su svi, od američkih senatora i kongresnika do Trumpovih odvjetnika, partnera za golf i prijatelja iz šoubiznisa. Čak i Melanijine rodbine. Troše se milijuni dolara na lobističke kuće, a čini se kako je u tom bizarnom nadmetanju Sarajeva i Banje Luke za sada uspješnije političko vodstvo Republike Srpske. Ukinute su im američke sankcije, “probili” su se čak i do Bijele kuće (do Trumpove glasnogovornice), a u Banju Luku svako malo stigne neki Amerikanac koji se na ovaj ili onaj način može povezati s aktualnim američkim predsjednikom. Svima njima Dodik i njegovi suradnici serviraju priču o sukobu civilizacija u BiH, neodrživosti ove zemlje i ugnjetavanju kršćana (Srba) od muslimana.
No, u Sarajevu se ne predaju pa, osim plaćenih lobista u Americi, koriste i državne pozicije kako bi Trumpovoj administraciji iznijeli svoju verziju stanja u BiH i pri tome opovrgnuli Dodikove tvrdnje, uglavnom ga denuncirajući kao kriminalca, autokrata i ruskog čovjeka na Balkanu. Tek završena Münchenska sigurnosna konferencija i jednima i drugima poslužila je kao poligon za skupljanje poena. Pri tome se ne obaziru na to što sramote i sebe i zemlju koju predstavljaju. Na zajedničkim sastancima s Amerikancima i drugim stranim izaslanstvima članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović, Željka Cvijanović i Željko Komšić međusobno su se svađali i optuživali, a što su tek pričali na bilateralnim sastancima i usputnim susretima na hodnicima konferencije, može se samo pretpostaviti.
Možda je onda i sreća što nitko od njih, izuzev predsjedateljice Vijeća ministara BiH Borjane Krišto, nije imao priliku razgovarati s najvećim američkim dužnosnikom u Münchenu, državnim tajnikom Marcom Rubijem. A ona svakako, kao ni ostali hrvatski dužnosnici iz BiH, ne sudjeluje u toj razmjeni optužbi između bošnjačkih i srpskih dužnosnika na međunarodnoj sceni. Ona se na susretu s prvim čovjekom američke diplomacije založila za što bržu provedbu projekta izgradnje Južne plinske interkonekcije koju će očito voditi američki koncesionari.
To je, ispostavilo se, trenutačno najveći, a možda i jedini američki prioritet u BiH. Osim ekonomskog, on ipak donosi i politički značaj jer američku pozornost privlače oni prostori gdje se razvija njihov kapital. Tako bi kao bonus uz Južnu interkonekciju Bosna i Hercegovina mogla dobiti veći angažman SAD-a na svojoj političkoj stabilizaciji. Kao i u slučaju Južne interkonekcije, i u ovom smirivanju stanja u BiH susjedna Hrvatska ima itekako važnu ulogu. Hrvatska je glavni zagovornik europskog puta BiH i svojevrsni je most ovoj zemlji prema Europskoj uniji.
Zato bi najveću korist cijela BiH i svi njezini narodi i građani mogli imati od sastanka premijera Andreja Plenkovića s Marcom Rubijem. BiH je bila jedna od tema ovog sastanka, a poznajući hrvatskog premijera, problemi su artikulirani na konstruktivan način. Bez ostrašćenosti kakvu proteklih mjeseci demonstriraju političko Sarajevo i Banja Luka. Takva vrsta lobističkog angažmana prvog čovjeka hrvatske Vlade nema cijenu. Osobito za Hrvate u BiH. No, on zahvalnost i nagradu iz BiH svakako ne očekuje. Jer da je do toga, davno bi odustao od uloge pro bono odvjetnika BiH u Bruxellesu i drugim svjetskim centrima moći.