Connect with us

Jajce

Drago Bojić: O pobjednicima i poraženima

Avatar

Published

on

Autor: Drago Bojić

Ništa tako ne dočarava stanje duha među bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao dugi redovi na biračkim mjestima na dan predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Taj narod nikako da se oslobodi „mentaliteta autobusa“ i dirigiranog upravljanja njegovom političkom voljom. Dobro je i za Hrvatsku i za bosansko-hercegovačke Hrvate što njihovi glasovi nisu utjecali na izborni rezultat. Dosadašnja iskustva pokazuju da je za bosansko-hercegovačke Hrvate bolje kad ne pobijede oni za koje glasaju.

Točno prije trideset godina, nakon što je izabran za predsjednika tada još zajedničke države Čeha i Slovaka, Václav Havel je održao novogodišnji govor. „Dragi sugrađani“, započeo je govor Havel, „četrdeset godina na ovaj ste dan iz usta mojih prethodnika slušali iste riječi u različitim varijantama: da naša zemlja cvate, da smo proizveli milijune tona čelika, da smo svi sretni, da vjerujemo svojoj vladi i da nam se otvaraju krasne perspektive. Pretpostavljam da me u ovaj ured niste predložili kako bih vam i ja lagao. Naša zemlja ne cvate. Veliki stvarateljski i duhovni kapital naših naroda nije smisleno ostvaren. Čitave grane industrije proizvode stvari za koje ne postoji interes, dok nam ono što trebamo nije dostupno. Država koja sebe naziva državom radnika, radnike ponižava i iskorištava…“

Ima smisla podsjetiti na ovaj Havelov govor, jer je rijetko koji političar tako racionalno, trezveno i smisleno govorio, bez euforije, hvalisanja i laži, kojima se služe mnogi suvremeni političari. Novi hrvatski predsjenik Zoran Milanović nema obrazovnu i duhovnu širinu i dubinu misli kakvu je imao Havel, ali su njegove poruke nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske bile pomirlijve i suzdržane. Ako je suditi po Milanovićevom prvom govoru, Hrvatska je dobila razumnog i razboritog predsjednika, ali s takvim prosudbama treba biti oprezan, jer znamo da Milanovićevi javni nastupi znaju biti i neracionalni i politički destruktivni. Kako god, građani u Hrvatskoj imaju razloga za zadovoljstvo jer su se riješili predsjednice koja je predsjedničku funkciju i cijelu državu konstantno sramotila, a međunacionalne i međudržavne odnose na ovim prostorima pogoršavala.

Milanovićevu izbornu pobjedu su mnogi prebrzo i lakomisleno označili kao pobjedu ljevice nad desnicom, iako je i prilikom sučeljavanja u njegovim stavovima više bilo desnih nego lijevih sadržaja. Zoran Milanović nije dobio izbore zastupajući lijeve i građanske vrijednosti, jer te vrijednosti ne zastupa ni stranka koja ga je kandidirala i jer ljevice u Hrvatskoj praktično i nema, ako izuzmemo male i politički marginalne stranke i pojedince. Prije će biti da Zoran Milanović nije ni dobio izbore, nego ih je politički potkapacitirana, istrošena i smušena Kolinda Grabar-Kitarović izgubila. Teško je, naime, pretpostaviti da bi Kolinda Grabar-Kitarović, nakon petogodišnjeg mandata punog političkih gafova, afera i sramoćenja, mogla pobijediti iole ozbiljnog kandidata u izravnom sučeljavanju.

Izborni poraz Kolinde Grabar-Kitarović nije posljedica ni toga što je njezina kampanja previše otišla udesno, kako tvrdi dio analitičara, jer se kod Hrvata i naroda na ovim prostorima nikad ne može pretjerati u desničarenju. Njezin poraz je više odraz krize i unutarnjih podjela u HDZ-u, ali i činjenice da se i Milanović umješno dodvoravao desnim biračima, obećavajući im da više neće biti podjela, da će se poštivati sve razlike, da neće biti ideoloških ratova… Kad se takve poruke ogole do kraja, to praktično znači, da bi novi predsjednik mogao uvažavati i političku baštinu Franje Tuđmana, što ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku ni za narode i zemlje u njezinom okruženju.

Ako znamo da je najveći dio Katoličke crkve podržavao gospođu Grabar-Kitarović, onda je njezin poraz istodobno i poraz Crkve koja se konstantno kompromitira u vlastitom narodu, pa „hrvatske i katoličke ovčice“ više ne slušaju tako pokorno glasove svojih pastira. To je svakako poražavajuće iskustvo za Katoličku crkvu, ali je obećavajuće za hrvatsko društvo koje je u cijeloj svojoj novijoj povijesti često bilo talac crkvene politike i crkvenih interesa. Milanovićeva izborna pobjeda tim više dobiva na značenju jer nije tražio podršku Katoličke crkve, nije kupio glasove bosansko-hercegovačkih Hrvata, nije se slikao po crkvama, s fratrima i svećenicima, niti stajao za ambonima odakle se naviješta Božja riječ.

A bosansko-hercegovački Hrvati su kao i uvijek dosad glasali po volji i direktivi Dragana Čovića i HDZ-a pa su gotovo svi oni koji su izišli na izbore svoj glas dali Kolindi Grabar-Kitarović. Ništa tako ne dočarava stanje duha među bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao dugi redovi na biračkim mjestima na dan predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Taj narod nikako da se oslobodi „mentaliteta autobusa“ i dirigiranog upravljanja njegovom političkom voljom. Dobro je i za Hrvatsku i za bosansko-hercegovačke Hrvate što njihovi glasovi nisu utjecali na izborni rezultat. Dosadašnja iskustva pokazuju da je za bosansko-hercegovačke Hrvate bolje kad ne pobijede oni za koje glasaju.

I ovaj put su bosansko-hercegovački Hrvati potvrdili da su narod bez samosvijesti i samopoštovanja, narod kojim je lako manipulirati i strašiti ga „komunjarama i nevjernicima“ – stalnim neprijateljima hrvatskog naroda i katoličke vjere. Dok istodobno svakodnevno iseljavaju iz vlastite domovine i dok im prijeti propast u demografskom, kulturnom i duhovnom smislu, oni su daleko zabrinutiji za „maticu“ Hrvatsku. Patološka navezanost na zemlju u kojoj ne žive, posljedica je tridesetogodišnje političke obmane, nemogućnosti da se samostalno misli i djeluje i da se vlastitu sudbinu uzme u svoje ruke, ali i straha koji vladajuća hadezeovska garnitura stalno ubrizgava u krvotok tog naroda. Strah je, piše u svojoj knjizi Fluidni strah sociolog Bauman, najstrašniji kad je difuzan, rasut, nejasan, nevezan, neusidren, bez jasnog cilja i uzroka, kad nas opsjeda bez vidljivog smisla ili značenja, kad se prijetnja koje se treba plašiti može svuda naslutiti, a nigdje vidjeti.

Na takvom strahu se Dragan Čović i HDZ konstantno održavaju. Poraz Kolinde Grabar-Kitarović među Hrvatima u Hrvatskoj je istodobno nova pobjeda Dragana Čovića među Hrvatima u Bosni i Hercegovini bez obzira što ih je procentualno gledano malo izišlo na izbore. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ništa naučili iz vlastite povijesti, iz vlastitih gubitaka. Oni konstantno odgađaju suočavanje s realnošću i njeguju mitove Herceg-Bosne, u čemu ih, uz loše političke vođe, podržavaju i mnogi biskupi, svećenici i fratri.

U spomenutom govoru, Havel je naglasio da je najveći problem ondašnjeg čehoslovačkog društva to što živi u moralno pokvarenom okruženju. Zato je važno,  govorio je Havel, da poučimo i sebe i druge da politika mora biti izraz čežnje da se doprinese sreći zajednice, a nipošto izraz potrebe da se zajednica potlači i ugnjetava. Politika ne mora biti umijeće spekulacija, kalkulacija, intriga, tajnih nagodbi i pragmatičnog manevriranja, već može biti i umijeće nemogućeg, odnosno umijeće usavršavanja sebe i svijeta. I novoizabrani hrvatski predsjednik Zoran Milanović je slično govorio nakon izborne pobjede. Hoće li to po tko zna koji put biti isprazna obećanja, treba tek vidjeti. Dosadašnja iskustva upozoravaju da su velika politička obećanja često obrnuto proporcionalna političkoj praksi.

 

 

(tacno.net)

Feed: Jajce-Online.com

Oglasi
Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement