Četiri puta od Bošnjaka u Predsjedništvo BiH instalirani bošnjački narodni heroj morao bi razumjeti kako mu je naprosto rok (uporabe) istekao. A Hrvati da se Ljiljanovi politički pokrovitelji nisu šakom udarali po grješnim grudima, nego da su „malom Komšiću“ dali onoliko koliko su im okolnosti dozvoljavale.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Da je onaj nesretnik što je, doduše pijan, skidao po kiseljačkom mostu zastave s ljiljanima poslije, umjesto uoči izbora, odmah bi, prije negoli su mu objavili inicijale, posumnjao na razočaranog Ljiljana Zlatnog. Ne – što ste odmah skočili?! – zato što bošnjačkoga gaziju bije glas kako je za svoja četiri predsjednička mandata mnogo više doprinio sarajevskom (i inom…) ugostiteljstvu nego Hrvatima, nego ponajprije što je, sad već – Bogu hvala! – bivši član troglavoga bh. državnog vrha kiseljačkih korijena. Jer, čovjek kada je razočaran nerijetko se sjeti zavičaja. Pa, makar i očevog.
Sve sam ti dao…
A, kako je u izbornoj noći izgledao taj tzv. probosanac dok su s izbornih mjesta stizale tužne vijesti, morao sam se zapitati: Što bi od onoga Alijina mitraljesca što je samo dva-tri dana ranije prijetio Zemljom ljiljana i svojim savjetnikom kao njezinim – predsjednikom. U nedjelju oko 21 h, kada je semafor pokazivao kako je sve što je najavljivao sanak pusti, umalo je pustio suzu. „Bh. društvo je takvo kakvo je, na nama je da to prihvatimo“, procijedio je. Malo je falilo da padne u sevdah i zapjeva (tužnu) neslužbenu Deefovsku himnu Poljem se širi miris ljiljana:
Sve sam ti dao
U ovom svijetu stradanja
Sve sam ti dao
I prosjak postô
Pijanac bez nadanja.
Ima, da se utvrdi gradivo, i refren
Sve sam ti dao
I prosjak postô
Pijanac bez nadanja.
I Čovićev sevdah…
Bojim se, međutim, da je (malo) u sevdah pao i Dragan Čović, koji je, možda (malo) i opijen izbornim trijumfom, zahvalio bošnjačkom narodu što su, veli, razumjeli koliko je važno da se pretjerano ne uključuju iako nemamo riješeno izborno zakonodavstvo. Zapravo, Bošnjaci su se uključili baš onoliko koliko su im okolnosti dozvoljavale.
Da je, naime, Semir Efendić prihvatio predizbornu ponudu Izetbegovića II. i poletio uzeti – dok je zec u šumi – premijersku fotelju, došlo bi do bošnjačkog dvoboja Bakir – Denis Bećirević (za Radončića nisu glasovali ni svi novinari niskotiražnog bošnjačkog dnevnika), pa bi Ljiljanov savjetnik bez problema namaknuo onih još 40-ak tisuća glasova koliko mu je u odnosu na Darijanu Filipović nedostajalo kako bi sjeo ispod Broza u ulju u sarajevskoj Titinoj 16.
Uostalom, isti su ti prije četiri godine dali više glasova „poštenom Hrvatu“ nego Alijinu jedincu: Omjer je bio 227 540 : 214 412 za ovoga prvog, koji se evo ove – uistinu povijesne! 2026. nije uspio ušuljati ni u državni parlament.
Hvala, ali…
Realniji je zato drugi dio zahvale (Bošnjacima) hadezeova lidera u kojem kaže kako se izborno zakonodavstvo mora riješiti što prije „da nikad više ne strepimo na ovakav način da netko drugi može odlučivati“. Dakle, to bi trebala biti platforma s kojom bi pobjednički HDZ morao ući u postizborne pregovore oko formiranja vlasti. Pri čemu – nikako! – ne treba smetnuti s uma kako je nova, na izborima potvrđena, zvijezda Temeljne u Bošnjaka, Haris Zahiragić, koji, kao osvjedočeni stranački jastreb, inzistira, baš kao i stranački mu šef, na prebrojavanju i logici (…) da brojčano jači narod može odlučivati o predstavniku malobrojnijega naroda.
Jasno, dok je tomu tako izborna reforma je uvjet svih uvjeta. Jer, tko se na Komšiću II. opekao i na (svakog) novog Kovačevića – (oprezno) puše.
I, kako se evo – Bogu (opet) hvala! – opraštamo od nesuđenog bh. parlamentarca, vrijedi podsjetiti na još jednu njegovu postizbornu rezignaciju glede kraha Građanske. „Ova ideja koju mi zastupamo nije prihvatljiva ili je možda prihvatljiva, ali ja nisam taj koji je može nositi“, tužno će, shvativši kako će se za nekoliko godina, kad se bude pričalo o postdejtonskoj Bosni, priče počinjati s – bio jednom jedan Ljiljan Zlatni.
Karikatura Građanske
Ima, dakako, istine u njegovoj samokritici kako on nije taj koji može nositi tu ideju; Jer, mogao je, naime, biti samo nositelj bošnjačke ideje – kukavičjeg jajeta. A, ideja Građanske, kako ju je on zamislio i prezentirao, zapravo je – karikatura, koja najbolje ilustrira sarajevski bilbord na kojemu su: Slaven Kovačević, Miro Lazović i Nositelj. Dva, dakle, Srbina i jedan, ‘ajmo, uz veliku ogradu, kazati – Hrvat i predsjednik gotovo 100% bošnjačke stranke… uz nekoliko nebošnjaka – za pokazivanja.
U biti, „slučaj Komšić“, nakon njegova te i kraha pulena mu Kovačevića, više i ne zavrjeđuje naročitu analizu. Naprosto – istekao mu je rok uporabe. A, i bilo ga je dosta. Ove smo evo godine obilježili 20. obljetnicu otkako ga je izmislio Zlatko Lagumdžija i prvi put instalirao u kolektivno bh. rukovodstvo. Taj su patent kasnije uspješno rabili svi Bošnjaci, svejedono otkud – slijeva ili s desna – dolazili.
Dakle, Čovićevu zahvalu razumijem kako – kurtoaznu. A, Izborni zakon je conditio omnium condicionum. Ma koliko, baš kao vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, želim vjerovati da su oni koji su nametali predstavnike Hrvatima, shvatili kako je njihovo dosadašnje ponašanje bilo izravno protivno pravdi. /HMS/