Trideseta obljetnica parafiranja Daytonskog mirovnog sporazuma ponovno je aktualizirala priču zašto ni Bošnjaci, ni Srbi, ni Hrvati, a ni ostali ne žele ovakvu BiH. Svi imaju drukčiju viziju, žele građansku, unitarnu, podijeljenu, višenacionalnu BiH…
Unatoč svemu, taj je sporazum ispunio ključnu funkciju – zaustavio je rat i donio nesavršeni mir. No koliko god je bio uspješan u uspostavi već sada tridesetogodišnjeg mira, čim se od te činjenice udaljimo, vidimo sve njegove manjkavosti – funkcionalan administrativni okvir nije pronađen, djelotvorna tijela vlasti nisu izgrađena i konačno – održiva država nije uspostavljena. Danas je BiH daleko od samoodrživosti, baš kao i te 1995. Zvučat će grubo, ali današnja je Bosna i Hercegovina neželjena država. Neželjena u obliku u kojem egzistira, neželjena od onih koji su njezini natkrovljujući činitelji. Takav stav čak se više i ne skriva.
Vizije BiH kao države i društva u trima nacionalnim javnostima znatno se razlikuju, pa i isključuju. Naime, sve strane prihvatile su mir, ali ishod bez pobjednika omogućio im je da ratne ciljeve održavaju u životu i nastoje ih ostvariti političkim sredstvima. Iako se najviše zaklinju u državu, Bošnjaci ovakvu BiH preziru. U njihovoj kolektivnoj svijesti čuva se sjećanje na prijeratnu Republiku BiH, koja nije bila potpuno građanska, ali je bila unitarna država. Prizivaju uspostavu države u kojoj će se vladati na načelu većine sa što manje elemenata zaštite kolektivnih prava naroda ili bez njih. Tu su im čak problematični zaključci ZAVNOBiH-a (prije 82 godine) o BiH kao “i srpskoj, i hrvatskoj, i muslimanskoj”.
O državi BiH kao “nužnom zlu” najotvorenije govore Srbi. Iako im je Dayton donio entitet, iskazuju nezadovoljstvo sadašnjim stanjem jer su u ovih 30 godina ostali bez brojnih nadležnosti. Za njih je poželjna što slabija središnja vlast i što šira autonomija Republike Srpske. Koliko bi god Bošnjaci željeli unitarniju, toliko bi Srbi voljeli vidjeti decentraliziraniju državu. Ili još bolje – da države BiH uopće nema.
Hrvati od Daytona do danas nisu krili svoje nezadovoljstvo ustrojem BiH. Federalni ustroj, znatno prirodniji, poput onog zamišljenog i kreiranog Washingtonskim sporazumom, Hrvatima je mnogo bliži od daytonskog. Jer Dayton, umjesto da izgradi pravedne odnose u BiH, Hrvate ostavlja institucionalno nezaštićenima. Štoviše, “puzajuće reforme” različitih upravitelja dovode do njihove obespravljenosti i u Federaciji BiH. Rješenje vide u europskom kontekstu pridruživanjem EU i u institucionalnoj zaštiti svoje ustavne pozicije kroz europski sustav kakav imaju druge složene, višenacionalne države. Sve bi vjerojatno bilo jednostavnije kada bi moćni strani mentori znali što zapravo žele od ove zemlje. Amerikanci bi, čini se, najradije sačuvali daytonski model kako bi BiH ostala živi spomenik njihove vanjskopolitičke moći. Unija tvrdi da je želi u svom okrilju, ali je očito da bi mnoge europske administracije radije izbjegle teret jedne tako kompleksne članice.
Sudeći po svemu, funkcionalna BiH i dalje je cilj koji izmiče. Ne zbog toga što je nemoguć, nego zato što je dosad tražen na pogrešnom mjestu. Pregovori se već trideset godina vode izvan zemlje, izvan granica EU i NATO-a, a ne u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. Vrijeme je da se strategija promijeni. Umjesto cjepidlačenja nad beskonačnim reformama koje ne zadovoljavaju Bruxelles, možda bi rješenje bilo jednostavnije: prihvatiti BiH u članstvo, a reformirati je unutar Unije.
Europeizirani američki projekt tako bi mogao izroditi željenu državu i za Hrvate, i za Bošnjake, i za Srbe, i za ostale. Ali i za Ameriku i Europsku uniju. •