Connect with us

BiH

Dva prsta i jedna opasnost

Avatar

Published

on

Piše: Tonćo Ladan

Dva prsta i jedna opasnost

Fjodor M. Dostojevski:,, “U burnim, nesigurnim ili prijelaznim razdobljima posvuda se i uvijek pojavljuju različiti nitkovi.

Taj ološ koji postoji u svakom društvu ispliva na površinu i kad se pojavi, onda ne samo što nema nikakva cilja, nego nema čak ni mrvička neke ideje u glavi, već samo zrači, kako najbolje zna i umije, nemirom i nestrpljenjem.

Međutim, taj ološ, a da on toga sam i nije svjestan, gotovo uvijek uhvati u šake grupica “naprednih”, koji djeluju u skladu s određenim ciljem, i ona upravlja svim tim ljudima onako kako im se sviđa ako se slučajno i u njoj ne nađe pravih pravcatih idiota, što se također često događa.”

Odavno je Dostojevski prisutan u državi Bosni i Hercegovini ali nikad kao do sada nije upirao prstom da bi pokazao ili ukazao na nosioce, potvrđivaće njegovih riječi.

Tako danas gledamo i slušamo rasplakanog novinara Senada Hadžifejzovića, koji svojim suzama pokušava dati smisao svom novinarstvu,odnosno tako ga želi podići s moralnog dna.

Kod njega čujemo izjave još jednog opisanog lika, političara Željka Komšića. Baš kod Senada njemu slučajno izleti izjava kako mu žena nije imala dovoljno novca da plati račune. Jadna žena, što ćeš kad se jadnica vezala za siromašnog i poštenog političara.

On u svom poštenju, bez političkog morala i kulture; se ne obzire na to, da kao samozvani predstavnik hrvatskog naroda, kako sam kaže, ne zastupa taj narod. Kakvo poštenje a još veći karakter.

Kod Senada viđamo još jednog prijatelja hrvatskog naroda. To je uvaženi fra Drago Bojić, kad god vidim i pročitam neki tekst uvaženog gospodina, padnu mi na um riječi katoličkog novinara Vittoria Messorija :..Taj se problem ne može riješiti samo tako da se ukine svećenički celibat budući da se u 80 posto slučajeva radi o homoseksualcima – seksualno nastranim svećenicima koji opće s muškarcima i zlostavljaju dječake“.(La Stampa) Bog neka mi oprosti na takvim mislima.

Tko je ustvari uvaženi gospodin Bojić i odakle dolaze te nebuloze cijenjene od onih koji po svaku cijenu žele omalovažavati, podcjenjivati i umanjiti važnost hrvatskog naroda u Bosni i Herzegovini.

Tako od uvaženog gospodina izlaze riječi: ,, Ne volim paušalne, jeftine i populističke analize, ali čini se da ovakav hrvatski narod, generalno, ne može imati bolju vlast, jer bi to bila lažna, vještačka, uopćena slika tog naroda, koji je, općenito, politički nepismen, kulturno zapušten, moralno oronuo, nacionalistički opijen, vjerski zatucan”.

Da nema potpisnika ovih riječi, čovjek bi pomislio da ih je izgovorio Vojislav Šešelj, jer takve riječi pristaju uz jednu takvu nebulozno radikalnu  ličnost.

Normalnom čovjeku ne bi nikad palo na um da su to riječi jednog katoličkog svećenika. Čovjeka koji služi u Katoličkoj Crkvi, mogli bi reći čovjeka vjere, onog koji svojim ponašanjem, svojim govorom iskazuje vjeru prema Bogu, čovjeka s određenom odgovornošću prema narodu kojem služi.

Normalno da se postavlja pitanje,  kako je moguće da jedan takav pametnjaković još uvijek pametuje nastranim idejama? Koga zapravo on oponaša i koga predstavlja i otkud dolazi ta medijska pažnja?

Da bismo to razumjeli moramo se vratiti u prošlost. Godine 1965. nakon Drugog vatikanskog koncila. Osnovana je Teologija oslobođenja,  bogoslovna škola, koja u Isusu Kristu pored iskupiteljskog, daje značaj “osloboditeljskom” potlačenima i prezrenima u svijetu. U politici je vezana uz kršćanski socijalizam.

Najviše se raširila po Trećem svijetu – Third World, koji je na početku označavao zemlje pokreta nesvrstanih.

Danas se pojam se često koristi kao sinonim za zemlje u razvoju gdje je ovakva škola i mogla naći najpovoljnije plodno tlo. Posebice je podlogu našla u Latinskoj Americi. Glede raširenosti marksističkih revolucionarnih ideja u tom području, ova je se škola ponegdje i splela s njima. Često se smatra ovu teologiju svojevrsnim oblikom kršćanskog socijalizma.

Jedan od ključnih mislitelja ove škole je Gustavo Gutiérrez, čije se djelo “Teologija oslobođenja: Povijest, politika, spasenje”, smatra manifestom kršćanskog socijalizma.

Veliku povezanost ove škole sa revolucionarstvom i marksističkim idejama je istaknula i Kongregaciju za nauk vjere, tako da je za Ratzingerova (budućeg Pape 19. travnja 2005. iz posebno kratkih konklava, koje su trajale 26 sati, kardinal Joseph Ratzinger izlazi kao 265. papa Benedikt XVI.)  predsjedanja istom, 1984. godine, objavljena “Instrukcija”, kojom se teologiju oslobođenja osuđuje i optužuje za poticanje nasilja i za marksističke vodilje u njenoj filozofiji.

U jednom dokumentu objavljenom prije “Instrukcije”, čelnik Kongregacije je napisao da analiza fenomena teologija oslobođenja otkriva da je ona fundamentalna prijetnja vjeri Crkve.

Sukladno tim mišljenjima, osoblje koje je bilo pristalo uz ovu teologiju je bilo sankcionirano i marginalizirano, za vrijeme pontifikata pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Optužbe su bile jasne – takav rad je odstupanje od dogme.

Izraz dogma generalno se koristi da bi se označio temeljni princip jedne vjere, ili onih filozofski formuliranih uvjerenja koja su postavljena u osnovi datih učenja. Značaj i snaga dogme se ogleda u tome što je vjernik odnosno sljedbenik ne smije dovesti u pitanje.

Papa Ivan Pavao II osudio zalaganje svećenika za tu teologiju. Rekao je: ”Predodžba o Kristu kao političkoj ličnosti, revolucionaru, prevratniku iz Nazareta, nespojiva je sa katekizmom crkve.“

Papa je zapravo na taj naći pokušavao obuzdati aktivističke pokrete jer se bojao da bi radikalne snage mogle manipulirati crkvom na pogrešan naćin. Njegov prigovor dao je poseban naglasak na to da teologija oslobođenja liči komunističkoj ideologiji.

Ostaje upamćena njegova prijetnja prstom za vrijeme posjeta Nikaragvi slavnomu pjesniku, svećeniku i ministru kulture Ernestu Cardenalu, koji je i sam pripadao utemeljiteljima teologije oslobođenja.

Koliko su te tvrdnje Pape Ivan Pavla II  u skladu s Biblijom vidljivo je iz Evanđelja po Ivanu 18:36 – Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.«

 Tim riječima Isus ukazuje da njegovo Kraljevstvo nema svoj ,,izvor“ u ovom svijetu, jer ga ne uspostavljaju ljudi niti mu oni daju moč. To čini Bog. Isto tako možemo pročitati u Encyclopaedia American: ”Isus je išao k narodu, posebno jednostavnim ljudima … njegova glavna tema bila je Božje Kraljevstvo …

Vijest Kraljevstva uključivala je kajanje, zahvalnost, i vjeru u Boga; zahtijevala je da se živi poslušnim životom u zajednici s drugima koji su puni nade čekali da Bog uspostavi Kraljevstvo koje je počelo nastupati Isusovim djelovanjem.

Željno se očekivalo konačno uspostavljanje Kraljevstva … Božjim moćnim djelovanjem na svršetku vijeka” (1977, sv. 3, stranica 704).

Encyclopaedia Britannica kaže o tome: ”Izrazom ’Kraljevstvo’ vjerojatno nije mislio na područje Božje vladavine nego upravo na Božju vladu … zato se Isusov pogled na Kraljevstvo opravdano može označiti futurističkim (onim što dolazi u budućnosti) … U Evanđeljima Isus nastupa kao glasnik.

Što je vidljivo iz Evanđelja po Ivanu 18:37 – Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.«  

Da svjedoči za istinu, koja će uslijediti putem Božjeg Kraljevstva. Božje Kraljevstvo kao jedina nada za ljude, tu istinu morao je da oglasi kao božji glasnik. To je bila Božja volja za njega. Zatim kaže tko je od istine sluša moj glas.

Kako ga čuje fra Bojić, da li on oglašava Kristovu poruku ,,vjerski zatucanom narodu“. Ili ga nastoji vratiti u prošlost u kojoj je bilo grešno biti katolik, biti Isusov sljedbenik. U njegovim izjavama se uočava da je on tog mišljenja, da je doživio nepravdu od katoličke crkve. Zahvaljujući takvom stavu, ponosno pametni Drago postao je ogorčen.

On i ne razmišlja o nečem drugom, njegovo ponosno srce ne želi da se pokaje, nego ide putem bezumnika koji sve promatra u negativnom svijetlu. Za takve u Bibliji su zapisane Isusove riječi u Evanđelju po Marku 7: 6,7,8

6 A on im reče: »Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. 7 Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. 8 Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.«

Teologija oslobođenja koja još nije iskorijenjena iz Katoličke Crkve a kojom se fra Bojić nemilice koristi, lako je u današnjoj Bosni našla podlogu, potpomognuta komunističkim elementima, koji još uvijek sanjare o svojim foteljama. Sam Bojić guran očajem ide za izumrlim društvom i želi da to društvo bude predslika nečeg boljeg. On se uvrštava u red veliko umnih ljudi, nastojeći da njegove, odnosno misli teologije oslobođenja, da te misli i ideje dođu do izražaja a naročito u javnom životu.

Čitajući njegove kolumne, pisane sa strašnom ambicijom, više naivnom uvrijeđenog čovjeka, umornog promašenom psihologijom. On govori o društvu, govori o vjeri, o slobodi, o crkvi i sve je to napisano sa jednim ciljem. Isticanje njega samog. On poziva, on moli, pogledajte mene, kažnjenika, prognanika, žrtvu crkvenog nerazumijevanja.  Ja vam govorim, ukazujem, pišem snagom svog močnog uma. Toliko sam zgrožen, užasnut i nemoćan da ispravim to hrvatsko katoličko posrnulo društvo.

Svi ludi, samo on pametan.

Najžalosnija činjenica fra Bojića, kako svojim pokretima, kosom iza ušiju, raskopčanim dugmetom, glumom vježbanom pred ogledalom, imitira Ernesta Guevara, poznatijeg pod nadimkom Che. Čovjeka koji se ubraja među najutjecajnije političke ličnosti 20. stolječa. Ne da je smiješno, nego je i žalosno.Drago Bojić bosanski Che. No nesmijemo zaboraviti kako su sve te poruke i znaci dio jednog plana i jedne politike.

Takva politika je vrlo plodonosna u Bosni. Tuci najslabijeg po brojnosti – Hrvate, na taj naćin zadobi simpatije najmasovnijeg,- Muslimana, a treči je ionako otišao, ali za naše fotelje bit će dovoljno.

Neću više da spominjem imena, za pametnog čovjeka i let komarca je muzika, a za budalu i Bečka filharmonija je vrištanje komarca.

Zemlja dide mog

 Ka dite čula san, Još se sićan ka i sad Riči dide mog:

Upamti zauvik Da u njima vire ni

Nisu oni ka i mi I tako dodje dan Da mi čovik dobro znan

Hoće uzest nju, Al’ mi je ne damo Jer ona je dio nas

I ostat ćemo tu

 Cili život živin tu Ka u nikom plavom snu, Jer to je zemlja dide mog

I oca mog Ja ostajem na njoj

 A ona je prilipa Ka draga divojka I sva’ko želi nju, Al’ mi je ne damo

Jer ona je dio nas I ostat ćemo tu

Cili život živin tu…

Početak je bio Dostojevski, završiću s njim: “Tvoja je misao, bila ona i glupa, dok je u tebi – uvijek dublja, a kad je izrekneš, smješnija je i nepoštenija. Jedino je kod nevaljalih ljudi koji samo lažu sasvim obratno”

 

Volimjajce.com

Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement