Connect with us

BiH

Fra Mirko Majdandžić: Mi ne volimo sebe, a ni jedni druge

Avatar

Published

on

Nakon sedam godina u Varešu, vratili ste se u Fojnicu, gdje ste drugi put postavljeni za gvardijana samostana. Kakav je osjećaj?

– Sada, kada sam se vratio u Fojnicu i imao prvu misu, rekao sam ljudima da mi je sve poznato, ali da sam imao 16 godina manje kada sam prvi put došao, a i da su oni bili tada mlađi 16 godina. Svašta se izdešavalo, političko stanje je drugačije, drugi broj ljudi. Ljudi očekuju od tebe da budeš onaj od prije 16 godina, a ti nisi više taj.

Druženje je važno

Ovaj samostan je opet jedna priča za sebe. Ima neku svoju dušu. Čim uđeš u zidine samostana, imaš neki drugačiji osjećaj. Nas je ovdje sedam, tako da je to prilično brojna zajednica. Prihvatio sam ovu službu od srca, nadam se da će biti dobro kao što sam smatrao da je bilo dobro kad sam bio prvi put ovdje.

image
/MUHAMED TUNOVIĆ

Ostavili ste veliki trag u Varešu, vrijedno radili, čak i fizički na zemlji, a davali hranu pučkoj kuhinji, sa građanima dijelili i dobro i zlo, pomagali svima koje ste mogli, veselili se. Je li to zapravo i glavna uloga nekog ko je život posvetio vjeri i koliko se generalno svećenička lica i imami toga pridržavaju?

– Posao jednog vjerskog službenika možda ne uključuje ništa od toga što ste nabrojali. Pokojni fra Marko Štekić, koji mi je bio podrška, govorio je da nije važno koji su događaji, da ne moraju biti strogo vjerski, ali da je važno da se s ljudima radi, s njima druži. Može to biti i sadnja krompira, koja nema veze sa vjerskim pozivom ali može imati, barem tako sam gledao, veze da ako odem i ja na njivu s ljudima, da će lakše prihvatiti da ta zemlja, ta njiva, jeste neko Božije davanje svima nama, da bi trebala biti Božiji blagoslov svima nama, a ne opterećenje, da se bježi sa te zemlje. Naravno, ne smiju se zanemariti ove osnovne stvari. Fra Anto i ja smo školske kolege i probali smo u Varešu pokriti i jednu i drugu stranu. Mislim da treba napraviti vezu između realnog života i Božije dobrote i ljubavi.

Možeš ti pričat’ i o ljubavi, na primjer, prema domovini, ali od toga nema ništa ako ti to ne pokažeš na djelu. Opet, družiti se sa ljudima je jedna od jako važnih stvari, jer životi svih ljudi u Bosni i Hercegovini prilično su teški. Ako čovjek ne pronađe neku malu relaksaciju, ne pronađe neku bazu, neki ispusni ventil ili neku stanicu za punjenje energije, nije dobro. Ljudi se saberu, malo se zasvira, zapjeva… S jedne strane je bolje zajedništvo, a s druge strane, čovjek bude malo sretniji i može lakše podnositi ono što dolazi.

image
/MUHAMED TUNOVIĆ

Na prošlogodišnjoj proslavi Dana državnosti – 25. novembra na srednjovjekovnom gradu Bobovcu pozvali ste ljude da vole Bosnu i Hercegovinu kao svoju majku a ne kao ljubavnicu. Je li većina naših problema upravo i uzrokovana tim odnosom prema domovini?

– Jeste. To je činjenica. Mi smo se ovdje tako postavili prema ovom daru Božijem, prema zemlji za koju mi pričamo svi da nema bolje i ljepše u Evropi. Ima. Ima i ljepših, ima ih i urednijih i uređenijih. Ima ih puno koje njihovi građani vole i čuvaju, čiste, drže ih urednim, izgrađuju ih. Mi nismo došli do tog stupnja. Možda čak to nije manjak ljubavi prema zemlji, koliko je manjak ljubavi prema onom drugom i trećem. Mislim da je kod nas problem što mi ne volimo sebe a ni jedni druge. Šta je sve dovelo do toga, to je druga priča. Ali, dok god ne budemo imali više srca jedni za druge, teško ćemo moći nešto pokazati ovoj zemlji. Ne mogu ja kazati da volim BiH, a ne volim građane ove zemlje. Moram voljeti njih. Ako probam učiniti da dobro bude meni i mojim fratrima u samostanu, da bude dobro i mom imamu i njegovim džematlijama, ako tako poredam stvari, onda ću tako pokazati da volim Fojnicu. A ja pričat’ da volim Fojnicu a nemam ni sa kim ovdje dobrog odnosa, to je samo laž. Zato mislim da se ljubav prema BiH morala više pročitati kroz popravak odnosa među nama. Mater je sretna kad su joj djeca sretna. Ako se mi međusobno ne pazimo, onda ni BiH ne može biti sretna.

Fra Drago Bojić kaže da dnevna politika mnogima u Katoličkoj crkvi postaje važnija od svećeničkog zvanja. Šta Vi mislite o tome?

– Drago Bojić je naš fratar koji je školovan i osposobljen da bude dobar novinar. Naravno, ima svako svoje mišljenje. On je tako pročitao naše odnose u crkvi, što može biti njegov doživljaj. Možda treba postaviti obrnuto. Svaki čovjek, a posebno vjerski službenici, koji god potez naprave, on je politički obojen. Kad sam tek došao u Bugojno bio je 1. mart – Dan nezavisnosti. Jedini Hrvati koji su bili na tom prijemu u Općini te 1997. godine bila su djeca koja su svirala, jedna prevoditeljica i ja. Zato što je tada bio politički stav tadašnjeg HDZ-a da se ne ide na takve stvari. Nisam ja htio politike i otišao sam. Glasao sam za neovisnu Bosnu i Hercegovinu i otišao sam da kažem da i sad želim da BiH bude samostalna i neovisna. I dan-danas to mislim. Da nisam otišao, opet bi bilo politički tumačeno. Ali, ja sam otišao, pa su me proglasili političkim akterom. I danas, bilo što da se uradi, teško da se neće gledati kroz neku političku prizmu. Ljudima treba ostaviti i mogućnost da mogu mijenjati stavove.

image
FRA MIRKO MAJDANDŽIĆ: SAMO GALAMIMO, A NE POKUŠAVAMO SE DOGOVORITI/MUHAMED TUNOVIĆ

Mnogo se u posljednje vrijeme govori o odnosu zvaničnog Zagreba spram Hrvata i svih ljudi u Bosni i Hercegovini. Kako te odnose mijenjati nabolje, a ne da slušamo uslovljavanja i prijetnje skoro pa svakodnevno?

– Što se tiče odnosa Zagreba i Sarajeva, sigurno je da nisu dobri koliko bi trebali biti. S druge strane, znamo mi to iz svog života, da je susjed ili komšija preči od brata. A mi nemamo većeg susjeda od Hrvatske zbog duljine granice koju dijelimo. Prije 12-13 godina, sadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović dolazila je u Fojnicu u posjetu. Bila je tada ambasadorica Hrvatske u NATO-u. Osobno mislim da su njezini stavovi pozitivni u odnosu na BiH.

Igra politike

Počesto i s naše strane koristimo prejake izraze u nastupima. Naš Željko Komšić prilično često će kazati da treba tužiti. U Varešu je postojalo selo Potoci, koje je kupio rudnik i zatrpao ga jalovinom. Prije stotinu godina imali su u selu mirovno vijeće. Seljani nisu išli na sud, nego su se dogovarali. Jedini ispravan recept jeste probati se dogovoriti. Ne vjerujem da i s naše strane u BiH i sa hrvatske strane ne postoji želja za dogovor. Zašto se ponekad prvo izgalamimo jedni na druge, a onda ćemo tražiti rješenja, trebalo bi pitati one koji tako nastupe. Hrvatska ne može biti ni sigurna ni sretna zemlja ako ima prvog susjeda koji joj je neprijateljski raspoložen. A mi moramo imati nekoga ko će nas preporučiti u EU, ko će lijepo pričati, ko će se boriti za naše interese. Ne znam ko nam može više pomoći od Hrvatske u tome. Što se tiče građana obje države, mislim da nema nikakve netrpeljivosti. Tu je igra politike da pokaže svoju nadmoć ili da pokupi glasove.

 

 

 

(oslobodjenje.ba)

Objava Fra Mirko Majdandžić: Mi ne volimo sebe, a ni jedni druge pojavila se prvi puta na Jajce Online.

Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement