Sa fra Robertom Jolićem, ovogodišnjim predavačem na “Plivskim omahama” razgovarali smo povodom njegovog ponovnog dolaska u Jajce. Fra Robert je istaknuti povjesničar i neumorni publicista čije je aktivnosti teško pobrojati čak i u jako dugom tekstu za kojeg na žalost nemamo prostora. Kao sin Duvanjskog kraja fra Robert ima poseban senzibilitet prema Jajcu i Jajčanima pa se uvijek rado odaziva na gostovanja.
Fra Robertovo predavanje na temu “40 godina Međugorja: plodovi i prijepori” možete pogledati u četvrtak 12. svibnja u 17.30 sati u dvorani Doma kulture.
Fra Roberte, već drugi put gostujete na “Plivskim omahama?
Da. Bio sam nedavno. U Jajce je uvijek lijepo doći. Šteta da čovjek nema više vremena… A bio sam i na znanstvenom simpoziju održanom u studenom 2013. S toga skupa objavljen je vrijedan zbornik radova „550. godina od pada Kraljevine Bosne i stradanje Hrvata u II. svjetskom ratu i poraću“. Drago mi je da ima ljudi koji se ozbiljno bave povijesnim temama i spremni su organizirati i velike znanstvene skupove, kao što je bio navedeni. Lijepo je da organizirate i Plivske Omahe, jer se na tim višednevnim skupovima uvijek ima što lijepo novoga saznati i vidjeti.
Ove godine tema vašeg izlaganja je 40 Godina Međugorja. Kako u najkraćem sažeti ovaj nesvakidašnji religijski fenomen? Što je po najviše utjecalo da kroz 4 decenije Međugorje postane Marijansko svetište u svjetskim razmjerima?
Međugorje je već desetljećima jedan od najpoznatijih svjetskih religijskih fenomena. Ima milijune „sljedbenika“ u čitavome svijetu, to jest onih ljudi koji vjeruju u ukazanja Blažene Djevice Marije u Bijakovićima i Međugorju. Ima dakako i onih kojima je to strano, štoviše i otvorenih neprijatelja toga fenomena. Mogu reći da i osobno pratim iz bližega sva ta događanja već dugo vremena i ono što se može redovito čuti od onih koji hodočaste u Međugorje jest da tu osjećaju, pronalaze božanski mir, da se rado ispovijedaju, da rado čine žrtve, da se rado uspinju na Brdo ukazanja ili na Križevac, po oštrome hercegovačkom kršu i uz veliku strminu, štoviše i po velikoj ljetnoj žezi. Upravo je nevjerojatno koliko se ljudi vratilo Crkvi i Bogu upravo u Međugorju, koliko je novih duhovnih zvanja „rođeno“ upravo u Međugorju, koliki su svećenici učvrstili svoje poljuljano zvanje, koliko ima molitvenih skupina po čitavome svijetu koje se nadahnjuju upravo međugorskom duhovnošću… I moglo bi se nabrajati unedogled dobre plodove Međugorja. A sami Isus je rekao: „Prepoznat ćete ih po plodovima.“ Čini se da su zabrane u prvim godinama ukazanja od strane komunističke politike i milicije samo dali još jači vjetar u leđa brojnima koji su željeli doći u župu Međugorje, pogotovo nakon zatvaranja svećenika i maltretiranje vidjelaca. Štoviše, niti otpori mjesnih biskupa nisu ni najmanje smeli milijune tražitelja Boga koji tako rado dolaze u Međugorje i žive Gospine poruke.
Bavite se poviješću, pišete puno. Koji projekt vas trenutno zaokuplja?
Da. Ja sam doktorirao Hrvatsku povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i otada sam radio brojna istraživanja i objavio brojne knjige i znanstvene članke. Sada su na čekanju tri knjige: zbornik u čast 70. obljetnice rođenja fra Ante Marića, potom Fratar i planina, u prigodi 40. obljetnice boravka i djelovanja fra Petra Krasića u Masnoj Luci, u kapelaniji Polja (ja sam već davno poslao svoje priloge), a uskoro u tisak ide i monografija župe Kočerin u prigodi 150. obljetnice ustanove te župe. A već čekaju novi projekti: samostan u Slanom, simpozij o fra Slavku Barbariću itd. Posla ima i previše, a vremena nekako sve manje…
Možemo li vas ponovno očekivati u Jajcu sa novim gostovanjem?
U Jajce rado dolazim, ali nažalost nikada dovoljno vremena… Dakako, u Jajcu imam poznanika i prijatelja, pa ću se rado odazvati, ako opet budem pozvan. Ja sam rodom iz Duvna, a Jajce i Duvno su osobito prijateljski povezani od Domovinskoga rata, kad su Duvnjaci rado primili u svoje domove protjerane Jajčane. To se nikada ne zaboravlja. Veoma mi je drago da Jajčani svake godine dolaze u Tomislavgrad za proslavu sv. Nikole Tavelića, a tisuće su Duvnjaka u posljednjim desetljećima hodočastile u svetište sv. Ive u Podmilačju. Žao mi je da i osobno u posljednjim godinama ne mogu biti u Podmilačju jer uvijek na taj dan imam mise u svojim župama.