U Sarajevu su fratri često morali voditi parnice s pravoslavnim visokim klerom, posebno patrijarhom (spisi ga nazivaju “paćara”) koji je na sve načine nastojao prevesti katolike na svoj obred i nametnuti im crkveni porez
Godine 1581. sarajevske je franjevce i katolike pohodio izaslanik pape Grgura XIII. stonski biskup fra Bonifacije Drakulić preko kojega četrnaest sarajevskih trgovaca (među njima tri Talijana) izriču papi svoju vjernost i odanost (Dokument donosi E. Fermendžin, Acta Bosnae, Zagreb 1892. s. 314, citira Blažević, nav. dj. str. 7. Usp. i H. Kreševljaković, Izabrani spisi, II,42.).
Sarajevski katolici trgovci
Katolički trgovci u Sarajevu bili su dobro organizirani i pomagali su franjevce. Trgovačka obitelj Brnjakovića igrala je značajnu ulogu ne samo u Sarajevu nego i u Italiji, Španjolskoj i u Carigradu. U arhivu Kongregacije za širenje vjere (Propaganda) nalazi se priličan broj dokumenata koje su pisali Brnjakovići ili je o njima pisano. Mato Brnjak i njegova žena Marija Sacroq imali su tri sina: Filipa, Jakova i fra Matu Brnjakovića koji je izabran za beogradskog biskupa. Filip je 12. 3. 1681. izabran za prokuratora olovskog samostana za koji je te godine otišao skupljati priloge u Portugalu. U jednom dopisu Propagandi iz Sarajeva 10. 7. 1677. spominju se trgovci: Ivan Jakovljev, Petar Jakovljev, Toma Ljubičić, Ivan Pavlović i poglavar trgovaca Franjo Stipanović. Oni svojim potpisom svjedoče da je fra Stjepan Valeković podmirio Turcima dugove visočkog samostana sv. Nikole (Dr. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera, 1988. str. 239.). Biskup fra Nikola Ogramić javlja 17. 10. 1682. Propagandi o sarajevskim trgovcima: kako je Marija Agostinović, kći bogatog trgovca ostavila jedan dio novca crkvi, a drugi dio sinovima. Nadalje biskup navodi kako je neki bogataš ostavio ženu i unučad bez oporuke dok je drugi bogataš napisao njegovu posljednju želju da imetak ostavlja crkvi u Sarajevu i crkvi sv. Jeronima u Rimu (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 259-260.).
U Sarajevu fratrima nije bilo lako živjeti. Bili su progonjeni i zlostavljani. Tako su 1663. godine oba kapelana umrla pod žestinom turskih batina.
Varira broj katolika u Sarajevu
Prema izvješću biskupa fra Marijana Maravića 1652. godine u Sarajevu je bilo 200 katoličkih kuća, i “kapelica posvećena Bezgrešnom Začeću B. D. Marije” što je za ono vrijeme predstavljalo značajnu zastupljenost katolika u ovom gradu. Prema izvješću od 1655. godine u Sarajevu ima “100 kršćanskih kuća, 600 duša” (citira F. Blažević, nav. dj. str. 8. i 21.). Broj katolika u Sarajevu uvijek je varirao jer su među njima bili brojni trgovci. Teško je znati što je uzrok ovako naglih promjena. Fra Ivan Sević piše iz Sarajeva 22. 1. 1669. Propagandi da je katolička crkva u gradu zatvorena ali se u njoj ponekad slavi misa (Usp. Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1987. str. 87.).
Izviješće biskupa Ogramića iz 1675. kazuje da u Sarajevu postoji Gospina crkva i župni stan te 390 vjernika a župom upravljaju franjevci visočkog samostana sv. Nikole. Crkva i katolici, koji stanuju u kojih stotinu kuća, žive usred grada, nedjeljom i svetkovinom dolaze na večernju (Vidi. Fra Mijo Vjenceslav Batinić, Djelovanje franjevaca, Zagreb 1881. sv. II. str. 150.). U sarajevskom franjevačkom hospiciju (gostinjcu, odnosno redovničkoj kući) bila su 1756. godine četvorica franjevaca (B. Benić, nav. dj. str 81 i 86.). Urban Cerri vjerojatno pretjeruje kad izvještava 1680. godine da u Sarajevu živi “oko 1000 katolika, koji o svomu trošku uzdržavaju nekoliko svećenika koji im dijele svete sakramente” (citat kod F. Blaževića, nav. dj. str. 8.).
Sarajevo – mjesto parničenja s pećkim patrijarhom
U Sarajevu su fratri često morali voditi parnice s pravoslavnim visokim klerom, posebno patrijarhom (spisi ga nazivaju “paćara”) koji je na sve načine nastojao prevesti katolike na svoj obred i nametnuti im crkveni porez. Fra Ivan od Kamengrada piše iz Fojnice 1662. kako je potrošeno 800.000 jaspri da bi se fratri i katolici u Bosni oslobodili od pećkog patrijarha koji je u Carigradu isposlovao ferman po kojemu katolici potpadaju pod njegovu vlast – jurisdikciju (Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1986. str. 135.). U Lašvaninovoj pak kronici (N. Lašvanin, nav. dj. str. 229.) čitamo:
“1669. marča na 17. dojde opet paćara i čini davu u Sarajevu s fratri i krstjani, da ih podloži pod svoj posluh. Izgubi se tu sedam tovara jaspri /700.000 jaspri/, paćari pade kaplja i odniše ga sakata”.
Opis ovoga nemilog, ali često ponavljanog sukoba s braćom hrišćanima nalazi se i kod fra Bone Benića (Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979, str. 41-42.) koji za godinu 1661. piše:
“Vladika, pače i sam paćara s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloži Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti obred grčki i šizmu… Isti se paćara, oli drugi ne znam, opet vrati godine 1669. i dojde u Sarajevo. I tu bi dosti muke krstjanom i fratrom; i doklem ga se izbaviše, poharčiše krstjani sedam tovara blaga. Paćari pade kaplja; jedan mu drug, koji najveću davu činjaše, osmi dan umrije naprijeko a jednomu mu udariše Turci za drugi posao 300, slovima trista štapa i uzeše mu šezdeset hiljada jaspri!”. O tomu piše i Franjo Ricciardi iz Dubrovnika 9. 5. 1669. kako turske vlasti zahtijevaju od franjevaca 12.000 reala da na svome sudu ne priznaju valjanost patrijarhova hatišerifa, ali su im ovi mogli dati tek polovicu sume. Vladika se konačno razbolio u čemu kršćani vide čudesnu Božju zaštitu (Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera, Sarajevo, 1987. str. 88.).
U jednom pismu poslanom 8. 3. 1681. iz Venecije Filip Brnjaković javlja Propagandi da je njegov brat, beogradski biskup, postigao da se iz Carigrada naredi vladici da povrati katolicima sav novac koji je od njih nasilu uzeo. Novac za podmirenje troškova oko rješavanja ove stvari u Carigradu dala je Brnjakovićeva obitelj (Usp. Dr. Anrdija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1988. str. 254.).
Iz Bosne je 1692. poslano opširno izvješće Propagandi kako su se katolici na turskom sudu oslobodili pravoslavnih pretenzija(Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata propagandina arhiva u Rimu, Nova et vetera 1990. str. 305.). Ivan Benigni piše iz Dubrovnika u Rim 28. 1. 1693. godine kako se braća Brnjakovići bore za oslobođenje katolika od pravoslavne hijerarhije te mole papu da u toj stvari angažira francuskog poslanika u Carigradu (Dr. Anrdija Nikić, Regesta dokumenatra propagandina arhiva u Rimu, Nova et Vetera Sarajevo 1990. str. 283-4.). Ovakvi postupci teško su se odrazili na katolike: u Bosni je ostalo samo 26 franjevaca svećenika i 3 brata laika (A. Nikić. nav. dj str. 258.). Franjo di Stefano piše iz Sarajeva 26. 2. 1693. Propagandi kako su osiromašeni katolici morali posuditi od Turaka tisuću reala te založiti samostane i sve što imaju da bi izišli na kraj s ovom napasti (A. Nikić, nav. dj. str. 285.). Iz pisma koje je Dubrovčanin Giovanni Benigni 25. 5. 1693. poslao u Rim vidi se da je to je katolike dotada stajalo 3.000 reala (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 187-8.). Brnjaković piše Propagandi iz Sarajeva 20. 8. 1694. kako mu turske vlasti ne dozvoljavaju otputovati iz grada, ali je ipak dobio dopuštenje da otputuje. To potvrđuju u svome pismu Propagandi župnik fra Josip Barišić i fra Serafin Franjić iz Sarajeva 6. 8. 1694. godine (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 292-3.). Giovanni Benigni piše 25. 8. 1695. Propagandi kako je turski guverner odsjekao glavu Franji Miliću, rođaku Filipa Brnjakovića. O tome 10. 3. 1696. iz Sarajeva piše fra Josip Barišić i drugi (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 294-5.). Fra Bono Benić opisuje Ljetopisu kako su pravoslavni velikodostojnici 1760. godine došli “s velikim sjajem i pratnjom kako svojih Grka tako i janjičara, koji su im služili kao straža, u Vrhbosnu ili u Sarajevo…da ove šokce koji žderu ono što je udavljeno… s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu”. Rasprava s pravoslavnom braćom vođena je u Travniku. Paša je pravoslavce strpao u zatvor zbog nekog prijašnjeg duga. Ovaj proces stajao je fratre 4420 turskih groša ili 1136 venecijanskih zlatnika (Fra B. Benić, nav. dj. str. 184 – 190.).
Fra Ljubo Lucić
(Nastavlja se)