Fra Grgo Martić je u tri navrata djelovao u Sarajevu. Kao župnik četiri godine od 1850. godine, a kao “agent” – zastupnik kod vezira od 1856. do 1857. te od 1863. do dolaska austrijske vojske. Sve u svemu, dvadeset godina. Iz Sarajeva je otišao 1879. godine. Bio je jedini katolik u vilajetskom medžlisu. Dolazio je u kontakt s predstavnicima austrijskog, njemačkog i francuskog konzulata i s drugim viđenijim ljudima.
Djelovanje fra Grge Martića u Sarajevu
Fra Grgo se osobito slagao s vezirom Kuršid pašom i pisao o njemu kao plemenitu i pravednu upravitelju koji je nastojao osigurati kršćanima vjerska prava, što im je dotada uskraćivano. Kad se 1856. na sarajevskoj katoličkoj crkvi podigao mali toranj, domaći fanatici su zaprijetili katolicima i fra Grgi, ali se on obratio veziru tužbom i ovaj je strpao izgrednika u zatvor (Fra Jozo Zvonigradski, Ulomci iz Martićeva “Zapisnika agencije”, Franjevački Vijesnik, 1930, str. 267.). Iste godine Kuršid paša je na Grginu molbu pustio iz zatvora fra Jaku Gojića da boravi za neko vrijeme u kući Peje Kezića ali je fra Jozo 22. svibnja umro.
Kad je ovaj plemeniti čovjek odlazio iz Sarajeva, na fra Grgin prijedlog “svaki milet” je predao paši zahvalno pismo “za njegovo pravdoljubivo vladanje”.
Godine 1857. uspio je fra Grgo postići da se sa zatvorenim fratrima koji su poslani u Carigrad humanije postupa. U pomaganju ovim zatvorenicima, veli Grgo, najviše se istakao “g. Sofronie, episkop grčke crkve” (Fra Jozo Zvonigradski, nav. dj. str. 287.).
Fra Grgo je nastojao da Anto Kaić iz Banje Luke otvori 1857. u Sarajevu svoju tiskaru. Ovaj je u Gajevoj tiskari u Zagrebu kroz 13 godina izučio tiskarski zanat. Zato ga je Grgo usrdno preporučivao kod vezira (Fra Jozo Zvonigradski, nav. dj. str. 279.).
Fra Grgo je otvorio u Sarajevu rimokatoličku školu 1865. godine. “Škola realna” bila je otvorena za sve vjere i oba spola. Novac je dobivao od dobročinitelja pa i od Ahmeda Dževdet paše, odnosno od sultana Abdul Aziza u iznosu od 12.000 groša. U školi je djelovao Franjo Žaverija Franjković koji je napisao “Kratku zemljopisnu početnicu s dodatkom o Bosni za nižje učione”. Knjiga je izdana u Sarajevu 1869. godine (Usp. J. Jovanović, Povodom stogodišnjice prvog štampanog zemljopisa u Bosni i Hercegovini, Dobri Pastir 1970. str. 197.). Fra Grgo je u Sarajevu otvorio i sirotište “Društvo za potporu ubogih” pod zaštitom sv. Fekliksa (J. Jelenić, nav. dj. II, 300.). U Sarajevo su fra Grginim nastojanjem 14. 11. 1871. došle časne sestre sv. Vinka i otvorile školu.
Nova crkva u Sarajevu
Franjevci su polovicom devetnaestog stoljeća služili sarajevske katolike iz župne kuće koja je bila vlasništvo kreševskog samostana. U toj kući skupljali su se sarajevski katolici (kojih 90 obitelji) na molitvu i na misu. U sobi – kapelici koja se nalazila u prizemlju župne kuće u latinskom predgrađu u Donjoj Kamenici – nalazio se mali oltar sa slikom sv. Ante Padovanskoga. U kapelicu je moglo stati stotinjak vjernika. Tada se javlja činovnik u austrijskom konzulatu Antun Vranyczany pl. Dobrinović (starinom iz Senja) koji želi napraviti crkvicu u Sarajevu, ali ga je spriječio požar 1852. koji je uništio dobar dio grada i župnu kuću s kapelicom.
Za gradnju nove crkve dobio je fra Grga Martić dopuštenje od turskih vlasti – ferman i s vjernicima počeo graditi crkvicu u nekadašnjoj Koturovoj ulici (Sime Miloševića). Pravoslavna “trgovačka ćurćijska zadruga” dala 2205 groša za izgradnju katoličke crkve. K tome su neki pravoslavci poklonili za crkvu vrata, prozore i druge potrebne stvari. Bilo je i drugih dobročinitelja (pa i car Franjo Josip I.). Pepo Kezić i Vaso Hadži Ristić uredili su Gospin oltar. Godine 1854. dovršena je nova crkva i župni stan na zemljištu na kojemu je nekoć stajala kuća fojničkoga i sutješkoga samostana. Na misu su pozivale dvije gvozdene ploče – tahte.
Crkva je dobivala razne darovnice pa tako se spominje majstor za izradu mlinova za kavu Petar Andrić koji je 1865. godine poklonio sarajevskoj crkvi svoj dućan u Bravadžiluku (H. Kreševljaković, Izabrana djela, II,220.). Nabavljeno je čak i zvono (1871. godine, a 1881. još jedno!) što je u ono doba bilo nepojmljivo (Neki muslimani, posebno hodža Kaukčić, pokušali su pobuniti Sarajlije protiv zvona, ali su dospjeli u zatvor. (Usp. Blažević, nav. dj. str. 26-37.). Pravoslavci su svesrdno pomagali izgradnju crkve i sudjelovali u veselju prilikom njezina otvorenja 1856. godine. Novi požar 1879. sve je progutao pa su katolici ostali bez igdje ičega.
Mekteb – kršćanska kapelica
Nakon požara župnik se s dvojicom pomoćnika preselio u Medenicu i našao sklonište u kući Marka Poljanića. Preselili su zatim u Terezijinu ulicu. Misa se slavila u vrtu. Zemaljska vlada je stavila fratrima na raspolaganje prazan mekteb u Konak ulici pa je on preokrenut u kapelicu a susjedna kućica u sakristiju dok se zvono diglo na drvene grede.
Od 1881. dobiveno je zemljište u blizini vezirskog Konaka gdje je nekad bila tiskara i na njemu je podignuta crkva na kamenim temeljima ali zapravo od drvenih greda ispunjenih ćerpićem. Crkvica je bila duga 18 a široka 9 metara. Na koru su bile orgulje (iz zagrebačke crkve sv. Marka).
Uspostavom redovite crkvene hijerarhije u Bosni, mala crkva je predana sarajevskom župniku i fungirala je kao katedrala do 1889. Kad je izgrađena katedrala vraćena je crkva sv. Ante franjevcima, koji su u međuvremenu kraj nje sagradili samostan za franjevački provincijalat. Od 19. 6. 1886. u Sarajevu boravi franjevački provincijal, a 1894. preselio je u sadašnji samostan sv. Ante, kamo su 1897. došli prvi franjevački bogoslovi. Godine 1912. postavljen je temeljni kamen za novu crkvu sv. Ante. Za toranj je kopan temelj dubok 7 metara. Dana 20. 9. 1914. crkva je blagoslovljena i počela se upotrebljavati.
Crkva je bila dugo i crkva Franjevačke bogoslovije, ali je uvijek sačuvala oznake crkve svih Sarajlija: najprije katolika a onda i pravoslavnih i muslimana. Svi u nju rado zalaze, svi se (na svoj način) u njoj mole i susreću kao braća.
Franjevačka bogoslovija djelovala je u samostanu sv. Ante od 1909. godine. Kad je 1942. dovršena zgrada na Kovačićima, u njoj je otvoren središnji franjevački teološki fakultet. Ova zgrada oduzeta je 1947. godine a studenti su se ponovno smjestiti u tijesnu zgradu samostana sv. Ante. (U zgradu Središnjeg franjevačkog teološkog fakulteta smješten je poljoprivredni i šumarski fakultet. Ova zgrada izgorjela je na početku ovog rata.) Franjevci su ponovno izgradili novu zgradu za svoju teologiju na Butmiru – Nedžarići i počeli djelovati u njoj 1968. godine, ali su bili istjerani iz nje 1991. godine. Danas Franjevačka teologija djeluje u Samoboru (1995.).
Franjevački provincijalat morao je iseliti iz samostana sv. Ante da bi bilo više mjesta za bogoslove. Provincijal se smjestio najprije u ulici Branke Blažek u Novom Sarajevu a onda je preselio u ulicu Fuada Midžića 388, gdje se i danas nalazi (1995.).
Franjevci nemaju lijepog iskustva sa Sarajevom. Prve vijesti o njima u Sarajevu tragične su vijesti o pogibiji desetorice njihove braće. Slijede zatim nevolje i peripetije, globe i paljevine, seljenja i izgoni sve do najnovijih vremena. Kad će se zaustaviti, teško je reći. Franjevci se ipak nisu nikad odrekli Sarajeva i Sarajlija, katolika, pravoslavaca, muslimana, Židova… jer su u njima gledali svoju braću koja su ih srdačno primala i smatrala svojima dolazeći u njihovu crkvu i u njihovu kuću. Povijest je pokazala jednu paradoksalnu istinu: političari i moćnici svih vremena i režima nisu bili skloni fratrima, svi su ih progonili, otimali im i prijetili do dana današnjega. Nisu ih mogli potjerati jer ih je puk volio i želio imati u svojoj sredini. I u budućnosti se franjevci nadaju u Božju pomoć i ljubav ovoga puka.
(Fra Ljubo je ovaj tekst pisao za vrijeme rata u BiH /1991-1995/)