Čini se da se mnogi u Bosni i Hercegovini više raduju ponedjeljku poslije izbora nego samim izborima. Šest mjeseci političkog trovanja progutalo je i ono malo nade da bi zemlja nakon glasanja mogla krenuti naprijed. Preostala im je mnogo skromnija želja: da u ponedjeljak napokon utihnu oni koji su je godinama kvarili, a posljednjih se mjesec dana predstavljali kao spasitelji.
Nedavno sam ponovno uzeo Saramagov “Ogled o sljepoći”, u njemačkom prijevodu znakovito nazvan “Grad slijepaca”. Roman počinje pred semaforom, kada vozaču zdravih očiju svijet nestane u mliječnoj bjelini, a sljepoća se gradom proširi poput zaraze. Nemoćna razumjeti što se događa, vlast oboljele uklanja iz vidokruga i zatvara u napuštenu umobolnicu. Ondje s civilizacije brzo otpada tanki premaz pristojnosti, a najbezobzirniji otkrivaju drevnu tajnu svake tiranije: od tuđe nemoći najlakše se gradi vlast. Saramago zato ne piše samo o izgubljenom vidu, nego o društvu koje je oslijepjelo mnogo prije očiju, onda kada je prestalo osjećati da ga tuđa nesreća na išta obvezuje.
Takvu je sljepoću najteže prepoznati jer se toliko udomaći da samu sebe proglasi zdravim vidom. Stranačke boje odavno su se razlile jedna u drugu, pa vlast i njezine izazivače sve manje razlikuje ono što bi učinili sa zemljom, a sve više pitanje tko sjedi za stolom. HDZ BiH za njim desetljećima određuje raspored, a sada pod sloganom “Za ono što vrijedi” posljedice vlastite vladavine promatra kao tuđu nesreću, premda se njegov pečat vidi na institucijama punim podobnih, a ne nesposobnih te pustoši koju loši kadrovi ostavljaju iza sebe. Opstaje i zahvaljujući protivnicima koji u čekaonici vlasti tuđi neuspjeh brkaju s vlastitim programom.
Želi li alternativa ponuditi više od zamjene stolica, prva se razlika mora vidjeti u jeziku kojim podnosi kritiku i protivljenje. Zdenko Lučić tek je zakoračio u ovu utrku, pa je šteta što je pozornost privukao nepotrebnim uvlačenjem intime i obiteljskih odnosa pojedinih kritičara u politički obračun. Ne zamjeram mu visoke ciljeve jer ovoj zemlji ambicije očajnički nedostaje, ali ni najneugodnija kritika ne daje političaru pravo da privatnost pretvara u kaznu za neposluh. Još je veća šteta što zbog toga u polumraku ostaju mnogo opasniji akteri koji ovu pozornicu godinama režiraju i od nje žive.
Jezik je ipak tek prvi trag političke kulture, koja se do kraja razotkriva kada umuknu govori, a progovori svakodnevica: u natječajima čiji se pobjednik zna unaprijed, redovima pred ambulantama, praznim školama i nedjeljnim autobusima punim ljudi bez povratne karte. Ništa od toga nije skriveno, ali smo naučili gledati bez osjećaja da nas prizor na išta obvezuje. Klijentelizmu tada više ne treba sila, jer je dovoljno čovjeka uvjeriti da posao, mjesto u vrtiću i liječenje nisu njegova prava, nego milost nekoga kome mora ostati dužan, pa će u strahu da izvan kaveza nema kruha na kraju sam čuvati vrata svog zatvora.
Ove nedjelje dobro i zlo neće stajati uredno razdvojeni kao susjedi koji se godinama ne pozdravljaju preko ograde. Bit će tu vlast koja dobro zna zašto ne želi ustati sa stolice i izazivači koji bi rado sjeli na nju, premda još nisu objasnili što bi, osim stanara, promijenili u toj kući. Na izbore se zato ne ide zaljubljen ni zaslijepljen, nego budan, s tihom neposlušnošću koja svakoga tko je predugo vladao podsjeća da mu zemlja nije ostavljena u amanet. U sustavu u kojem jedna strana na birališta dovodi postrojenu vojsku, ostanak kod kuće prepušta odluku ljudima čije su glasove stožeri već upisali kao obiteljsku imovinu.
U ponedjeljak će utihnuti zvučnici, a retuširana lica s plakata bit će oslobođena obveze da nam se smiješe. Iza njih će ostati društvo siromašnije povjerenjem, u kojem će ljudi koje su političari tjednima učili da u susjedu vide neprijatelja već idućeg jutra morati nastaviti živjeti jedni pokraj drugih. Najopasnija laž kampanje nije nijedno obećanje s pozornice, nego rečenica koju vlast više ne mora šaptati jer je ponavljamo sami: ništa se ne može učiniti. Saramagovim slijepcima svijet je nestao u bjelini, dok mi otvorenih očiju dopuštamo da država postane stranački posjed, a vlastiti pristanak nazivamo sudbinom kako ne bismo priznali da taj poredak nije pao s neba, nego je izrastao iz onoga što smo zbog koristi birali, zbog straha prešućivali i zbog umora dopuštali.