U Goldingovu “Gospodaru muha” Roger kamenjem gađa mlađega Henryja, ali svaki put namjerno promašuje. Oko dječaka još postoji nevidljivi krug starog svijeta: roditelja, škole, policije, zakona i svijesti da postoje granice koje se ne prelaze. Poslije, kada se taj krug raspadne, kamen više ne promašuje.
Ravno, nedjelja. Izaslanstvo HRS-a došlo je pred zgradu Općine snimiti predizborni video, a ono što je počelo riječima završilo je fizičkim sukobom i ozljedama. HRS tvrdi da je Božo Raguž pogođen kamenom u glavu, Marija Burić iz lokalnog HDZ-a BiH tvrdi da je ona prethodno napadnuta, dok policija zasad navodi verbalni pa fizički sukob dviju ozlijeđenih osoba. Tko je prvi vrijeđao, gurnuo ili udario, neka utvrde nadležni.
Incident se nije dogodio na neutralnom terenu. Ravno godinama nosi pečat HDZ-a i obitelji Burić. Na izborima 2024. HDZ BiH osvojio je 81,61 posto glasova za Općinsko vijeće, a Andrija Šimunović bio je jedini kandidat za načelnika. Stana Burić vodi Općinski odbor i članica je Središnjeg odbora HDZ-a BiH, dok Marija Burić vodi ured Zavoda zdravstvenog osiguranja. Gospodin s kamenčinom također je uvijek negdje blizu. U takvu rasporedu i Hrvat lako postane sumnjiv čim se približi prostoru koji stranka odavno smatra svojim, pa politička konkurencija više nije normalnost, nego upad.
Nitko razuman ne bi se trebao bojati konkurencije, ponajmanje one koja mu ozbiljno i ne prijeti. Strah počinje kada politika više nije služba, nego način da se osigura vlastiti dio plijena, a u HDZ BiH tijekom godina ušlo je previše ljudi kojima su program, ideja i položaj Hrvata tek kulisa za radno mjesto, naknadu, ugovor ili posao za rođaka i kuma. Protukandidat se tada više ne procjenjuje prema programu, nego prema tome koliko zadire u već podijeljene funkcije, poslove i privilegije, pa i kamera ispred općine počinje izgledati kao prijetnja.
Iz takva osjećaja vlasništva raste i monopol na domoljublje: prešutna doktrina da Hrvate smije predstavljati samo jedna adresa, dok je svaka druga neozbiljna, sumnjiva ili izdajnička. Kao da čovjek može pripadati svome narodu tek nakon što mu to netko politički odobri. Domoljublje tako postaje koncesija koju stranka dijeli i oduzima, premda bi se trebalo dokazivati služenjem, a ne iskaznicom.
Kad se politika zatvori sama u sebe, prvi je napuste oni koji imaju znanje, obraz i što izgubiti. Nije nikakva tajna da je mnogo više stručnih i kompetentnih ljudi izvan HDZ-a nego u njemu, kao što ih je više izvan politike nego u njoj, ali takvi ljudi uglavnom ne žele ulaziti u prostor u kojemu se na drukčije mišljenje odgovara etiketom, vrijeđanjem i organiziranim napadima. Tako javni posao na kraju ostaje onima koji malo što znaju, a bez stranke bi bili kruha gladni.
Verbalno nasilje rijetko završi u policijskom zapisniku, premda upravo ono stvara prostor u kojemu se suparnika više ne sluša nego disciplinira. Taj mi mehanizam nije apstraktan. I sam sam bio meta HDZ-ovih botova i stranačkih agitatora samo zato što sam se usudio misliti svojom glavom, premda nikome ništa nisam uzeo niti ikome nanio štetu. Moj je jedini krimen bio što nisam pristajao na priče samo zato što su se zaklinjale u Boga i Hrvate. Gledao sam neke ljude, obiteljski ili interesno bliske vlasti, i stranačke aktiviste kako svu svoju energiju troše na čuvanje zadanog poretka i obračun s onima koji misle drukčije. U zamjenu za što? Kad zagrebeš ispod takvih obračuna, nerijetko pronađeš više nesigurnosti nego snage: ljude kojima pripadanje čoporu daje identitet, a blizina moći osjećaj vlastite važnosti. Čovjek koji zna tko je ne treba vođu da mu kaže što smije misliti niti mora svakoga tko misli drukčije pretvarati u neprijatelja kako bi dokazao da pripada.
Zato ova kritika nije poziv na nestanak HDZ-a BiH, nego zahtjev da ozbiljno počisti vlastite redove. HDZ-u BiH želim stvarnu obnovu, jer hrvatskom narodu u BiH treba snažna demokratska organizacija, očišćena od oportunista kojima su hrvatski interes i nacionalna ugroženost kulisa za sinekure i osobni probitak. Svaki posao podijeljen po podobnosti, svaka funkcija pretvorena u privatni posjed i svaki ušutkani glas na kraju se naplaćuju cijelom narodu.
U “Gospodaru muha” kamen je isprva promašivao jer je ruka još pamtila granicu. U Ravnom je te večeri granica ostala bez čuvara.