U Márquezovih “Sto godina samoće” Macondo je gradić u latinoameričkoj zabiti, pun čuda, ratova, obiteljskih svađa i lokalnih moćnika. Ukratko, nešto poput Hercegovine, samo što je Márquez Macondo morao izmisliti, a mi u njemu živimo. I tako jednog dana stiže željeznica, a za njom stranci, kapital i kompanija koja obećava napredak. Mjesto se mijenja, ali njegovi stanovnici sve manje odlučuju o promjenama. Novac putuje, posljedice ostaju. Poznato, zar ne?
Američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy najavila je kod Mostara podatkovni centar snage 100 megavata, vrijedan oko 530 milijuna eura. Njezin predstavnik Amer Bekan govori o balkanskoj Silicijskoj dolini i mogućem godišnjem prihodu od 108 milijuna. Čovjek bi pomislio da se za pola milijarde može dobiti barem mail-adresa odgovornih. Javnosti, međutim, još nisu predstavljeni točna lokacija, rokovi, financijska konstrukcija ni svi ostali za ovu priču poprilično bitni tehnički detalji.
Bekan je spominjao Neretvu u kontekstu hlađenja podatkovnih centara. Koliko bi se vode zahvaćalo, bi li se vraćala u rijeku i na kojoj temperaturi? Što bi zahvat mogao značiti za ribe, riječna staništa i život nizvodno? Bez tehničkog rješenja i procjene utjecaja nema ni poštenog odgovora. Neretva nije golemi hladnjak koji je priroda, milošću Svevišnjeg, ostavila pokraj budućih servera. Ona je živi ekosustav i žila kucavica Hercegovine, ona “zelena božica” iz drevne predaje u kojoj su naši preci prepoznavali nešto gotovo sveto. Naša je generacija, čini se, na dobrom putu da u njoj vidi tek masivni rashladni uređaj. Prije nego što se to dogodi, bilo bi pristojno barem utvrditi kakve bi posljedice takva upotreba mogla ostaviti na rijeci i životu koji o njoj ovisi.
Ista kompanija pompozno najavljuje i plinske elektrane u Mostaru, Kaknju i Tuzli te ulaganja u mostarsku zračnu luku. Prilično mnogo budućnosti jednoga kraja u poslovnim planovima jedne misteriozne kompanije. Možda je ovdje stvarno riječ o fantastičnoj prilici za cijelu Hercegovinu. Tim je neobičnije što javnost o uvjetima zna tako malo. Jer što su investitorska obećanja veća, to bi pitanja morala biti neugodnija i konkretnija.
Hercegovina ionako ima dovoljno iskustva s navodnim napretkom koji prvo uništi prirodu, a potom potraži papire. U Slipčićima i Raštanima solarna polja i građevinski zahvati već su zauzeli dijelove 102,5 hektara državnog šumskog zemljišta kada je federalna inspekcija 2025. utvrdila da za njegovu prenamjenu nedostaju potrebna odobrenja. No kod nas je i uništavanje prirode postalo unosan oblik njezina navodnog spašavanja. Kravica, okružena sve većim brojem nakaradnih građevinskih zahvata, pokazuje koliko je tanka granica između pristupa prirodnom čudu i automata za naplatu. Prirodi su trebala tisućljeća da oblikuje Hercegovinu, a nama tek nekoliko desetljeća da je počnemo rasprodavati kao da iza nas nitko više neće živjeti.
Očito je kod nas dovoljno pojaviti se s PowerPointom i grandioznim obećanjem stotina milijuna pa da vas domaća politička elita dočeka kao Mesiju i dopusti raspolagati rijekama, šumama i zemljom kao da joj je sve to babovina. Investitorima se prostiru crveni tepisi, a građanima uskraćuju odgovori. Kada se pritom politički uspjesi pojedinih dužnosnika lakše prepoznaju po privatnim vilama, vikendicama i stanovima po Dalmaciji nego po onome što su ostavili zajednici, postaje sasvim razumljivo zašto građani žele znati tko zapravo ima koristi od svih tih velikih obećanja.
Možda je najtrajnije nasljeđe takve političke kulture uvjerenje da se ionako ništa ne može promijeniti. Vlast može godinama izbjegavati neugodna pitanja kad građani prestanu očekivati odgovore. Tako zajednica ne gubi samo krajolik nego i samopouzdanje da ga smije braniti. Podatkovni centar mogao bi donijeti poslove i znanje, ali se i pokazati neprihvatljivim za određenu lokaciju ili način hlađenja. O tome valja odlučivati na temelju javno dostupnih dokumenata, stručnih procjena i rasprave u kojoj građani doista mogu sudjelovati. I to prije potpisa, a ne nakon njega.
Márquezov Macondo nestao je u vihoru koji je izbrisao čitav jedan svijet. Hercegovina nestaje mnogo prozaičnije: hektar po hektar, rijeku po rijeku, pod rukama onih kojima je povjerena na čuvanje, a koji se ponašaju kao da su je naslijedili. Možda ćemo tek jednoga dana, kada od nje ostane samo razglednica, shvatiti koliko smo skupo platili sve te silne najave napretka.