Dok su se u Daytonu okupljali brojni domaći i svjetski političari kako bi raspravljali o 30. obljetnici sporazuma koji je donio nesavršeni mir u Bosnu i Hercegovinu, na drugom kraju svijeta javnost u toj BiH i susjednoj Hrvatskoj svjedočila je slavljenju onih koji su svjetlo u tunelu daytonske države. Večernjakov pečat mlađi je od Daytonskog sporazuma i nema pretenzije imati povijesno i svako drugo značenje koje ima taj mirovni dokument iz vojne baze u Ohiju. Ipak, cilj mu je i, po ocjenama mnogih, uspješno ga ostvaruje, biti slika ljepše, uspješnije, pozitivnije države i društva. A toga ima i u nesretnim i tragičnim okolnostima kakve su u jesen prošle godine pogodile prostor sjeverne Hercegovine i središnje Bosne. U noći na 4. listopada smrtonosna je bujica odnijela 27 života. Ta je tragedija ujedinila sve u BiH i susjedstvu. Pokazujući humano lice, svi su barem malo pokušavali ublažiti bol i pomoći žiteljima Jablanice, Konjica, Kiseljaka, Kreševa, Fojnice. A iz poplava isplivale su stotine heroja.
Za sve njih Pečat je dodijeljen Lejli Zalihić, majci iz Buturović Polja, koja je u mračnoj, hladnoj bujici plivala kilometrima da spasi kćer. I uspjela je. Pečat su dobili i mali heroj Edi Tufek iz Donje Jablanice i njegova tetka. Oboje su izgubili cijelu obitelj, a dječak je čudom preživio. Herojem godine proglašen je i Ernad Begović iz Donje Jablanice. Nesebično je dao svoj život nakon što je spasio 10 članova obitelji i prijatelja. Poginuo je u bujici pred očima supruge i oca. Kao trajni podsjetnik na njegovu hrabrost Pečat je uručen Ernadovoj kćeri i supruzi.
Možda njihova imena nisu poznata kao imena političara, uključujući i one koji su se proteklih dana izredali na sceni u Daytonu. Međutim, njihova djela veća su od bilo kojeg političkog. Svi oni spasili su barem po jedan život. Koliko političara isto to može za sebe reći? Treba, naravno, izbjeći generaliziranje, ali jasno je kako je većini političara na Balkanu prioritet vlastito preživljavanje. Za razliku od Ernada, oni vjerojatno nisu spremni žrtvovati svoj da bi spasili živote drugih. Naprotiv, sudbine “običnih” ljudi tek su im sredstvo ili alibi za odluke koje ih drže na sigurnom od izbornih poplava i tsunamija koji im prijete svake četiri godine.
Umjesto konferencijskih rasprava i radne večere, organizatori daytonskog okupljanja trebali su svojim gostima upriličiti zajedničko gledanje Večernjakova pečata. Da svojim očima vide uspješne gospodarstvenike, sportaše, umjetnike, humaniste… koji grade neki bolji svijet. I to po vrlo jednostavnom receptu. Njihove su priče inspirativne i moćne. Poput one mladog plivača Ismaila Barlova koji se, unatoč fizičkom invaliditetu, popeo na europski tron, a s Paraolimpijskih igara donio srebrno odličje. I sve to s nepunih 14 godina. Baš puno toga političari, ali i svi mi možemo naučiti i od Pomozi.ba, humanitarne organizacije u BiH koja je do sada pomogla više od dva milijuna osoba putem projekata i akcija. Oni redovito uskaču tamo gdje država i društvo zakažu.
Ipak, Večernjakov pečat jednom je godišnje, a u tih sat i pol teško je ugurati dovoljno optimizma, dobrote i uspjeha kako bi se anuliralo sve ono loše što se akumulira u političkom i javnom prostoru BiH. Zato se i danas uspješne priče ljudi iz BiH lakše grade izvan njezinih granica. Poput one Almina Karamehmedovića, jednog od najuspješnijih TV producenata u Americi. Dobitnika 14 Emmyja i drugih prestižnih nagrada, koji je danas predsjednik ABC Newsa, najgledanije TV mreže u SAD-u. Koliko je u BiH danas Almina koji ostvarenje svojih snova sanjaju u nekim drugim zemljama, svjesni da će ih, ostanu li u domovini, odnijeti daytonske poplave…