Rasprava o Rezoluciji o Hrvatima u BiH mogla bi biti važnija od samog njezina sadržaja. Hrvatski sabor već je donosio razne dokumente o položaju Hrvata u BiH, ali oni, naravno, nisu donijeli promjene. Do promjena neće dovesti dokumenti, nego politika, diplomacija i međunarodni utjecaj.
Zastupnici Hrvatskoga sabora danas će biti u kušnji: hoće li važnu nacionalnu temu iskoristiti za nove unutarstranačke podjele ili će pokazati političku zrelost, odgovornost i državnički pristup? Pritom moraju paziti da ne nanesu štetu te da ne daju povod, prije svega Bošnjacima, za tvrdnje kako se Hrvatska miješa u unutarnje odnose susjedne države.
U vezi s temeljnim ciljem nema prijepora. Hrvati u BiH moraju biti politički ravnopravni i sami birati svoje legitimne predstavnike. No sama Rezolucija ne donosi ništa što hrvatska politika i javnost ne ističu godinama. Zaštita konstitutivnosti, legitimno predstavljanje i provedba Daytonskog sporazuma odavno su temelj hrvatskih zahtjeva.
Zato se fokus ne smije svesti samo na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. To pitanje jest važno, ali ključ političke opstojnosti Hrvata nalazi se u Domu naroda Federacije BiH. On je temeljni ustavni mehanizam zaštite konstitutivnosti, vitalnih nacionalnih interesa i legitimnog predstavljanja. Sprečava preglasavanje i čuva ravnotežu triju konstitutivnih naroda. Bez snažnog i legitimnog Doma naroda Hrvati bi izgubili najvažniji institucionalni oslonac svoje ravnopravnosti, a time i stvarnu političku zaštitu.
Najvažniji pomaci posljednjih godina nisu ostvareni velikim riječima, nego tihom diplomacijom. Upravo je takvim pristupom premijer Andrej Plenković, zajedno s političkim vodstvom Hrvata u BiH, jačao mogućnost legitimnog predstavljanja Hrvata u Domu naroda Federacije BiH. To potvrđuje da se nacionalni interesi ostvaruju rezultatima, a ne političkim spektaklom.
Jednako je važno da ova rasprava otvori pitanje zaštite vrijednosti Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Godinama traje pokušaj njezine političke i povijesne kriminalizacije tvrdnjom da je Haag osudio Herceg-Bosnu kao cjelinu. To nije točno. Haag nije sudio narodima, institucijama ni kolektivima, nego pojedincima i njihovoj individualnoj kaznenoj odgovornosti.
Ne može se kolektivno kriminalizirati politički projekt koji je organizirao obranu hrvatskog naroda u BiH i čije su institucionalne stečevine ugrađene u današnji ustavni poredak Federacije i Bosne i Hercegovine. Pokušaj da se cijeli narod veže za pojedinačne presude politička je strategija onih koji žele oslabiti Hrvate i oduzeti im konstitutivnost i jednakopravnost.
Zato obrana vrijednosti Herceg-Bosne nije samo pitanje prošlosti. Ona je pitanje budućnosti i očuvanja institucionalne, političke, a dijelom i teritorijalne suverenosti. Bez vlastitih institucija i ustavnih mehanizama zaštite nema ni stvarne ravnopravnosti.
Istodobno, Hrvati s obje strane granice moraju graditi partnerske odnose s Bošnjacima i svim drugim narodima u BiH. Koliko bude povjerenja i političkog partnerstva, toliko će se otvarati prostor za ostvarivanje prava u političkom i stvarnom životu. Uostalom, za sve ustavne promjene potrebna je dvotrećinska većina u institucijama BiH. Ta činjenica daje jasan odgovor na pitanje kojim putem treba krenuti i kakvu politiku valja voditi.
Hrvati u BiH od Sabora RH očekuju konstruktivnu, a ne svađalačku raspravu. Očekuju mudru politiku, odgovornost i snažnu potporu. Ne očekuju da ih se u vlastitom Saboru optužuje. Zato postoji bojazan da bi dio saborskih zastupnika, vođen populizmom i željom za političkim poenima, mogao, umjesto osnaživanja, pridonijeti svojevrsnoj “rezoluciji” slabljenja Hrvata u BiH.