Connect with us

BiH

Husnija Kamberović: Klase se uklanjaju samo revolucijama

Avatar

Published

on

edavno je okončan treći History Fest koji je organiziralo Udruženje za modernu historiju Sarajevo. Cilj je bio stručnjacima iz oblasti historije, posebno široj javnosti, predstaviti Jugoslaviju 1989. godine. Kao neko ko je sigurno najviše doprinio da se Fest i ustanovi i da već preraste u tradiciju, je li zadovoljan svojim rezultatom, pitali smo prof. dr. Husniju Kamberovića.

KAMBEROVIĆ: Dvije stvari su za mene jako važne. Prvo, Fest je već postao prepoznatljiv ne samo u regionalnim nego i u evropskim okvirima i već sada dobivam e-mailove od kolega sa velikih evropskih univerziteta, s kojima dosad nismo imali saradnju, u kojima izražavaju želju da se pridruže History Festu sljedeće godine. To znači da doista imamo potencijala da prerastemo u prepoznatljiv fest na evropskoj razini. Drugo, ove godine smo program tako koncipirali da je medijski odjek bio nevjerovatno veliki. To znači da je naša namjera da o ozbiljnim temama razgovaramo na ozbiljan način, ali u festivalskom duhu i uz aktivno sudjelovanje publike, doista naišla na razumijevanje ne samo profesionalnih historičara nego i šire zajednice, što je za nas jako važno ukoliko želimo da historijska znanja učinimo dostupnim što širem krugu ljudi i da ovaj Fest doista preraste u tradiciju. Da bismo to ostvarili, moramo uvijek raditi na tome da sljedeći Fest bude bolji od prethodnog. Uvijek može biti bolje. To je i inače moj moto u radu.

DANI: Ovoga puta se u žiži našla 1989. i njene posljedice, refleksije na današnji život. U čemu se naučnici slažu oko te godine međaša, a u čemu se razilaze?

KAMBEROVIĆ: Događanja 1989. imala su različitu dinamiku i različite posljedice u pojedinim istočnoevropskim zemljama. Zajedničko obilježje je bilo rušenje socijalizma, ali je bilo zanimljivo slušati diskusiju o tome u našim panelima i pratiti odjeke tih zbivanja u zapadnoj Evropi. Iz današnje perspektive to je bio veliki lom, ali obični ljudi na Zapadu tada nisu bili toga svjesni, osim što su smatrali da je važno da imaju komadić srušenog Berlinskog zida kao suvenir u svojoj kući. Istočna Evropa je u to vrijeme doživjela jedan talas demokratizacije i u tome smo gotovo svi složni, ali su se dometi te demokratizacije pokazali veoma krhkim.

DANI: Zašto urušavanje socijalizma nije donijelo demokratizaciju društava? Čime su države zarobljene? Gdje je ta demokratizacija, prema Vašem mišljenju, najviše postignuta?

KAMBEROVIĆ: Populizam i nacionalizam su pojave s kojim se i danas suočava veliki broj bivših socijalističkih zemalja. Postjugoslavenske zemlje su ostale zarobljene u nacionalističkim okovima čitavih ovih 30 godina. Uz nakaradnu privatizaciju, koju neki nazivaju i kontrarevolucijom, takva društva nemaju velikih izgleda za razvoj demokratije. Zato smo mi svi danas ovako siromašna društva i trpimo uglavnom nedemokratske režime. To što živimo u politički pluralnom društvu (barem formalno), ne znači i da živimo u demokratskim društvima. Teško je graditi demokratske institucije u siromašnim društvima.

DANI: Kako gledate na to da se sve ono što se ‘89. dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije i pored krvavih posljedica, međunarodnih sudova… očima historiografije tumači ponekad i apsolutno, dijametralno? Šta je spriječilo da ‘89. bude u Jugoslaviji spremnije dočekana?

KAMBEROVIĆ: Tokom diskusija na History Festu neki naučnici su vrlo argumentirano zastupali tezu da se Jugoslaviji “godina 1989. nije ni desila”, jer smo umjesto demokratizacije svjedočili etnizaciji društva i rušenju mostova u isto vrijeme dok su se u Evropi rušili zidovi. Ali, kada je riječ o događajima koji su se odvijali u Jugoslaviji krajem 1980-ih godina, još postoje različite interpretacije, jednako kao što su i tada postojale. Podsjetio bih samo na to da su u Srbiji, naprimjer, promjene koje su se 1989. odvijale u istočnoj Evropi interpretirali kao nešto što se u Jugoslaviji već odvijalo od sredine 1988., mada su to bili posve različiti procesi: dok su se u Evropi dešavale pobune naroda s ciljem demokratizacije društva, u Srbiji se odvijalo “događanje naroda” u svrhu etnizacije društva; dok u istočnoj Evropi komunisti silaze s vlasti, u Srbiji Milošević učvršćuje svoju vlast i slično.

DANI: Ako bi se na ovim prostorima provela opsežna anketa, vjerujete li da bi današnje stanovništvo država nasljednica SFRJ znalo protumačiti antibirokratsku revoluciju, Gazimestan, jogurt-revoluciju…?

KAMBEROVIĆ: Nisam siguran kakav bismo odgovor dobili, ali mi se čini da smo mi i danas u približno istom stanju u kakvom smo bili krajem 1980-ih godina. Ipak, vjerujem da nam iskustvo kroz koje smo svi prošli u ratovima 1990-ih pomaže da razumijemo koliko je bila iluzija te nasilne promjene vladajućih struktura u Vojvodini i Crnoj Gori nazivati “revolucijom”: to nisu bile nikakve revolucije, nego jednostavno učvršćivanje Miloševićevog režima i priprema za ratne okršaje. O tome je već napisan niz odlično argumentiranih knjiga.

DANI: Čime objašnjavate bujanje historijskog revizionizma? Kriju li se njegovi uzroci i u tome da se i danas, u nekim sredinama, očigledne greške Titovog sistema negiraju, a u drugim, opet, negiraju se očigledne prednosti?

KAMBEROVIĆ: Historijski revizionizam se ne može vezati samo za razdoblje socijalizma. Konačno, u vrijeme socijalizma počeo je snažno da buja revizionizam koji je faktički bio priprema za rat 1990-ih, jer je gradio slike novih ratnih heroja, ali heroja koji će počiniti ratne zločine u ratovima 1990-ih. Kada je riječ o “Titovom sistemu”, dobro bi bilo kada bismo bili u stanju preuzeti pozitivne vrijednosti tog sistema, a negativne ostaviti iza sebe. Ta slojevitost u pristupu, a ne samo crno-bijela slika, nužna je kako u historiografiji, tako i u društvu općenito. Treba imati samo dovoljno hrabrosti suočiti se sa tim činjenicama.

DANI: Može li, recimo, biti ad acta stavljeno pitanje Bleiburga, ako se u isto vrijeme još zatvaraju oči nad otvorenim jamama s hiljadama kostiju u njima, u Sloveniji recimo?

KAMBEROVIĆ: Zadatak historije kao nauke je da objasni šta se sve dešavalo u prošlosti, uključujući i dešavanja na kraju II svjetskog rata. Treba se samo čuvati brzopletih zaključaka, pogotovo zaključaka bez dovoljno argumenata. Posljednjih godina puno sam istraživao kako i zašto su komunisti izricali smrtne kazne u razdoblju nakon II svjetskog rata u BiH. Mogu reći da se može razumjeti model po kojem su to činili, ali također se može jasno vidjeti ko je bio ključna meta. Možda danas izgleda da su te smrtne kazne bile prestroge, ali ako se uđe u svaku pojedinačnu biografiju, ako se analizira djelovanje tih osuđenika tokom II svjetskog rata i ako se napravi socijalna, vjerska i nacionalna struktura osuđenih na smrt, dolazi se do vrlo zanimljivih zaključaka koji ne idu baš u prilog savremenim revizionistima. Ali, ponavljam, pristup istraživanjima svih procesa u prošlosti mora biti temeljit i argumentiran.

DANI: Neki tvrde da rat 90-ih i II svjetski u ovim krajevima nemaju nikakve dodirne tačke? Dijelite li Vi to mišljenje?

KAMBEROVIĆ: Prvo bih naglasio da su ratovi 1990-ih pripremljeni revizijom historije II svjetskog rata. Na toj revizionističkoj slici II svjetskog rata izrasli su “heroji” 1990-ih godina. Ja, ipak, smatram da na ratove 1990-ih treba gledati odvojeno od II svjetskog rata, mada smo mi ovdje svjedočili i još svjedočimo pokušajima da se ovi posljednji ratovi interpretiraju samo kao nastavak II svjetskog rata.

DANI: Kako komentarišete stavove da je do rata u BiH došlo da se ne bi krenulo u suštinsku evropeizaciju, a neki tvrde i zbog toga što je Jugoslavija mogla postati moćna sila?

KAMBEROVIĆ: Ne vjerujem u teorije zavjere. Jugoslavija je više decenija funkcionirala kao dobro organizirana država, a BiH je u tom državnom okviru dostigla visok stupanj razvoja i modernizacije. Ipak, bez obzira na veliki broj knjiga koje govore o raspadu Jugoslavije, mislim da je potrebno detaljno istražiti promjene koje su se u Jugoslaviji odvijale tokom 1980-ih godina koje su rezultirale ratovima. Naravno da valja voditi računa i o globalnom kontekstu, promjenama dotadašnjeg globalnog odnosa snaga u svijetu i slično.

DANI: Zašto bi ‘89. trebala biti velika lekcija?

KAMBEROVIĆ: Zato što mi iz povijesti trebamo učiti. Ono što se dešavalo 1989. i u Evropi, ali i u Jugoslaviji, nama bi trebalo pomoći da ne pravimo iste greške.

DANI: I kako komentarišete to da su i nakon ovoliko jada, čemera, krvi, na vlasti u svim državama bivše Jugoslavije iste snage? Da li je realno očekivati da se proces rastakanja bivše države nastavi, mislim na Kosovo i na Vojvodinu prije svega?

KAMBEROVIĆ: Sa Kosovom je proces stvaranja novih država na postjugoslavenskom tlu završen, bez obzira na ambicije nekih na Balkanu da se taj proces nastavi ili vrati dvadeset godina nazad. Svima bi bilo bolje da u ovim okolnostima svoju pažnju i svoje snage usmjerimo na građenje bogatijih društava i demokratskih institucija. Neko je negdje već rekao da je naš problem u tome što sada na vlasti imamo nove klase, a klase se sa vlasti teško mogu ukloniti izborima, nego samo revolucijama. Nesreća je u tome što naša društva nisu zrela za revolucionarne promjene..

Objava Husnija Kamberović: Klase se uklanjaju samo revolucijama pojavila se prvi puta na Jajce Online.

Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement