Vjerojatno je teško u novijoj povijesti naći primjer vojske čija se uloga i ratni put toliko umanjuju i falsificiraju kao što je slučaj s Hrvatskim vijećem obrane (HVO). Sutra se obilježavaju 34 godine od uspostave HVO-a pa zbog gotovo 50.000 njegovih pripadnika, svih poginulih i ranjenih bojovnika, ali i prošlosti i budućnosti hrvatskog naroda u BiH, treba po tko zna koji put uputiti na povijesne činjenice o HVO-u.
Kao što mu i ime govori, HVO je od početka bio obrambena organizacija, utemeljena iz potrebe i nužde jer su se Hrvati u BiH početkom 1992. našli na vjetrometini. Hrvatska je već bila neovisna država koja se suočila s golemom vojnom agresijom. S druge strane, institucije BiH bile su paralizirane i dezorijentirane dok su se diljem zemlje gomilali naoružanje i postrojbe JNA. Hrvatima je postalo jasno da im se sprema isti scenarij kao njihovim sunarodnjacima u Hrvatskoj. Uostalom, ako je i bilo nekih dvojbi, otklonio ih je zločin u Uništima i Ravnom. Hrvati u BiH morali su se samoorganizirati ako su željeli izbjeći ponavljanje stradanja, od Posavine pa sve do središnje Bosne.
Politička odluka donesena je 8. travnja, ali je HVO zapravo pravno utemeljen Uredbom o oružanim snagama Hrvatske zajednice Herceg Bosne od 3. srpnja 1992. kao “oblik ustroja i pripremanja građana za oružanu borbu”. Prema tome, pripadnik HVO-a bio je “svaki građanin HZ HB koji organizirano i u skladu s međunarodnim pravom s oružjem ili na drugi način sudjeluje u otporu protiv neprijatelja”. Ulogu upravnog tijela u području obrane vršio je Odjel obrane, a nakon proglašenja HR HB Ministarstvo obrane.
Do tada su se postrojbe HVO-a već uvelike borile za obranu prostora na kojima su živjeli Hrvati, a nije nevažno, posebno zbog današnjih pokušaja diskreditiranja HVO-a, istaknuti da mu se početkom rata priključio i znatan broj Bošnjaka. Jednostavno, u to vrijeme to je bio jedini organizirani način suprotstavljanja srpskoj agresiji.
Danas se u Sarajevu ovo svjesno prešućuje. HVO se nastoji delegitimizirati, predstaviti kao paravojna formacija čiji su jedini rezultati djelovanja ratni zločini nad Bošnjacima. Pod tepih se guraju čak i odluke institucija ratne Republike BiH kojima je HVO i formalno izjednačen s Armijom BiH. Činjenica koja se ne smije zaboraviti kaže da su se predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović 21. srpnja 1992. u Zagrebu dogovorili da HVO postane sustavni “dio jedinstvenih oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine”. Na sjednici Predsjedništva Republike BiH koja je održana 6. kolovoza 1992. u Sarajevu, HVO je priznat kao sastavni dio obrambenih snaga, što je potvrđeno uredbom sa zakonskom snagom. Mirovnim sporazumom HVO je postao i ravnopravna sastavnica Vojske FBiH, a potom i Oružanih snaga BiH.
Hrvatima je jasno da je povijesni revizionizam iz Sarajeva u funkciji aktualne političke borbe za dominaciju u BiH, ali svakog pripadnika HVO-a vjerojatno više boli omalovažavanje njegova doprinosa obrani BiH i Hrvatske, koje svako malo dolazi iz Zagreba. Pripadnici HVO-a prolijevali su krv za obranu svojih domova u BiH, ali jednako su požrtvovni bili i diljem bojišta u Hrvatskoj. Gotovo da nema bojišnice na kojoj nisu položili živote za Hrvatsku.
Zbog više od 6000 poginulih bojovnika HVO-a istina o njegovoj ratnoj ulozi ne smije se prešućivati. Da nije bilo HVO-a, danas ne bi bilo ni Hrvata u BiH. Onima koji to problematiziraju poručujemo da pogledaju današnji geografski raspored Hrvata u BiH – u znatnijem broju ima ih samo na prostorima koje je branio HVO. Na ostalim područjima BiH svedeni su na razinu statističke greške.