Između ostalog je očekuju koncerti na Ostrošcu (13. jula), Gradini (6. augusta) i na tvrđavi u Travniku (3. augusta). Tvrđave su vijekovima građene kao vojni objekti s primarnom funkcijom odbrane.
Zanimalo nas je kako se mijenja njena interpretacija kada u takav prostor donese sevdah koji je u svojoj srži ranjiv i ogoljen. Također nas je interesovalo osjeća li da kameni zidovi stare arhitekture pružaju prirodnu, toplu akustiku (poput hrama) ili se mora svjesno boriti s njihovom “strogom”, historijskom težinom kako bi uspostavila vezu s publikom.
“To je zaista poseban osjećaj. Znate, rijetko imam priliku, ali svaki put kada nastupam u takvim prostorima, prije svega osjećam veliku odgovornost. U takvim autentičnim prostorima, imam osjećaj kao da je vrijeme stalo i da mogu bez ikakvih ograničenja izvoditi neke od najljepših pjesama koje su nastale tokom svih prethodnih stoljeća. I zaista, potpuno prirodan osjećaj, kao da su upravo ti prostori najbolja moguća scena za izvođenje tradicionalne muzike. Mislim da su muzičari, kao i ljudi koji dođu na koncert, jednako fascinirani ljepotom, historijom i energijom, i da, uvijek postoji ta dodatna motivacija, koja čini svaki nastup nezaboravnim. Iznimno mi je drago da ćemo ovog ljeta u sklopu bh. turneje nastupiti na Starom gradu Ostrožac, Tvrđavi u Travniku, Gradini u Tešnju, etno selu Međugorje, a u planu su Bijela tabija u Sarajevu, Maglaj, Jajce, Gradačac, Kraljeva Sutjeska i Srebrenik, o čemu ću naknadno objaviti informacije na svim platformama društvenih mreža”, rekla je.
Dodala je da joj je čast da su sponzori turneje kompanije Energoinvest, Bingo i BH Telecom i da se iskreno nada da ćemo svi uživati na predivnim tvrđavama širom BiH i pjevati sve što nam srce zna.
O očuvanju sevdalinke kao kulturnog naslijeđa i njenom položaju u modernom dobu
Koncerti na tvrđavama često imaju specifičnu vrstu atmosfere. Publika dolazi s posebnim očekivanjem. S obzirom na to da sevdalinka komunicira s melanholijom ovih prostora, pitali smo je da li izmještanje muzike na ovakve historijske lokacije pojačava taj osjećaj pripadnosti i zajedničke emocije. Govorila je i o tome kako u tom kontekstu definiše katarzu koju proživljava zajedno s publikom.
“U pravu ste. Bez imalo pretjerivanja, očekivanja su velika, a takva i trebaju biti. Nemam puno prilika nastupati u ovakvim historijskim prostorima. A kada se to dogodi, moraš dati sve od sebe, čak i više od toga. I to nije teško, jer sam ambijent, tišina i ljudi daju takvu energiju na koju niko ne može ostati ravnodušan. Svaki put tokom koncerta se desi da nas bujica emocija sve preplavi, kako nas na sceni tako i ljude u publici pa nam treba malo vremena da se vratimo sebi. I upravo ta slika, rekla bih, kada ste stvarno prisutni i tijelom i duhom, baš prisutni na tom mjestu u tom trenutku koji se nikada neće ponoviti, je sigurno nešto najvrednije što može čovjek imati”, kazala je.
Sevdah je muzika koja je stoljećima preživjela upravo zato što se mijenjala. Da li danas postoji opasnost da ga, pod izgovorom očuvanja tradicije, zapravo pretvorimo u “muzejski eksponat”?
“Mislim da posljednjih par desetljeća dosta toga se učinilo na očuvanju tradicije i to u svim segmentima društva, kao i na promociji izvan granica BiH. Važno je znati historiju i to je neophodno za nove generacije koje dolaze, a u 21. stoljeću, mnoge stvari su drugačije i sam tehnološki napredak ima puno utjecaja na cijeli svijet. Svaka nova generacija ima svoje viđenje i to ne samo po pitanju tradicionalne muzike. Treba im dati mogućnosti da se izraze i da svojim umjetničkim djelovanjem daju doprinos očuvanju tradicije. Mislim da je to dobar put, kako bi što više mladih ljudi moglo usvojiti određene vrijednosti, koje su opet veoma važne za društvo u cjelini”, objasnila je.
Mnogi etnomuzikolozi teže očuvanju sevdalinke u njenom primarnom, gotovo muzejskom obliku. Ona joj, s druge strane, daje fluidnost. Zanimalo nas je kako balansira između odgovornosti prema kolektivnom kulturnom naslijeđu i sopstvene potrebe za individualnom umjetničkom slobodom.
“Da. Prije svega ovdje govorimo o odgovornosti. Mislim da sam sretna što pripadam generaciji koja je odrastala u vrijeme kada je sevdah bio izuzetno popularan, ’70-ih godina prošlog stoljeća i meni je taj svijet bio zaista magičan. Svi interpretatori, muzičari i autori su se trudili da pronađu neki svoj specifični umjetnički izražaj koji su stopili u interpretacije tradicionalnih pjesama ili inspirisani tradicijom komponovali nove pjesme. Cijeli taj veliki poduhvat nam je ostavio riznicu koju moramo čuvati i vjerujem da je upravo njihov način umjetničkog djelovanja zaista nešto što će biti vrlo teško postići u budućnosti. E sad, imajući na umu kako je to tada bilo i kako je danas, vjerujem da kolektivno kulturno naslijeđe, ovisi o svakom pojedincu i njegovom odnosu prema tradicionalnoj muzici. Vraćam se opet na odgovornost i mislim kada je to uvijek primarno i kada čovjek unese svoju dušu u svaku riječ i svaku notu, onda mislim da smo na pravom putu”, kazala je.
U eri digitalne perfekcije, autotunea i hiper-produciranih vokala, insistira na “organskom” zvuku. Postavlja se pitanje da li je u današnjem vremenu interpretativna nesavršenost zapravo postala bunt protiv vještačkog.
“A živimo u digitalnom dobu. I sve je to očekivano. Doduše, ne mislim da smo još svjesni koliko daleko će ići, i u kom smjeru, ali sigurno je da sve ide veoma ubrzano i vjerujem da nas čeka još iznenađenja, a da pravo kažem, nisam razmišljala o tome da li je bunt ili ne. Znam da se vještačka inteligencija dosta koristi i da pomaže u procesu kreiranja muzičkih sadržaja, ali meni je to teško zamisliti. I teško mi je zamisliti muziku generiranu bez umjetnika koji su cijeli svoj život radili, učili, studirali i vježbali da bi stekli određeni muzički izražaj i njihova kreativnost mi je zaista nešto što se ne može porediti s bilo čim. I da. Ta nesavršenost, ako je možemo tako nazvati, je upravo njihova potpuna posvećenost, a sve u službi muzike i nikada ne znate kakav će krajnji rezultat biti. U tome leži sva ljepota i bogatstvo muzike”, pojasnila je.
Emocija pronalazi put do publike, bez obzira na to odakle ona dolazila
Mnoge tradicionalne pjesme koje izvodi nose priče iz nekih prošlih vremena, često pisane iz perspektive patrijarhalnog društva. Govorila je o tome na koji način rekontekstualizira ženu u tim narativima kada danas pjeva te stihove i kako im daje savremeni glas i novu vrstu snage, a da pritom ne naruši njihov izvorni, arhaični senzibilitet.
“Vidite, sve pjesme govore o ljubavi, koja je prijeko potrebna svima, kako prije stotinu godina, tako i danas. Vjerujem da te pjesme možda dobijaju i više na značaju u ovim vremenima, upravo zbog brzog načina života i nametanju određenih normi ponašanja i trendova koji nam svima oduzimaju pažnju, a i dragocjeno vrijeme. Sve pjesme koje izvodim su većinom povezane sa određenim događajima, ljudima i mjestima iz mog života, a izvodim ih onako kako se osjećam u tom trenutku, a snaga i ljepota dolazi iz pjesme, nekada iz jednog stiha ili tona ili one tišine između”, ispričala je.
Nastupa širom svijeta pred publikom koja ne razumije ni riječ jezika na kojem pjeva, a ipak duboko osjeća svaku frazu. Ako izuzmemo tekstualno značenje pjesme, šta je to što u samoj vokalnoj teksturi, mikrotonalnosti i ornamentici sevdaha komunicira s ljudima na tom univerzalnom nivou? Šta je ono što oni prepoznaju, a što nadilazi jezičke barijere?
“Muzika je univerzalni jezik i zaista nekada nije potrebno objašnjavati. Često imam priliku razgovarati s ljudima nakon koncerata, i uvijek mi je drago čuti, kada ljudi kažu da slušaju svojim srcem i mislim da je u stvari to i najbolji način da zaista prihvatimo određenu muziku, bez obzira odakle dolazila. Sevdalinka je od 2024. godine upisana na UNESCO reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i to je zaista od velikog značaja i nadam se da će doprinijeti većoj vidljivosti i interesu izvan granica BiH”, odgovorila je.
Kroz svoje pjesme prenosi melos sevdaha, a ono što je specifično je da se ne libi sarađivati i s autorima koji ne dolaze nužno iz muzičkog svijeta, odnosno njegovog dijela kojem ona pripada. Zanimalo nas je to koliko je zapravo teško uskladiti senzibilitete na prvi pogled različitih autora i razmišljanja, a na kraju pomiriti i generacijske jazove.
“Muzika nas spaja, kako god okrenete. Mislim da nije teško uskladiti senzibilitete različitih ljudi, ako svi polazimo od iste tačke. I ja sam imala potpuno drugačiji život, prije nego sam ušla u svijet muzike, ali svi smo naslonjeni na tradiciju, ili inspirisani tradicijom i lako je naći zajednički jezik. I nekada to može biti veoma interesantno, obzirom da dolaze iz drugih profesija, a opet se nalazimo u muzici koja nas sve ujedinjuje”, rekla je Amira Medunjanin na kraju razgovora za Klix.ba.