Connect with us

BiH

IVO LUČIĆ Hrvatska vlast je nasjela, bilo je i ozbiljnijih razloga za …

Volim Jajce

Published

on



Nedostatak racionalnog sugovornika neminovno vodi u neizvjesnost i nesigurnost, a Čović i Del Vecchio samo su slučajni prolaznici, statisti u predstavi koja je davno započela i još dugo će trajati
 
Ivo Lučić l Globus
Odlazak predsjednika Hrvatskoga narodnoga sabora Dragana Čovića i veleposlanika Republike Hrvatske Ivana Del Vecchia u Banja Luku 9. siječnja 2019. na Dan Republike Srpske izazvao je pravu histeriju u Sarajevu i zbrku u Zagrebu. Bošnjačko-bosanski mediji iskoristili su priliku dodatno oblatiti mrskog im Čovića, izvrijeđati Republiku Hrvatsku i diskreditirati veleposlanika na odlasku Del Vecchia.
Odjednom su odluke Ustavnog suda postale relevantne, pa čak i kada ih nema, kao u slučaju navodne protuustavnosti Dana Republike Srpske.
O izbornom zakonu, načelu konstitutivnosti, legitimnosti predstavljanja, neustavnim ministarstvima i uzurpiranim ovlastima ni riječi.
Za potrebe medijsko-političke ofenzive aktivirana je i agentura u Hrvatskoj; od notornoga i predvidljivoga Mesića do “naših ljudi” u medijima.
Kao što se i očekuje, poseban doprinos kampanji dali su dobitnici raznih nagrada po bosanskim kasabama, članovi i suradnici IFIMES-a i sličnih paraobavještajnih organizacija, počasni i obični predavači po bošnjačkim privatnim sveučilištima i njima slični korumpirani bivši dužnosnici iz Republike Hrvatske.
Teško bi bilo i zamisliti da hrvatska dodrinaška desnica propusti priliku zabiti još jedan autogol. Čak je i pomalo zaboravljeni Karamarko dao intervju nekom džematskom portalu.
Hrvatska vlast je nasjela i povukla iznuđeni potez – smijenila svoga veleposlanika uz javnu ogradu i objašnjenje da je u Banja Luku putovao na svoju ruku. Bilo je prošlih mjeseci i godina puno ozbiljnijih situacija i opravdanijih razloga za povlačenje veleposlanika.
Dok u Zagrebu cvate hrvatsko-srpska suradnja utemeljena na interesu i sudjelovanju u vlasti, u BiH je to smrtni politički grijeh.
Ekshibicije i uvrede regionalnog Srbina Miodraga Linte usred Zagreba snishodljivo se podnose, Vuk Drašković cijenjeni je gost, ali je zato kurtoazan dolazak na proslavu RS-a u Banju Luku teški krimen.
Za razliku od dragovoljne, ničim osim konkretnim interesom uvjetovane hrvatsko-srpske suradnje koja je uspostavljena u Zagrebu, ona u BiH je iznuđena.
Čovjeka koji je sklanjajući se ispred požara skočio u hladno more ne treba optuživati da je nerazuman i koriti ga što se prehladio. Društveno-politička situacija u BiH poznata je svima koji o njoj uopće žele nešto znati. Izbor Željka Komšića i uzurpacija mjesta hrvatskoga člana Predsjedništva, smjena svih hrvatskih diplomata, antihrvatska medijska histerija – samo su dio onoga s čim su se Čović, a s njim i Del Vecchio svakodnevno susretali.
To je ono s čim Hrvati u BiH žive i zbog čega im je ratni sukob sa Srbima, kao i svi zločini koji su u njemu počinjeni, ipak u drugom planu.
Treba opstati, treba preživjeti sa sve izraženijom agresivnošću i iracionalnošću “prirodnog saveznika”, o čemu će u nastavku biti riječ.
Na samome kraju prošle godine u BiH je objavljena knjiga “Tragom drevnih Bošnjana”. Autori su Taner Aličehić i Đenan Galešić. Prvi je po struci fizičar i ekonomist, bivši predsjednik Nadzornog odbora Vakufske banke u Sarajevu, sadašnji član Upravnoga odbora Bošnjačkog instituta i predsjednik Centra za strategijske studije Međunarodnog foruma Bosna.
Drugi autor knjige je diplomirani pravnik koji se, kako piše u njegovu životopisu, “samostalno bavi istraživačkim radom, sa posebnim fokusom na historiju Bosne i Hercegovine i Balkana, te religije i njenog uticaja na formiranje nacija, kao i budućnost Bosne”. Knjiga je u organizaciji Instituta za strategijske studije Foruma Bosna predstavljena u “Pozorišnoj kafani” u Mostaru.
Kompetencije autora, odabir organizatora i mjesto promocije otkrivaju da se zapravo radi o kafanskoj strategiji rješavanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini.
Istina, Hercegovina se strateški ignorira i nigdje se ni slučajno ne spominje. Prvi autor knjige Aličehić tvrdi da je u Bosni uvijek živio jedan narod koji se stoljećima zvao Bošnjacima i on je “jedini na prostorima Evrope bio pluralan”. Neznalicama su ostali europski narodi valjda stoljećima bili singularni odnosno homogeni, bez razlika, sukoba, građanskih i vjerskih ratova. Svoje mišljenje o Hrvatima i Srbima Aličehić je iznio u intervjuu Radio Sarajevu neposredno prije predstavljanja knjige.
Za njega je hrvatska politika “oduvijek samo loša kopija srpske politike”, a hrvatstvo je izmišljeno. On ne dvoji da je “srpstvo oruđe svetosavske pravoslavne crkve od svog začetka”, a hrvatstvo je “osmišljeno od strane par sveštenika kao politički odgovor Katoličke crkve”.
Ne pokazujući ničim poznavanje Benedicta Andersona i njegove teorije o naciji kao “zamišljenoj zajednici” ili barem osnovnih socioloških definicija, prigodno je citirao Krležu: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.”
Dodajući na to kako je “problem što su i Bosna i bosanski narod usred toga”. Srećom tu je “bosanska ideja” koja će uz njegovu pomoć i angažman sličnih njemu izvući “bosanski narod” iz kravlje balege.
Aličehić je u dahu ispalio: “Bosanska ideja je ispravna, moralna, humana. Ona je utočište za sve koji su se bili pronašli u jugoslovenstvu, za sve koji mrze lažne autoritete i ideologije isključivosti.
Bosanski narod je volio Titovu Jugoslaviju, prepoznao je bosanske vrijednosti u jugoslovenstvu.
Prihvatio je partizanski pokret kao svoj kad je protjeran iz Srbije. Nažalost, bio je jedini. Nikad ni Srbi ni Hrvati nisu bili spremni odreći se svog narodnog identiteta što je bilo neophodno da se Jugoslavija izgradi kao nacionalna država.
Samim tim, bosanski narod je vjerovao u Jugoslaviju i normalno je da je taj proces povratka na bosanski identitet iziskivao mnogo više i vremena i preispitivanja nego kod susjednih naroda.”
Pomalo zbunjen provalom “bosanskog naroda” u jugoslavensko-komunistički kontekst i zatečen jugoslavensko-partizanskom retorikom, novinar je upitao Aličehića zašto onda naziva podvalom formulaciju iz Rezolucije ZAVNOBiH-a po kojoj Bosna (nema Hercegovine) “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska”.
Čija je onda Bosna? Aličehić mu je spremno odgovorio: “Bosna je zemlja dobrijeh ljudi, Bošnjana, Bošnjaka, Bosanaca, svih onih koji ‘za ljubav glavu gube i umiru kada ljube’. Ali, sigurno nije ni srpska, ni hrvatska, niti turska. Bosna je bila i ostaće bosanska. A Hercegovina, najljepša njena pokrajina.”
Očito su Turska i Hercegovina spomenute i iskorištene tek kao alibi. Čim dobije malo javnoga prostora, uvalja se čovjek u balegu do vrata. Nije ni čudo da su u silnoj poplavi ljubavi, dobrote i neznanja mnogi portali mostarsku promociju najavili pogrešnim naslovom “Tragom dobrih Bošnjana”.
Valjda po logici da su Bošnjani uvijek dobri, a posebno oni drevni koji “dobrotu” nikome ne moraju niti mogu dokazivati.
Ono što je propustio reći u Mostaru Aličehić je rekao sljedeći tjedan na predstavljanju knjige u Sarajevu:
“Knjiga se bavi prepoznavanjem zabluda i preispitivanja koji su nas na neki način obilježili tokom našeg odrastanja, koji su bili nametnuti u prošlosti od antibosanskih politika.
Veoma se lako može uvidjeti koliko su nacionalisti s ovog područja oduvijek strahovali od bosanske države i bosanskog naroda. Jednostavno zbog toga što je bosanstvo bilo sinonim za ljubav i inkluzivnost na ovim prostorima.”
U izvješću s promocije piše i da knjiga “Tragom drevnih Bošnjana” na vrlo jasan i jednostavan način potvrđuje “da je u napadima na naše tlo, skriveni motiv uvijek bio da se zatre Crkva bosanska i sve različitosti koje je ona štovala pod svojim okriljem, a svoj narod držala okupljenim pod jedinstvenim nacionalnim identitetom.”
Publici je sada sigurno sve jasnije: Crkvu Bosansku koja je svoj narod držala pod jedinstvenim nacionalnim identitetom, stoljećima prije nego što je taj identitet uopće igdje nastao, napadali su Hrvati i Srbi, a “naše tlo” branili su Titovi partizani koji umiru kada ljube.
Nakon svega, doista je teško ostati pribran. Čovjek se zapita što je ovo?
Nastranu “kafanski stratezi” i kravlja balega, ali na predstavljanju knjige i u potrazi za “drevnim Bošnjanima” sudjeluju ljudi koji su imali i još uvijek imaju važne društvene uloge: Rusmir Mahmutčehajić, sveučilišni profesor i bivši potpredsjednik Vlade BiH, Jasmin Branković aktualni pomoćnik ministrice za nauku i tehnologiju u (ovom prilikom važno je istaknuti neustavnom) Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, Senadin Lavić sveučilišni profesor i predsjednik središnje bošnjačke kulturne institucije Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” te mnogi drugi.
Što se s tim ljudima događa, zar se dotle došlo?
Odgovor na to pitanje dao je koautor knjige Đenan Galešić, koji je izlaganje na predstavljanju u Mostaru započeo s konstatacijom odnosno dijagnozom: “Mi se nalazimo u individualnoj i kolektivnoj agoniji.” Sada je sve jasno!
Posebno ako znamo da je cijela predstava samo dio “strateškog projekta” i agonije s kojom se već desetljećima (bez)uspješno nosi Rusmir Mahmutčehajić.
Lako bi za individualne agonije da ova i slične knjige, kao i njihove promocije ne oslikavaju stvarno stanje bošnjačke i bosanske akademske zajednice, političke javnosti pa i velikog dijela tog društva.
Razina iracionalnosti i odsustvo svih kriterija doista pokazuju stanje kolektivne agonije.
Galešić je razglabao o “aspiracijskom nastojanju da se ovaj prostor, bosanski prostor, prisvoji, usvoji, konstruiše kao prostor drugih nacija, prvo srpske, a onda i hrvatske.”
Kaže nije to tako od jučer, već je tako punih 150 godina. Taman otkako je propala osmanska vlast nad Bosnom i Hercegovinom za koje je njemu i okupljenima očito sve bilo divno i krasno, a onda je nastupila agonija.
Uglavnom, Galešić vidi problem u tome što nije bilo i nema “bosanskog naroda” koji se tijekom modernizacijskih procesa u 19. stoljeću trebao transformirati u “bosansku naciju” čiji je zadatak bio stvoriti “bosansku državu”.
Krivnja za to je na hrvatskom i srpskom nacionalizmu 19. stoljeća koji nisu prihvatili sve blagodati osmanskog režima, a “bosansku religijsku pluralnost krivo interpretiraju i koriste protiv Bosne”. Ne treba cjepidlačiti i pitati kako je to “bosanski narod” jedini u Europi bio pluralan ako ga nije bilo.
Umjesto činjenica i logike, kao rješenje za bolju prošlost i kakvu-takvu budućnost autori knjige nude stratešku “obnovu bosanske svijesti, koja nikako ne ide nauštrb nijednog pojedinačnog pripadanja bosanskih ljudi”.
Ipak, za svaki slučaj, pošto takve svijesti nema u izobilju, tom se obnovom “prije svega, trebaju baviti Bošnjaci”, koji prema Galešićevu mišljenju “moraju biti motor, katalizator tih procesa”.
Da to nije samo njegovo razmišljanje, nego iza svega stoji određena društvena snaga, Galešić dokazuje pozivanjem na vrhovni politički autoritet: “U više navrata smo u zadnje vrijeme imali priliku čuti i od gospodina Bakira Izetbegovića da je vrijeme da više budemo Bosanci! Još treba da se doda da je poimanje Bošnjana,
Bošnjaka ili Bosanca, jedno te isto sa historijske tačke gledišta. Izlaganje je završio porukom da “podjele i suprotstavljenosti u bosanskom društvu valja nadilaziti”, te da se “Bošnjaci ponovo otkrivaju u svojem bosanstvu”.
Ne smeta što je Bakir Izetbegović u sklopu kampanje SDA pred popis stanovništva u BiH u jesen 2013. ponavljao Bošnjacima da nisu Bosanci te da je takvo izjašnjavanje “samogenocid”.
Valjda u odsustvu “bosanske svijesti” tiskani su letci, skladane himne i snimani poučni spotovi s vrlo jasnom porukom: “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski – na popisu to ću kazati.”
Podsjetimo se zašto je to bilo potrebno i kako je sve to izgledalo na početku političke transformacije bosansko-hercegovačkih Muslimana u Bošnjake.
Tek što je počela prva ratna sarajevska zima, na nekada svečano slavljeni rođendan Jugoslavenske narodne armije, 22. prosinca 1992. održan je ratni Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca na kojem se okupilo oko 800 sudionika.
Na Kongresu su pročitana četiri izlaganja i 16 priloga. Glavne teme ticale su se identiteta Muslimana, njihovoga kulturnog i društvenog razvoja te budućnosti i obrane Muslimana, odnosno BiH.
Prvi je izlagao pravni povjesničar Mustafa Imamović koji je iznio i jednu notornu činjenicu: “Za Muslimane je posebno tragično to da još od prvih decenija austrougarske vladavine, pa sve do danas, ni među samima njima nije postojala potpuna suglasnost o pitanju vlastitoga identiteta.”
Halid Čaušević je ustvrdio da Muslimani stoje pred vratima svoga do sada najvećega nacionalnog preporoda. Ratna stradanja uzrokuje “zbijanje muslimanskih redova” i stvara osjećaj zajedničke sudbine bez obzira na sve postojeće razlike.
Čaušević je smatrao da je to “odlučni činilac konačnoga formiranja jedne nacije, koje već u skoroj budućnosti možemo očekivati”. Devet godina kasnije, u intervjuu tjedniku “Dani”, ustvrdio je da su bosansko-hercegovački muslimani sociološka dvojba te da su nastali “apsurdno”. Dok su se drugi narodi razvijali linearno, od plemena preko naroda do nacije, Muslimani su se razvijali “iz ilirskoga prozelitizma u islam”.
Trenutnu je situaciju ocijenio na sljedeći način: “Ako je to tako, u tom slučaju mi prvo moramo sociološki razmotriti da li su muslimani još na prijelazu iz vjerske zajednice ili su eventualno postali narod. Nacija sigurno nisu, jer za naciju je potrebno nešto mnogo više.”
Jedan od sudionika Kongresa bio je i arheolog Enver Imamović, koji je u to vrijeme imao važan utjecaj unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, o čemu govori i podatak da je bio autor državnih i vojnih obilježja nekadašnje Republike BiH.
Imamović je tada između ostaloga izrekao i jednu vrlo znakovitu rečenicu: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.”
Ta rečenica, koliko god je netočna, u sebi nosi glavnu poruku Kongresa, a može biti i zaključak onome što je (tada i kasnije) većina od okupljenih rekla ili napisala. To nije moglo promijeniti prošlost, ali je jasno oslikavalo viziju budućnosti većine sudionika skupa, kao i političke ciljeve koji će se na toj viziji graditi. Imamović je nadugo i naširoko razglabao o “kontinuitetu” i genezi Muslimana od Ilira, preko “Bogumila”, ali je nazočne upozorio i na ozbiljan problem s kojim će se susresti “graditelji identiteta”.
Taj je problem formulirao na sljedeći način: “Mora se imati na umu činjenica da će šire muslimanske mase, pogotovu one na selu, teško pojmiti i prihvatiti da su npr., srednjovjekovni bosanski vladari imenom Tvrtko, Tomaš, Stjepan i dr. ili kraljica imenom Katarina, vladari naših kršćanskih predaka, a da smo mi, današnji Muslimani, njihovi potomci.
Trebat će još puno poraditi da se masama objasni naša vjerska geneza, faze i put koji je prijeđen od pripadnika paganizma, kršćanstva i bogomilstva do suvremene naše islamske pripadnosti.”
Za potpuni uspjeh uvjeravanja “muslimanskih masa” trebalo je “poraditi” i na razuvjeravanju svih onih suvremenih (kraljevih i kraljičinih imenjaka) Stjepana, Tvrtka, Toma i Katarina koji su osjećali povezanost s kraljem Stjepanom i kraljicom Katarinom za kojom su još uvijek nosili crninu.
Okupljeni muslimansko-bošnjački intelektualci odmah su “poradili” na “dokazivanju” da je “sve bosansko muslimansko”.
Donijeli su odluku o dopuni (Bosanski Muslimani-Bošnjaci) a kasnije i preimenovanju svog muslimanskog nacionalnog imena u bošnjačko. Jezik su (pre)imenovali u bosanski. Nisu ga nazvali svojim novim nacionalnim bošnjačkim imenom, nego imenom zemlje Bosne kao da jezici iz zemlje rastu.
Ni traga inkluzivnosti, da ne spominjemo ljubav. Kao što reče jedan od tragača za “drevnim Bošnjanima”, nalazimo se u individualnoj i kolektivnoj agoniji.
Takvo bi stanje svakako trebalo potaknuti Hrvate i Srbe odnosno hrvatsku i srpsku inteligenciju na razmišljanje i djelovanje, jer bi i sami mogli biti uvučeni u stanje agonije i iracionalnosti.
Nedostatak racionalnog sugovornika neminovno vodi u neizvjesnost i nesigurnost, a Čović i Del Vecchio samo su slučajni prolaznici, statisti u predstavi koja je davno započela i još dugo će trajati.
 
 



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement