Tekst Fra Drage donosi ozbiljnu i oštru kritiku djelovanja Katoličke crkve u hrvatskom narodu, no ostavlja dojam jednostranosti i selektivnog pristupa povijesnim činjenicama.
1. Kada hvali svećenike koji su bili dio partizanskog pokreta, zanemaruje činjenicu da je upravo taj režim počinio masovne zločine nad hrvatskim narodom i Katoličkom crkvom. Tisuće nevinih civila, vojnika i svećenika pobijeni su bez suda (prema podacima don Ante Bakovića- svećenika i povjesničara koji je istraživao stradanja klera, od 1941. do 1945. godine ubijeno je 663 katolička svećenika, redovnika i bogoslova na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine te tijekom i nakon rata ubijeno je najmanje 76 časnih sestara iz različitih redova) a crkve i samostani razarani. Brojni svećenici ubijeni su samo zato što su bili svećenici, a Crkva je desetljećima bila proganjana. Hvaliti partizanski angažman pojedinih svećenika bez suočavanja s tim zločinima znači relativizirati bolnu povijest cijelog jednog naroda.
2. „Za dom spremni“
Važno je naglasiti da je u Domovinskom ratu taj pozdrav uglavnom vezan uz jednu pjesmu, koja je bila budnica i izraz otpora u vremenu kad je hrvatski narod bio napadnut i izoliran. Osim toga, pojedini izolirani slučajevi skandiranja ili pjevanja ne mogu se koristiti kao dokaz kolektivnog identiteta cijelog naroda ili Crkve. Većina hrvatskog naroda u ratu nije se identificirala s ustaškom ideologijom, nego s obranom doma, obitelji i slobode.
3. Povezanosti Crkve i naroda
Katolička Crkva jest univerzalna, sveta i apostolska, ali ona uvijek djeluje unutar konkretnih naroda i kultura. U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje je više od 90% njezinih vjernika hrvatskog naroda, prirodno je da je Crkva povezana sa svojim narodom. Ta povezanost nije nacionalizam, nego stvarnost crkvenog života – jer Crkva živi s narodom i za narod, bez odricanja od svoje univerzalne misije.
U vremenu kada su Hrvati bili obespravljeni, napadani ili izloženi totalitarnim režimima, upravo je Crkva bila čuvar ne samo vjere, nego i dostojanstva, kulture i jezika. To nije „banalni nacionalizam“, nego služenje narodu kroz vjeru i zajedništvo.
4. Fra Drago Bojić često hvali fra Josipa Markušića i njegovo djelovanje kroz društvo Dobri pastir, ističući ga kao primjer izgradnje odnosa između Crkve i komunističke vlasti. Međutim, upravo taj odnos značio je prešućivanje masovnih progona i zločina koje je ta vlast počinila nad hrvatskim narodom i Katoličkom crkvom. Ako se tadašnja „suradnja“ s režimom – koji je bio otvoreno protucrkveni i protuvjerski – smatra vrijednim doprinosom, onda je današnje kritiziranje Crkve zbog povezanosti sa svojim narodom i osjećanja bilo svoga naroda najmanje licemjerno.
5. Tvrdnja da su crkveni mediji „nacionalistički bilteni“ zanemaruje stvarnost. Dovoljno je pogledati primjer portala Bitno.net, gdje se objavljuju i vrlo kritički tekstovi prema određenim istupima crkvenih službenika. Članak pod naslovom “Nakon govora fra Marinka Vukmana ostaje pitanje: Što očekivati ako i Crkva krene promicati smrt?” pokazuje da unutar Crkve postoje glasovi koji javno i otvoreno propituju sadržaj i ton propovijedi, pa čak i kada to dolazi od svećenika.
Takav primjer jasno svjedoči da crkveni portali nisu tek nacionalističke oglasne ploče, nego platforme na kojima se razvija unutarnja kritika, teološka rasprava i društveni dijalog. Upravo to dokazuje da Crkva ne zatvara oči pred problemima, nego ih stavlja na raspravu u svjetlu evanđelja.
Ako se kritički tekstovi objavljuju na crkvenim portalima, onda se ne može govoriti o jednostranosti ili „banalnom nacionalizmu“, nego o zdravoj pluralnosti i odgovornosti pred evanđeljem i vjernicima.
Crkva je uvijek bila i ostala uz narod kojem pripadaju njezini vjernici. To nije ideološka pristranost, nego bit crkvenog poslanja – živjeti s narodom, dijeliti njegove radosti i križeve. Ako je bilo dopušteno tražiti modus vivendi s komunističkim režimom od strane njemu dragih istomišljenika, još je prirodnije i nužnije da Crkva danas bude povezana sa svojim narodom, koji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u ogromnoj većini živi upravo katoličku vjeru.
Stoga, kada se govori o „vjerskom nacionalizmu“, nužno je razlikovati zloupotrebe vjere u političke svrhe od same prirodne i povijesne povezanosti Crkve s narodom kojem pripada većina njezinih vjernika.
Mir i dobro
Tomislav Šimunović
Poveznica na tekst fra Drage Bojića objavljenog na portalu Prometej.ba