Da je Aleksandar Vučić izgubio sasvim je jasno, bez obzira na ishod demonstracija. Ogorčenje kojom javnost dočekuje svaku njegovu odluku, svaki potez ili izgovorenu riječ jednostavno je preveliko.
Aktualni predsjednik donedavno „Aca Srbin“ je u aktualnom momentu postao „Aca peder“ i vrlo moguće najomraženija osoba u svojoj državi.
A malo bi tko očekivao da će se prosvjed zbog pada nadstrešnice Novosadskog željezničkog kolodvora prometnuti u otvorenu revoluciju koja, ni manje ni više, želi skinuti „demokratski“ izabranog predsjednika.
Uobičajene i uhodane režimske laži i podvale ovoga puta nisu prošle kod jednog segmenta društva, kod studenata. Ovdje govorimo o onim pravim studentima, onima koji uče o svom trošku sa željom da časno završe visoke škole i dobiju dobre poslove. Ne mislimo da uhljebe koji
retroaktivno kupuju diplome za državne poslove koje su već dobili.
I uspjeli su studenti, možda čak i previše, jer su uza sebe vezali skoro sve segmente i slojeve društva koji imaju i trun slobode javno izreći svoje mišljenje. Jedinstvena je to mješavina, nikad ranije viđena u Srbiji ujedinila je pro Europljane i rigidne nacionaliste, komuniste i socijaliste, bradate četnike sa kokardama na šubarama i šajkačama, pedere i tradicionaliste, seljake i građane, intelektualce i
probisvijete, svi su oni stali u jedan red nasuprot predsjednika svih Srba.
Ova Vučićeva noćna mora, nemeza koja ga progoni 24 sata dnevno ne kani stati i svakim danom jača i raste, otvoreno ga provocira, ne boji ga se i prkosi mu u lice. Nisu je prepali ni režimski batinaši. Ništa mu ne pomaže protiv goloruke mladeži.
Jasno je da je Vučić već sada izgubio rat protiv studenata, ali ako je on izgubio, tko je onda pobijedio?
Kakva je budućnost revolucije?
Sasvim je jasno su studenti uspjeli galvanizirati javnost Srbije koja sada traži promjene. Namjerno sam ranije u tekstu naveo da su studenti možda i previše uspjeli. Njihova sljedba je toliko masovna ali i heterogena da je skoro pa nemoguće odrediti bio kakav cilj, strategiju ili politiku koju promoviraju.
Od euroskeptika do proeuropljana, od modernista do tradicionalista, od miroljubaca do okorjelih militanata… Na strani studenata su se tako istodobno našli i proamerikanci i prorusi i prokinezi, vjernici i ateisti, južnjaci i sjevernjaci, Vojvođani, Nišlije, Beograđani i Šumadinci… skoro svi.
Svi su oni jednostavno vođeni nejasnom i općenitom idejom da žele da im bude bolje, da žive u uređenijem društvu bez korupcije, nepotizma i kriminala – točnije bez Aleksandra Vučića aktualne personifikacije svih zala u toj državi. Međutim, to ne rješava problem. Koji je mogući završetak aktualne pobune u Srbiji? Koji je ishod? Čemu se nadaju i za što se bore?
Obojena revolucija?
Obojena revolucija koja to nije. Događanja u Srbiji imaju apsolutno sva obilježja obojenih revolucija, političkih prevrata iniciranih i vođenih iz Amerike putem prvenstveno financijskih i medijskih instrumenata sa ciljem uklanjanja neodgovarajućih političkih vođa. Međutim, iako je Vučić za prethodnu američku administraciju svakako bio nepoželjan vođa, sadašnja administracija u Washingtonu vjerojatno nema ništa protiv njega. Pored toga, Trump je ukinuo USAID a ljevičarski mediji u Americi su skoro potpuno utihnuli. Nema dakle obojene revolucije već je otpor srpskom predsjedniku motiviran isključivo iskrenom željom za promjenom političke stvarnosti u Srbiji.
Podrška revolucionarima?
Iz povijesti znamo da, kada se narod pobuni protiv korumpiranih i osionih vladara, onda pobunjenicima redovito stiže medijska, politička ili već nekakva potpora demokratskih država i naroda. Međutim, ovaj puta iako Vučić nije bio naročito omiljen u međunarodnim političkim
krugovima, malo je tko pružio potporu studentskoj revoluciji. Europa se teško zabrinula o svojoj budućnosti i opstanku pa ne vidi ništa izvan svojih gorućih problema, Rusi podržavaju Vučića, a Trumpov sin je prije samo par dana sa predsjednikom Srbije napravio (vjerojatno plaćen) razgovor za svoj podcast. Od susjeda, Viktor Orban je otvoreno na strani srpskog režima a ostali se uglavnom ne miješaju u unutarnja „srpska posla“.
Umjesto zaključka: Je li revolucija u Srbiji došla prekasno?
Još davno su u Europi srušeni posljednji diktatori a narodi se okrenuli prosperitetu, vladavini prava i slobodama. Zaboravljena su i imena posljednjih diktatora koji su vladali strahom, tajnim policijama, politički usmjerenim sudovima, mrakom koji je gutao nepoćudne. Nema više Golih otoka, Udbe, Ozne, i čak se više niti djeca ne boje „milicije“. Nema toga više u Europi osim u Srbiji gdje režim ljude gađa zvučnim topovima, ili možda još u Bjelorusiji gdje na izborima predsjednik vlada već 31 godinu.
Toliko je dakle u prošlosti zaglavila Srbija. Balkanska država sa predsjednikom velikih ambicija. Ambicija da od siromašne zemlje seljaka stvori regionalnu silu sa moćnom vojskom i statusom ekonomskog tigra ovog dijela Europe. Stara je istina da su političke vođe u stvari projekcija naroda koji ih je izabrao a Vučić sa izabrali njegovi..
Je li studentska revolucija u Srbiji osuđena na neuspjeh zato što je zakasnila? Zaslužuju li stanovnici Srbije bolje ili možda ne?
Možda u svemu postoji neka pravda, da se decenije pogrešne politike na kraju moraju nekako obiti o glavu?
Berislav Vujeva