U Zagrebu već mjesecima djeluje politička kadrovska škola čiji je cilj stvaranje nove generacije radikalne ljevice i revolucionarnih aktivista. Program, koji se održava na tajnim lokacijama i bez javne najave, vodi bivša članica Radničke fronte Helena Biberić, danas jedna od istaknutijih figura unutar kruga zagrebačkih antikapitalističkih organizacija. Prema njezinim riječima, škola je zamišljena kao prostor u kojem se “bez uljepšavanja govori o komunizmu, klasnoj borbi i rušenju kapitalizma”, daleko od, kako kaže, “preumivene i pomirljive liberalne ljevice”.
Rad nastave organiziran je u manjim grupama, a polaznici prolaze kroz političku teoriju, povijest radničkog pokreta, analizu suvremenog kapitalizma te praktične vještine organiziranja akcija, prosvjeda i kampanja. Cilj je, ističe Biberić,u intervjuu novinaru Paviću „odgojiti ljude koji neće samo lajati po društvenim mrežama, nego će znati preuzeti odgovornost, voditi borbe na terenu i, kada za to dođe vrijeme, sudjelovati u izgradnji novog društvenog poretka“. Škola se, dodaje, financira isključivo iz članarina i donacija simpatizera, bez ikakvih veza s Gradom Zagrebom ili parlamentarnim strankama.
Organizatori tvrde da ne surađuju ni s platformom Možemo ni sa SDP‑om, a posebno odbacuju bilo kakvu povezanost s gradskom upravom. „Svi koji nas pokušavaju ugurati u postojeće političke okvire ili nas vezati uz institucije, samo žele neutralizirati naš potencijal“, poručuje Biberić. Polaznici škole, prema njezinom opisu, dolaze iz različitih generacija i društvenih slojeva, ali ih povezuje nezadovoljstvo tranzicijskim kapitalizmom, privatizacijama, prekarijatom i rastom socijalnih nejednakosti.
Ideološki program i simbolika
Nastavni program otvoreno se poziva na nasljeđe Jugoslavije i klasičnog marksizma. Polaznici čitaju Marxa, Engelsa, Lenjina i Trockog, ali i suvremene ljevičarske autore koji analiziraju globalizaciju, rast nejednakosti i klimatsku krizu. „Ne skrivamo svoje reference, niti bježimo od riječi komunizam“, kaže Biberić novinaru Paviću i dodaje: „Mi kapitalizam ne želimo popravljati, nego ga ukinuti i zamijeniti društvom u kojem su sredstva za proizvodnju u društvenom, a ne privatnom vlasništvu.“
Osim teorije, dio programa posvećen je analizi domaće političke scene, uz osobito oštru kritiku onoga što u školi nazivaju „salonskom ljevicom“ – stranaka i organizacija koje se, po njihovu sudu, ograničavaju na institucionalnu politiku, kompromisne koalicije i blage socijaldemokratske reforme. Biberić tvrdi da takav pristup samo „cementira postojeći poredak“ i obeshrabruje bilo kakvu ozbiljniju društvenu promjenu.
Osuda komunizma i pitanje institucija
Postojanje ovakve škole komunizma otvara i pitanje odnosa hrvatskih institucija prema vlastitim zakonima i međunarodnim dokumentima. Hrvatski sabor je još 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.–1990., kojom se pridružuje Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe u osudi masovnih povreda ljudskih prava počinjenih od strane komunističkih režima. Na razini Europske unije također je usvojeno više rezolucija kojima se osuđuju totalitarni sustavi, uključujući komunizam, te naglašava potreba za očuvanjem sjećanja na njihove žrtve. U tom se kontekstu postavlja pitanje kako je moguće da se u glavnom gradu države članice EU‑a, koja je i sama osudila komunistički totalitarizam, organizira škola koja otvoreno veliča komunističku ideologiju i poziva na revolucionarno rušenje postojećeg poretka.
Reakcija Zorice Gregurić: “Idemo opet s prijavama”
Najavu i održavanje “Jugoslavenske škole komunizma” posebno je oštro osudila hrvatska braniteljica Zorica Gregurić, medicinska sestra i dragovoljka iz vukovarske bolnice 1991., danas predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i predsjednica Centra za potporu i inkluziju u zajednici. Gregurić, koja godinama upozorava na relativizaciju komunističkih zločina i ponižavanje žrtava totalitarnih režima, na društvenim je mrežama objavila kako je ovakva škola „izravno ruganje svim europskim i hrvatskim rezolucijama kojima je komunizam osuđen kao totalitarni sustav“ te najavila nove kaznene prijave nadležnim institucijama.
„Ako je komunizam osuđen s nekoliko europskih rezolucija, kao i Deklaracijom Hrvatskog sabora, kako je moguće da se u srcu Zagreba organizira škola koja otvoreno promiče komunističku revoluciju?“ pita se Gregurić u objavi, pozivajući državna tijela da reagiraju. „Idemo opet s prijavama DORH‑u i policiji. Ako se opet ne dogodi ništa, okrenut ćemo pilu i krenuti sa ‘školom’ nacizma ili fašizma, čisto da pokažemo kako će institucije odjednom početi raditi svoj posao“, poručila je, ironično ukazujući na, kako kaže, dvostruke standarde u postupanju prema različitim totalitarnim ideologijama.
Strah desnice i reakcije javnosti
Informacija o postojanju „tajne komunističke škole“ izazvala je burne reakcije desnih komentatora i udruga, koji u cijelom projektu vide prijetnju demokratskom poretku i relativizaciju zločina komunističkih režima. Konzervativni portali već tjednima pišu o navodnoj “boljševičkoj indoktrinaciji” mladih, a dio desnice zaziva i preispitivanje odgovornosti gradskih i državnih vlasti. Organizatori škole takve optužbe nazivaju “moralnom panikom” i pokušajem zastrašivanja svih koji dovode u pitanje postojeći sustav, dok Gregurić i druge braniteljske udruge inzistiraju da je riječ o pitanju temeljne dosljednosti države u odnosu prema svim totalitarnim ideologijama.
“Želimo društvo bez eksploatacije” nasuprot opomeni žrtava
Na optužbe da zlorabe razočaranje mladih i potiču ih na radikalizam, Biberić odgovara da je upravo život u nesigurnosti i beznađu ono što radikalizira ljude te da njihova škola “samo daje jezik i organizacijski okvir onima koji više ne žele pristajati na takvu realnost”.Gregurić pak podsjeća da su i nacizam i komunizam u Europi ostavili iza sebe stotine tisuća žrtava te drži da se ni jedna ideologija koja počiva na revolucionarnom nasilju i ukidanju temeljnih sloboda ne smije rehabilitirati kroz navodno akademske programe.
Konačni cilj, objašnjava Biberić, nije samo jačanje postojeće ljevice, nego izgradnja potpuno nove političke snage koja će se oslanjati na radnike, studente, umirovljenike i sve koji danas nemaju stvarnu političku reprezentaciju. “Ako je briga za javno dobro, obrana radničkih prava i zahtjev da društveno bogatstvo pripada svima, a ne šačici moćnika, ‘boljševizam’, onda neka nas tako i zovu“, zaključuje Biberić, dok braniteljske udruge upozoravaju da se iza takvih parola ne smiju zaboraviti žrtve komunističkog totalitarizma i obveze koje je Hrvatska preuzela njihovom službenom osudom.
cronika.hr