U 72. godini preminuo je glazbenik Halid Bešlić. Nakon posljednjeg koncerta u Banjoj Luci hitno je primljen u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu, u kojem se liječio na Odjelu nefrologije. No na kraju je, nažalost, izgubio životnu bitku.
Halid Bešlić trebao je 20. prosinca 2025. nastupiti u Areni Zagreb, koja bi, sudeći po njegovim prošlim gostovanjima u toj dvorani, opet bila (pre)puna. Sama najava tog koncerta najbolje je sažela status Halida Bešlića: “Sevdah, tuga i radost, sve u istom dahu. Halid Bešlić ponovno dolazi u Zagreb, a njegov glas je i dalje most između generacija i gradova.” Iz njegove generacije do kraja godine u Areni Zagreb nastupit će i Miroslav Ilić te Mile Kitić, Bešlićevi suvremenici, što samo govori koliko je “novokomponirana narodna glazba”, kako smo je zvali osamdesetih godina prošlog stoljeća, kod nas popularna i danas.
Velika zvijezda
Umjesto prepisivanja podataka s Wikipedije, koje ćete pročitati na mnogim portalima, možda je bolje objasniti glazbeni status Halida Bešlića, ulogu koju je imao i kako je do nje stigao. Enciklopedijska definicija vrlo dobro opisuje zvuk pjesama Halida Bešlića, a još više emociju na njegovim koncertima: “Stil je to nastao pod utjecajem tradicionalne srpske i bosanske izvorne folklorne glazbe, ali i nekih melosa s istoka. Uz upotrebu tradicionalnih instrumenata izvođači obvezno koriste sintesajzere, električne gitare i sl. Tematika pjesama većinom je ljubavno-melankoličnog karaktera. Najčešće se izvodi u kavanama ili na vjenčanjima na čelu s izazovnom vokalisticom (pevaljka), dok velike zvijezde održavaju masovne koncerte na stadionima ili u sportskim dvoranama. Najpoznatiji predstavnici su Lepa Brena, Kemal Malovčić, Ceca, Halid Bešlić, Sinan Sakić, Šemsa itd.” Jedna od tih velikih zvijezda iz velikih sportskih dvorana bio je i Halid Bešlić. Toliko velika da je 2010. postavila rekord zagrebačke Arene jer je godinu prije u njoj svirala dva puta zaredom. To znači da ju je napunio tri puta, prije nego što je to uspjelo drugima. A osim nedavno Prljavog kazališta, to su bili samo Aleksandra Prijović i Lepa Brena, što dovoljno govori da je “narodnjački” štih do danas ostao zalog najveće prodaje ulaznica kod nas. No, Halid Bešlić uvijek je bio u boljoj poziciji od navedenih kolega, a i za razliku od mnogih među njima, nitko nikada nije tražio zabranu njegovih nastupa.
Samo ga je u nekoliko navrata loše zdravlje sprječavalo da nastupi. Dapače, Karlovačko Live, na čijoj je manifestaciji nastupao Bešlić 2010., dobilo je posebnu nagradu Porina “Prijatelj hrvatske glazbe”. Na Karlovačkom su tih sezona svirali mnogi, i Jelena Rozga i Halid Bešlić, pa i Bajaga. Karlovačko je moglo dobiti nagradu, a Bajaga nikako, premda je rođen u Bjelovaru. Dapače, kako svjedočimo, Bajagu i dandanas neki zabranjuju, 2019. bio je “zabranjen” i na Danima piva u Karlovcu, što se Halidu Bešliću nikada nije dogodilo.
Znači li to da je narodna glazba u Hrvatskoj “dopuštenija” ili barem “normalnija” od pop-glazbe? Koliko je Halid Bešlić bio prihvatljiviji u Hrvatskoj od drugih, govori i slučaj zabranjenog pulskog narodnjačkog koncerta na kojem je 2023. trebao nastupiti i Duško Kuliš, inače stanovnik Splita. Nije trebalo dugo čekati da se na društvenim mrežama pojavi snimka pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića, koji je zabranio koncert, kako u nekom pulskom lokalu ruži uz pjesmu “Iznad Tešnja” Halida Bešlića. Toma Zdravković vratio se prije nekoliko godina kao filmski “kralj”, iako mu je turbofolk u međuvremenu uništio kraljevstvo. Halid Bešlić sa svojim sevdahom bio je do neke mjere brana tom turbofolku, izvođač koji je poštovao odlike nekadašnje “novokomponirane glazbe”. U odnosu na današnji turbofolk, repertoar iz osamdesetih iza kojeg su stajali Toma Zdravković, Šaban Šaulić, Silvana Armenulić, Tozovac, Miroslav Ilić, Hanka Paldum, Halid Bešlić i drugi, čija imena nisam ni znao, danas se čini kao spomenik kulture autentičnog narodnjačkog zvuka. Pod ovim “narodnjačkog” ne mislim ništa loše, dapače, narodna glazba u izvornom obliku uvijek je bolja od kiča turbofolk-kombinacija. Tek onda shvatiš koliko su nekada, u vrijeme prvih proboja Halida Bešlića, to bili dobri orkestri, pjevači i aranžmani, nešto sasvim drukčije od kasnije invazije turbofolka.
Naravno da smo to propustili u prvom naletu jer je jedini Halid kojeg sam znao bio Hali Gali Halid, bend Gorana Bareta. Smrt Halida Bešlića među mnogim medijskim podsjećanjima na zvijezdu “stare” ili nekadašnje narodne glazbe, uza sve priče o rekordima prodaje albuma i koncertnih ulaznica, neizbježno je dovela i do zaključka da se radilo o puno boljem pjevaču, puno “jačem” orkestru i još jačem repertoaru od turbofolk-sitneži koja je u međuvremenu došla i ostala.
Dom kulture za turbofolkere
Problem je u tome što se zvuk nekadašnjih narodnjaka, koje smo kao novovalna generacija prezirali, često i elitistički omalovažavali, pretvorio i metastazirao u nešto puno gore, nakaradni turbofolk koji je od devedesetih naovamo “prave” narodnjake iz sedamdesetih i osamdesetih učinio “klasicima”. Stoga je i mene jednom, dok sam s Exita putovao pokraj Slavonskog Broda i slušao neku nepoznatu radijsku postaju, vjerojatno iz BiH, koja je emitirala i Halida Bešlića, u tih nekoliko sati začudilo kad sam shvatio koliko tu ima dobrih pjesama, svirke pravih orkestara i ozbiljnih pjevača koji su naspram ovih današnjih turbofolk-frankenštajna bili dom kulture s vodoskokom i zlatnim ribicama.
Halid Bešlić bio je pripadnik stare garde narodne glazbe koja polako nestaje. Stjecajem okolnosti nije bio moj glazbeni izbor, ali to nipošto ne umanjuje zasluge čovjeka koji je do samog kraja, poput starih pjevača sevdaha ili bluesa, strastveno radio to što je radio i ostao na pozornici s istim radnim elanom gotovo do same smrti.
Svojim skladbama Halid je ostavio neizbrisiv trag na glazbenoj sceni regije. Sjećat ćemo ga se po dobrom srcu, ljudskosti i pjesmama kao što su “Miljacka”, “Romanija”, “Prvi poljubac”, “Neću, neću dijamante”, “U meni jesen je”, “Evo, Snježo, opet snjegova”, “Vraćam se majci u Bosnu”, “Sarajevo, grade moj”, “Beograđanka”, “Crna ruža”, “Hej, zoro”, “Požuri”.
Halid je svoju suprugu Sejdu, za koju je često govorio da je ljubav njegova života, upoznao krajem 70-ih, u vrijeme kada je počeo glazbenu karijeru i snimio svoj prvi singl. Sejda je tada radila u tvornici čokolade, ali ubrzo je donijela ključnu odluku za njihovu budućnost – napustila je svoj posao kako bi se posvetila obitelji. Tako, kad im se rodio sin Dino, Sejda je bila temelj obitelji i brinula se o njemu dok je Halid radio i gradio glazbenu karijeru. A posebno im je važna bila 2014. godina kada su im u život ušli unučica Lamija i unuk Belmin Kan. Rođenje blizanaca za Halida je bila najveća sreća u životu te je zbog toga odlučio i smanjiti broj nastupa kako bi više vremena provodio s obitelji. – Unuci su mi promijenili život. Nisam vjerovao da se to može dogoditi. Igramo se, družimo i već me prepoznaju na televiziji, počnu mahati rukama i kažu: “Deda!” To je radost – otkrio je jednom prilikom.
Dobitnik je nagrade Osoba godine Večernjakova pečata 2010. godine, a na ovoj prestižnoj manifestaciji izvodio je neke od svojih pjesama u glazbenom dijelu programa. Također je 2020. u sklopu Večernjakova pečata dodijelio nagradu u kategoriji “Uspjeh godine” Mehmedu Šabiću, poznatom i pod nadimkom Meho Beton, koji je u požaru pretrpio teške ozljede, preživio 18 operacija pa potom istrčao maraton.
Smrt legendarnog bh. pjevača Halida Bešlića glavna je vijest u gotovo svim regionalnim medijima, što nesporno svjedoči o njegovoj veličini i utjecaju koji je imao i daleko izvan domovine. Nedostajat će Halid na bh. glazbenoj sceni, a njegovo ime bit će upisano zlatnim slovima i živjet će vječno u njegovim pjesmama.