Connect with us

BiH

Još i danas zamiriše trešnja

Avatar

Published

on

image

Piše: Esad Tedžić

Osjetio sam se tako čudno, bolno, jer me i stihovi i sjetna melodija podsjetiše na strahote koje se desiše tamo gdje je cvjetala moja trešnja. U strašnom plamenu nesta baš sve pa čak i ona…

Nekada davno kad sam bio dječak, prije više od pola vijeka, usadio sam negdje tamo, jako daleko od ovog australskog mi doma, pod jednom pitomom planinom koja se Kozara zove, u jednom divnom mjestu koje se po toj planini zove, svoju prvu trešnju.

Bijaše to odbačena, neprodana sadnica koju sam ugledao s prozora naše kuće koji gleda na pijacu. Stajala je osamljena, napuštena, tužna. Tako je meni izgledalo. Stajala je prislonjena uz pijačnu ogradu naspram zidina Starog grada.

Izašao sam na pijacu, uzeo sadnicu i dugo je gledao. Bila je nekako neobično debela za mladu sadnicu, a sva ostrizana i skoro beživotna. Odlučih više iz želje da je spasim nego vjerujući da će od nje neka velika korist biti i ponesoh je u avliju.

Iskopao sam s velikim elanom i veliku rupu uz ogradu i brižljivo spustio pa potom plodnom zemljom zagrnuo voćku. Dugo i strpljivo sam je njegovao i zalijevao.

Na moju sreću i veliku radost, pokazalo se da je to izvanredna sorta, krupni bordo hrušt koji je brzo napredovao i svojim granama narednih godina već pokrivao dobar dio krova i avliju između naše kuće i kuće Kapetanovića. Trešnja je bivala brana, ali toliko rodna, nikad do kraja obrana.

Malo domaći, malo gosti, malo djeca, malo odrasli, malo ptice – svako se sladio onim kao krv tamno-crvenim plodovima, a dole ispod gustih grana, u tešnjevom hladu, pomalena avlija između kuće i ljetne kuhinje, brujala je i titrala od uzavrelog života.

Djeca su dolazila i prolazila kroz avliju i dalje kroz baštu, dovikivala se i preskakala ograde, odrasli ispijali kafe, a od “sportskih” aktivnosti na tom terenu najpoznatije bijahu remi sa dva špila karata i bela sa mađaricama pod nadzorom našeg vrlog komšije Kapetana.

Četvrtkom, pazarnim danom, ispod trešnjevih grana bivao je naročito povećan promet. Dolazili su i prolazili i oni koji su vode ili predaha u hladu tražili, tovare ostavljali, usputnu posjetu mojoj majci obavljali uz kafu, a ponekad i uz bosanske lokume ili majčine kiflice… I svi se protezali i sa zemlje one najbliže, one dokučive trešnje brali, i drvo kao neku veoma zaslužnu osobu blagosiljali.

Pred noć, naročito poslije kakvog dobro obavljenog posla, pod trešnjom bi se i popilo i zamezilo, a i zapjevalo uz zvuke gitare rođaka Muje. I tada bi naše komšije i prijatelji i svraćali i pridruživali se veseloj družini i uglavnom niko nije nikog naručivao pa je tako i meza nenaručivana stizala i iz okolnih avlija u raznim kombinacijama.

Onda se nekako dešavalo da ja privremeno odem pa se vratim, kao ono u Sarajevo na studije, pa poslije u Kragujevac u vojsku, pa u Ljubiju i Prijedor na posao… Stariji brat Hamdija je uporno ostajao na onom našem kućištu. Polako se izgradila nova kuća na sprat. Živio sam tad i radio u Prijedoru, ali, kad sam god stizao, vraćao se “pod trešnju”.

Tako nekako sretno stiže na svijet i naš sin pa onda kćerkica… Počesmo ih donositi, a onda dovoditi pod onu trešnju radosti. I, znate, taman kad sam nekako “dozrio”, kad sam duboko mogao da shvatim da nigdje na svijetu nije ljepše no ispod one naše trešnje, sruši se sav moj svijet. Ne samo moj, nažalost, no i toliko njih, zapravo vas, oko mene i široko i daleko naokolo.

Nastupiše mračni majski dani ‘92. kad su trešnjevi plodovi počeli stidljivo da crvene što više nikad nisu.

Tamo gdje me već odavno nije

Šta se desi, nikad se neće moći ni približno vjerodostojno ni ispričati niti napisati, sve će uvijek samo ostati u pokušaju, ali ono što me je danas nagnalo na ovo kazivanje, jeste da slučajno odslušah pjesmu Miroslava Rusa koja počinje stihom:

Još i danas zamiriše trešnja,

u proljeće, kao davno prije,

jedna trešnja, danima daleko,

tamo gdje me već odavno nije.

Pjesmu je Rus posvetio prijatelju prognaniku, a zdušno ju je prigrlio, obradio i pjevao i pokojni Toše Proeski jer je navodno u pjesmi našao samog sebe.

Kakogod, slušajući pjesmu, ni sam ne znam kamo me sve misao odnijela. Osjetio sam se tako čudno, bolno, jer me i stihovi i sjetna melodija podsjetiše na strahote koje se desiše tamo gdje je cvjetala moja trešnja. U strašnom plamenu nesta baš sve pa čak i ona. Za nestalo, za strašno i danas se optužuju i osuđuju, no oni kojih nema to i ne vide i ne čuju.

Ipak, nikakav plamen nije mogao u nama sagorjeti sjećanje na najljepše vrijeme, na sretne dane i najdraža mjesta na svijetu, a ta ljubav rađa vjeru, nadu, daje snagu za nove početke.

Da, umalo zaboravih! Kao uspomena na onu nezaboravnu trešnju, raste i cvjeta i obilato rađa već sedam godina jedna trešnja koju usadih u kraju naše bašte, ovdje u Australiji. Njome se, čavrljajući pola bosanski, pola engleski, slade naši unuci, ali u mjesecu decembru kad je ovdje ljeto – sve obrnuto baš kao u Izokrenutoj priči, kad “krevet skoči iz prostranog čiče”. Gledam ih i želim im da pod njom dožive onakvu radost kakvu sam ja doživljavao pod onom mojom trešnjom, davno i daleko, “tamo gdje me već odavno nije”.

Autor teksta je Esad Tadžić, rođen u Kozarcu 1953. Po završenoj gimnaziji diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1976.  Radio i živio u Prijedoru do ljeta 1992. od kada živi u Austriji, potom u Njemačkoj, a od 2001. u Australiji (Melbourne). Posljednjih deset godina piše izvještaje vezane za bosanskohercegovačku dijasporu i autobiografske priče protkane sjećanjima na zavičaj i život u u iseljeništvu.

 

(Moja BiH)

The post Još i danas zamiriše trešnja appeared first on Jajce Online.

Feed: Jajce-Online.com

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement