Malo je koji infrastrukturni projekt u BiH dobio takav strateški značaj kao što je to slučaj s Južnom plinskom interkonekcijom. Projekt je to koji bi umnogome trebao prekinuti energetsku ovisnost ove zemlje o Rusiji, ali i osigurati dostupnost plina u većem dijelu BiH.
Ta je zemlja na samom začelju u Europi po razvijenosti plinovodne mreže. Tek jedan krak plinovoda iz Srbije dolazi do nekoliko gradova u BiH. Južna interkonekcija trebala bi znatno promijeniti takvo stanje jer će iz Hrvatske, iz smjera Imotskog, osigurati ulazak neruskog plina do Hercegovine i središnje Bosne.
Imajući ovo u vidu, ne čudi što su Amerikanci od početka aktivno involvirani u cijelu priču. Međutim, za razliku od Bidenove administracije, kojoj je naglasak bio na smanjivanju ruskog energetskog utjecaja na Balkanu, politika Donalda Trumpa Južnu interkonekciju vidi ponajprije kao priliku za porast prodaje američkog plina i za otvaranje poslova američkim građevinskim tvrtkama i koncesionarima. U skladu s generalnom Trumpovom politikom, prednost je i u slučaju male BiH dana ekonomiji u odnosu na politiku.
Kako bilo, američki je interes itekako vidljiv pa političke strukture u BiH nisu imale drugog izbora nego prihvatiti da Amerikanci potpuno preuzmu ovaj projekt oko kojeg su se godinama nadmudrivali Hrvati i Bošnjaci. Uvelike se priprema teren da Amerikanci izgrade novi plinovod, uz njega i nekoliko elektrana, te preuzmu (opet na višegodišnju koncesiju) zračne luke u Sarajevu i Mostaru. Južna interkonekcija okosnica je američkog ekonomskog ovladavanja Bosnom i Hercegovinom, koje uključuje i prometnu infrastrukturu, proizvodnju oružja i tržište kapitala. Procjenjuje se da bi ukupna vrijednost svih povezanih projekata mogla premašiti 1,5 milijardi eura.
Možda ovakav rasplet i nije svima u BiH po volji, ali bit će tu mjesta i za lokalnu ekonomiju jer je Južna interkonekcija u američkoj izvedbi, dakle, mnogo više od plinovoda. Nije baš najjasnije u kojoj mjeri, ali svakako će svoje mjesto u cijeloj priči imati i Hrvatska jer Južna interkonekcija ne bi bila moguća bez LNG terminala na Krku i izgradnje pristupnog plinovoda. Hrvatske dionice Južne interkonekcije Hrvatska – Bosna i Hercegovina uključuju dionicu Dugopolje – Zagvozd, ukupne dužine 52 kilometra, i dionicu Zagvozd – Imotski – granica Hrvatske i BiH od 22 kilometra. RH će samo to koštati barem 150 milijuna eura. Preduvjet da bi se uopće pristupilo početku izgradnje Južne interkonekcije međudržavni je sporazum RH i BiH, koji Amerikanci ovih dana otvoreno požuruju. Bez aktivne ekonomske uloge Hrvatske u provedbi Južne interkonekcije uspjeh tog projekta ne bi bio izgledan. Zato bi bilo logično da u njezinoj izgradnji Hrvatska ne bude samo puki izvođač radova, već dio američkog (projekta) konzorcija.
Koliko je god za BiH, pa i cijelu regiju, važan ekonomsko-energetski segment Južne interkonekcije, toliko je možda i bitnije što spomenuti projekt donosi sigurnosna jamstva za ovaj dio Europe. Ako je i bilo nekih dvojbi o tome može li BiH ponovno skliznuti u sukobe i nasilje, danas je sasvim izvjesno da se to neće dogoditi. Zašto? Zato što je ulazak američkog kapitala najbolje jamstvo da oni i zbog njega neće dopustiti nikakvu sigurnosnu ugrozu.
Južna interkonekcija i sve što je prati definitivno će svrstati BiH u zapadnu sferu geopolitičkog utjecaja. Zemljopisno, pa i na mnoge druge načine, BiH je usmjerena prema Europskoj uniji, a sada je ekonomski interes snažno veže za Ameriku i Zapad. Na žalost onih čiji su pogledi, javno ili skriveno, bili okrenuti prema nekim drugim stranama svijeta.