U Mostaru je dugo vremena bio vidljiv grafit: “Ovdje religija nema nikakve veze s Bogom.” Malo je rečenica koje su tako jednostavno i tako precizno opisale našu javnu patologiju. Religije ovdje ima mnogo. Boga, međutim, u svemu tome često treba tražiti svijećom usred bijela dana.
O tome, nažalost, dobro svjedoče nedavna propovijed mostarskog gvardijana fra Marija Knezovića i hutbe mostarskog muftije Salema ef. Dedovića. Da se razumijemo, i Marija i Salema cijenim kao ljude. Ovdje se, međutim, bavim njihovim riječima koje su odjeknule u javnosti. Riječ vjerskog autoriteta nikada nije samo zvuk: može liječiti rane, ali ih može i ponovno raskopati.
Povod za ovu nelagodu nije Diva Grabovčeva. Nije ni Kedžara ni predaja koja stoljećima čuva uspomenu na djevojku koja je, prema toj predaji, radije izabrala smrt nego nasilje nad vlastitom slobodom i dostojanstvom. Narodi imaju pravo na svoje legende, a ljudi na hodočašća prema mjestima koja za njih imaju značenje.
Problem počinje ondje gdje se sveta mjesta pretvaraju u pozornice za stare političke refrene. Ondje gdje legenda o jednoj djevojci, umjesto da postane govor o dostojanstvu, nenasilju, slobodi i savjesti, postaje nova prilika za dijeljenje živih i mrtvih po plemenskim linijama. Tada Diva prestaje biti žrtva nasilja i postaje politički rekvizit. Malo je što tužnije od toga da netko tko je u predaji već jednom ubijen bude ponovno žrtvovan u službi dnevne politike.
Jesu li ljiljani stari kršćanski i plemićki simbol? Jesu. Jesu li povijesne silnice ljude u današnjoj Bosni i Hercegovini razdijelile po vjerskim, etničkim, političkim i civilizacijskim šavovima? Jesu. Ali povijest Bosne i Hercegovine nije moguće svesti na jedan simbol, jednu zastavu, jednu ranu ili jednu predaju. Tko to ipak čini, ne govori o povijesti, nego o vlastitoj potrebi da je pojednostavi do razine parole.
I da ne bude zabune, taj problem nam je zajednički. On je naš. Ovdašnji. Troplemenski. Gotovo međureligijski, ako se tako smije nazvati lakoća s kojom tzv. religijske elite čine istu vrstu javne štete.
Dok jedan franjevac s Kedžare priziva stare simbole, begove, ljiljane i narod koji navodno mora znati koji mu mirisi pripadaju, mostarski muftija Salem ef. Dedović s drugih komemorativnih i vjerskih mjesta govori o Mostaru kao političkom i kulturnom centru Bošnjaka Hercegovine, o mjeri koja Bošnjacima pripada i o “legitimnim Bošnjacima” koji drže do sebe, svoje časti i svoga imena. Različite riječi, različite tradicije, isti mehanizam: vjerski govor, umjesto da čovjeka izvede iz skučenosti plemena koje guši, sve češće ga u tu skučenost svečano vraća.
Naravno da svaki narod u BiH ima pravo na ravnopravnost i vlastitu povijesnu memoriju. Naravno da nitko ne smije biti fusnota tuđih strahova. Ali religijski autoritet koji govori samo jezikom svoga naroda, a premalo jezikom pravde, siromašnih, poniženih i obespravljenih, prestaje biti prorok i postaje plemenski tribun. A takvih u ovoj zemlji imamo dovoljno. Neki imaju stranačke iskaznice, neki mikrofone, neki minbere, neki oltare. Razlika je uglavnom u scenografiji.
Svaka strana ovdje ima svoje grobove, mitove, strahove i svete slike. Jedni će se pozvati na Divu Grabovčevu i Tahir-bega. Drugi će odgovoriti novijim ratnim traumama u kojima su i pripadnici “naroda Dive Grabovčeve” zlostavljali i ubijali pripadnike “plemena Tahir-bega”, što god te sintagme značile. Treći će se, kao i obično, praviti da su u svemu bili samo slučajni prolaznici.
No istina je neugodnija: nismo nevini, ni jedni, ni drugi, ni treći. Nema kolektivne nevinosti, kao što nema ni kolektivne krivnje. Postoje konkretni ljudi, konkretne žrtve, konkretni zločini i konkretne laži kojima se sve to pokušava prekriti. Zato je svaki govor koji od mrtvih pravi politički argument opasan. Sjećanje koje bira samo “naše” žrtve nije sjećanje, nego nastavak rata drugim sredstvima. Tko mrtve pretvara u oružje, ne čuva uspomenu na njih. Ubija ih drugi put: najprije u jami, šumi, logoru, kući ili na planini, a zatim u riječima koje im ne daju počivati u miru.
Diva Grabovčeva, bila ona strogo povijesna osoba ili mitski lik narodne predaje, zaslužuje bolje od toga. Ako je simbol dostojanstva pred nasiljem moćnika, onda se s njezina groba najmanje smiju proizvoditi novi kolektivni neprijatelji. Ako je simbol čistoće, prva čistoća mora biti čistoća jezika. Ako je simbol vjere, ta vjera mora imati barem neku vezu s Bogom.
Sve drugo je samo stari grafit s mostarskog zida, preveden u propovijed, hutbu i predizbornu parolu.