IRAN je od 1941. do 1979. bio pod vlašću kralja Mohammada Reze Pahlavija, poznatog kao šah. Tijekom gotovo četiri desetljeća njegova vladavina donijela je duboku društvenu i gospodarsku transformaciju. Sustavno je provodio sekularne reforme i poticao približavanje zapadnim političkim, društvenim i ekonomskim modelima.
Industrija i obrazovanje naglo su se razvijali, no politički je sustav istodobno postajao sve zatvoreniji. Ograničavanje političkih sloboda i ukidanje višestranačja postupno su stvarali snažno nezadovoljstvo koje je naposljetku kulminiralo Islamskom revolucijom i uspostavom Islamske Republike.
Geopolitička važnost i oslonac na Zapad
Iran je u razdoblju hladnog rata imao izniman strateški značaj. Velike zalihe nafte, položaj između Bliskog istoka i južne Azije te duga granica sa Sovjetskim Savezom učinili su ga ključnim partnerom zapadnih sila. Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države davale su snažnu političku i ekonomsku potporu šahovu režimu, videći u njemu oslonac na nestabilnoj regionalnoj sceni. Zauzvrat, vlast je ubrzano modernizirala industriju i društvo po uzoru na Zapad.
Političke napetosti i prevrat 1953.
Unatoč vanjskoj podršci, unutarnja politika bila je opterećena dubokim podjelama. Prozapadna orijentacija izazivala je otpor komunističkih skupina i vjerskih vođa.
Godine 1953. došlo je do dramatičnog preokreta. Nakon neuspjelog pokušaja svrgavanja premijera Mohammada Mosaddegha, šah je nakratko napustio zemlju. Uslijedio je drugi pokušaj državnog udara – ovaj put uspješan – čime je Mosaddegh uklonjen s vlasti. Njegova namjera da nacionalizira naftnu industriju snažno je naljutila Britance. Nakon prevrata šah se vratio u Iran i dodatno učvrstio vlast.
Reformni zahvati i promjene u društvu
Po povratku započeo je ambiciozan program modernizacije kako bi Iran pretvorio u suvremenu državu oblikovanu prema zapadnim uzorima. Središnja vlast znatno je ojačala, često uz potiskivanje tradicionalnih plemenskih struktura i lokalne autonomije. Posebna je pozornost bila usmjerena obrazovanju i položaju žena – poticalo se školovanje djevojaka, a ženama su proširena građanska prava.
Istodobno se nastojalo ograničiti političku i društvenu moć vjerskih institucija. Među najkontroverznijim mjerama bila je zabrana nošenja vela u javnosti, što je izazvalo snažan otpor vjerski orijentiranog dijela stanovništva. Reformama se težilo razvoju urbanog, modernog načina života, osobito u velikim gradovima, no dio društva doživljavao ih je kao napad na tradiciju i religijski identitet. U gradovima je postalo uobičajeno miješanje muškaraca i žena u javnom prostoru, a zapadnjački stil odijevanja i ponašanja sve je više prevladavao.
Kraljevska obitelj kao simbol nove ere
Dvor je imao važnu ulogu u predstavljanju moderniziranog imidža države. Šah se 1951. vjenčao sa Sorayom, koja je nosila vjenčanicu modne kuće Christian Dior. Budući da par nije dobio nasljednika, razveli su se 1958. U to vrijeme Iran je postao odredište brojnih svjetskih uglednika, a kraljevska obitelj održavala je bliske kontakte s međunarodnom političkom i društvenom elitom, među ostalima i s Winstonom Churchillom.
Šah se 1959. ponovno oženio, ovoga puta Farah Dibom, s kojom je dobio četvero djece. No politički preokreti krajem sedamdesetih onemogućili su nastavak dinastičke loze na prijestolju.
Centralizacija moći i slom monarhije
Kako se približavao kraj vladavine, šah je pokušao ojačati nacionalni identitet oslanjajući se na slavno nasljeđe perzijskih carstava. Tijekom krunidbe 1967. u Teheranu uzeo je drevnu titulu Šahanšah, što znači Kralj kraljeva. Organizirane su raskošne proslave kojima se naglašavala povijesna veličina Perzije.
Rast cijena nafte i stabilnost regije potaknuli su razvoj urbane srednje klase, no politički prostor postajao je sve uži. Do 1975. ukinut je višestranački sustav, a djelovanje je bilo dopušteno samo jednoj stranci – Rastakhizu. Time je sva politička moć koncentrirana u rukama vladara.
Nezadovoljstvo zbog korupcije, represije, kršenja ljudskih prava i rastrošnosti režima iz godine u godinu raslo je. Dana 16. siječnja 1979. šah je napustio Iran suočen s masovnim prosvjedima i općim narodnim ustankom. Pokret koji je počeo kao široki otpor sekularnom autoritarnom režimu postupno je preuzeo ajatolah Homeini, čime je monarhija ukinuta, a Iran je ušao u novo političko razdoblje.