Deseci tisuća ljudi u Sarajevu ispratili su jučer Halida Bešlića u legendu. U znak zahvalnosti brojni su građani dan prije u više od 100 gradova svijeta, u parkovima, na trgovima, ulicama veličali život dobrog čovjeka. Od Goražda do Sydneya, kako je Halid opisivao svoju pozornicu.
Smrt Halida Bešlića barem je na trenutak izbrisala granice između država, nacionalnih i vjerskih podijeljenosti. Konačno, i onim najzločestijim komentatorima nije bila povod za skupljanje prljavih klikova.
Halid nije postao regionalno omiljen (samo) zbog toga što je pjevač. Njegova jednostavnost i dobrota prepoznate su kod većine u svim republikama bivše države. I šire. Megapopularnost ga nikada nije razdvojila od običnih ljudi. Svakome je bio pristupačan i spreman pomoći. O svemu tome ovih dana ispričane su brojne priče, svjedočanstva poznatih i onih “običnih” ljudi koje je sudbina barem na trenutak na ovom svijetu spojila s Halidom. Zaključak svih – bio je odličan pjevač i još bolji čovjek.
U našem društvu na tisuće su plemenitih ljudi. Većini ne znamo ni ime. Snagu Halidove skromnosti naglašavala je njegova popularnost. Ogrnut takvom aureolom imao je potencijal i za političko djelovanje. Kako to da su to prepoznali svi osim diplomata?! Nije li Halida za života trebalo izabrati za ambasadora dobre volje ili u Ured visokog predstavnika?! Ako ništa drugo, za njegova savjetnika. Nisu. Možda zato što njima ne trebaju graditelji, već rušitelji mostova. Tamo stoluju, zatvoreni u svojim uredima, oni što govore nerazumnim jezikom koji svadi ljude i narode. Značaj su mu dali tek kad je umro – proglašenjem Dana žalosti, ipak, samo u polovini države. Za razliku od njih, Halid je mogao otvarati vrata u svim gradovima i kod svih nacija. I radio je to tako jednostavno, lako. Ili nam se to samo tako činilo. U nedjelju navečer okupljanja u gradovima, u kojima su se deseci tisuća oprostili od svoga Halida, zapravo su bila društveni pokret običnih ljudi željnih iskonskih ljudskih vrijednosti. Onih koje je Halid Bešlić utjelovio u svoje 72 godine na ovom svijetu.
Zbog toga je na našoj manifestaciji Večernjakov pečat 2009. godine proglašen osobom godine. Prije nego što je primio nagradu, uvjeravao nas je da je trebaju dobiti zaslužniji od njega. “Nisam ja osoba godine, ima puno boljih od mene”, govorio je. Siguran sam, da je Halid mogao vidjeti kako se ovih dana narod oprašta od njega, rekao bi: “Buraz, nije trebalo ovoliko ljudi mučiti da dolaze na skupove i pokop. Nisam to zaslužio.”
Nažalost, neki i od njegove smrti sebi pokušavaju priskrbiti dio popularnosti. Patetikom i zajedničkim fotografijama iz prošlosti uvjeravaju javnost u prijateljstvo s Halidom. Danas to donosi društvene poene. Ako će to pridonijeti širenju pozitivnih priča, onda su i takve “zloupotrebe” opravdane. Osobito ako će slijediti njegove vrijednosti humanosti i skromnosti. No, mali su izgledi da se to dogodi i da svijet uistinu bude bolji. Onakav kakvim ga je Halid vidio.
Već sutra u rovovima naših istina blijedjet će uspomene. Pa čak i na njega, kojemu je jedina želja bila da ga pamte kao dobrog čovjeka, a ne dobrog pjevača. I pamtit će ga svijet tako neko vrijeme. Trajno će, ipak, ostati samo pjesme. Jednako kao i iza drugih pjevačkih legendi: Olivera Dragojevića, Đorđa Balaševića, Toše Proeskog… U našem kolektivnom sjećanju kroz generacije ostat će tek upamćeno i zapisano kako je smrt jednog pjevača sve ujedinila. Ponajviše zbog onoga što je živio izvan pozornice. “Ko bi rek’o čuda da se dese” – pjevao je i ne sluteći da će taj stih najbolje oslikavati njegov oproštaj. Zamislite, u zemlji mržnje za njim su svi tugovali! I “njihovi” i “naši” – jednako.