Vjeruje se da je Kina od 2020. utrostručila svoj nuklearni arsenal na 600 bojevih glava – dovoljno da počne mijenjati stratešku globalnu ravnotežu, iako je još uvijek znatno manje od tisuća koje posjeduju Sjedinjene Države i Rusija, piše Jacob Stokes, analitičar, znanstvenik i bivši obrambeni savjetnik Bijele kuće u analizi za Defense One koju prenosimo u cijelosti:
“Kina pokušava sustići jer, znate, jako zaostaju, ali u roku od pet ili šest godina bit će jednaki”, rekao je predsjednik Trump u veljači.
Ali hoće li? Možda je najveća nepoznanica ovog novog nuklearnog doba koliko će oružja Peking u konačnici posjedovati. Njegovo gomilanje ima nekoliko logičnih krajnjih točaka, a ispitivanjem svake mogućnosti, promatrači mogu bolje razumjeti što Kina traži.
Najbolje mjesto za početak procjene smjera kineskog nuklearnog programa je osvrnuti se na prošlost. Peking je prvi put testirao nuklearno oružje u listopadu 1964. i od tada do kasnih 2010-ih prakticirao je strategiju kapaciteta minimalnog nuklearnog odvraćanja. To je značilo održavanje samo nekoliko stotina nuklearnih oružja, izbjegavanje utrke u naoružanju s Washingtonom i Moskvom, te umjesto toga ulaganje u rast kineskog gospodarstva i konvencionalnih snaga svoje vojske, Narodnooslobodilačke vojske. Premotamo li naprijed do današnjeg dana, glavni tajnik Komunističke partije Kine, predsjednik Xi Jinping odbacio je povijesni pristup svoje zemlje i brzo proširio svoj nuklearni arsenal.
Tri moguća kineska cilja
Iako se tempo proizvodnje promijenio, odredište ostaje nejasno. Ističu se tri potencijalne krajnje točke. Prvo, Kina bi mogla smanjiti broj svojih bojevih glava na razinu znatno manju od 1550 raspoređenih strateških oružja koje Washington i Moskva posjeduju prema sporazumu Novi START. S do tisuću bojevih glava, Peking bi stvorio, a zatim i učvrstio nuklearni šah-pat položaj sa Sjedinjenim Državama, ali onaj koji se primjenjuje samo na regionalnoj razini. Ipak, to bi negiralo eskalacijski utjecaj koji su Sjedinjene Države povijesno imale zbog svoje veće nuklearne sile. Dostizanje ove razine također bi dalo kineskom vodstvu veće samopouzdanje i fleksibilnost da uputi implicitne ili otvorene nuklearne prijetnje tijekom potencijalne krize ili sukoba oko regionalnih žarišta poput Tajvana. Ali prekid proizvodnje na 1000 bojevih glava zahtijevao bi od Xija da uspori ili čak poništi politiku koju je sam pokrenuo i koja je sada aktivna.
Druga točka zaustavljanja mogla bi biti kada ukupni kineski arsenal bude jednak broju bojevih glava koje su rasporedile Sjedinjene Države ili Rusija. Godine 2022., američko Ministarstvo obrane predvidjelo je da bi Kina mogla imati 1500 bojevih glava do 2035. – godine kada je Xi pozvao PLA da “u osnovi” postigne modernizaciju. Ova rudimentarna vrsta pariteta nuklearnog oružja čini se dosljednom i logičnom. Vjerojatno je to i ono što je Trump mislio pod “biti jednaki”.
Kina bi, međutim, mogla usvojiti sveobuhvatniji standard za paritet, onaj koji zahtijeva usklađivanje arsenala drugih sila kada se uračunaju sve funkcionalne nuklearne bojeve glave. To bi uključivalo bojeve glave koje velike sile trenutno raspoređuju i one koje se drže u rezervi, kao i strateške bojeve glave s masivnom eksplozivnom snagom i takozvane nestrateške bojeve glave koje su još uvijek snažne, ali manje snažne.
To bi zahtijevalo kolosalan pothvat. Sjedinjene Države posjeduju 3700 bojevih glava u svojim zalihama. Procjene otvorenih izvora kažu da je Kina od 2023. godine proizvodila oko 100 bojevih glava godišnje. Tim tempom, Pekingu bi trebalo još 31 godina, odnosno do 2056., da dosegne 3700. Naravno, mogao bi ubrzati proizvodnju. Na vrhuncu Hladnog rata od kasnih 1950-ih do sredine 1960-ih, SAD je proizvodio tisuće bojevih glava godišnje. Dostizanje 3700 bojevih glava ne bi ostavilo nikakve sumnje da se kineski nuklearni arsenal uklapa u Xijev dugoročni cilj da PLA postane “vojska svjetske klase” do sredine stoljeća.
Treća opcija Pekinga bila bi graditi iznad pariteta – pokušati nadmašiti Sjedinjene Države i Rusiju u potrazi za ukupnom nuklearnom nadmoći. Brza kineska vojna modernizacija u drugim područjima, posebno projektilima i brodovima, pokazuje kako proizvodni sektor zemlje napreduje kada proizvodi u gigantskim razmjerima. A kad tvornice počnu raditi, radna mjesta i birokratski interesi čine ih teškim za isključiti. Štoviše, stara ograničenja poput dostupnosti fisibilnog materijala više ne predstavljaju nepremostive prepreke.
Troškovi utrke u naoružanju
Pa ipak, ovakav nuklearni porast potaknuo bi duboku zabrinutost zbog troškova utrke u nuklearnom naoružanju. Kardinalna opomena za vodstvo Komunističke partije je uloga koju su visoki vojni izdaci i posljedična ekonomska stagnacija odigrali u padu Sovjetskog Saveza. Kinesko gospodarstvo je mnogo jače nego što je sovjetsko gospodarstvo ikada bilo, pa Peking ima više fiskalnog prostora za širenje. Ali taj je prostor još uvijek ograničen, posebno s obzirom na usporavanje kineskog civilnog gospodarstva i pritisak unutar vojnog proračuna koji će nastati kako troškovi održavanja rastu za veliki broj zastarjelih brodova, zrakoplova i drugih platformi.
Gdje će kineski arsenal završiti vjerojatno će dijelom ovisiti o odgovoru Sjedinjenih Država, kao i Rusije, Indije i moguće drugih zemalja. No, nije jasno što bi Kini dalo veći poticaj za izgradnju. Ako Washington i Moskva ostanu otprilike na razinama Novog START-a – unatoč vjerojatnom formalnom prestanku ugovora sljedećeg veljače – Kina bi se mogla brzo približiti paritetu na razini od 1550 bojevih glava. Ali obrnuto bi moglo biti istinito: ako Kina vidi da druge velike sile odbacuju ograničenja kontrole naoružanja, Peking bi mogao dodatno ubrzati svoj program kako bi ih pratio.
Zasad, kineska nuklearna putanja ukazuje na to da će zemlja, barem, težiti učinkovitom paritetu na regionalnoj razini. Kamo će krenuti kad dođe do te točke, nepoznato je. Svakako, ukupni kapacitet njezina nuklearnog arsenala ovisi o više od samog broja bojevih glava. Peking može nastaviti nadograđivati svoje nuklearne projektile, podmornice i zrakoplove, zajedno s njihovim mrežama zapovijedanja i upravljanja, bez obzira na broj bojevih glava. Kina bi također mogla podijeliti svoj arsenal na raspoređene i rezervne bojeve glave, što bi dodatno otežalo jasne usporedbe s drugim velikim silama.
Veća transparentnost Kine
Diplomatski, Peking odbija priznati da je uključen u gomilanje nuklearnog oružja. Kina također nije objasnila svoje razloge za širenje niti artikulirala bilo kakav krajnji cilj prema kojem zemlja gradi nuklearne bombe. Možda još ni sam Xi ne zna, već želi vidjeti kako će se razvijati globalna sigurnosna situacija. Ono što je jasno jest da je Kina već pojačala nuklearnu signalizaciju. Prošle jeseni, prvi put od 1980. godine , testirala je interkontinentalnu balističku raketu iznad Tihog oceana. Peking očito traži prednosti odvraćanja i prestiža. Isti ti čimbenici mogli bi na kraju učiniti Kinu spremnom da postupno poveća transparentnost. Na primjer, Peking je unaprijed obavijestio Pentagon o spomenutom testu interkontinentalne balističke rakete. Odvojeno, u lipnju su službeni kineski mediji podijelili nove detalje o nadograđenoj interkontinentalnoj balističkoj raketi DF-5B.
Washington i njegovi saveznici, u međuvremenu, bit će prisiljeni odgovoriti na pekinško nuklearno naoružavanje bez pouzdane procjene koliko Kina u konačnici namjerava proširiti svoj nuklearni arsenal. Ta će stvarnost nužno oblikovati nuklearnu diplomaciju među velikim silama, uključujući i sudbinu Novog START-a i bilo kakvih budućih sporazuma o kontroli naoružanja i smanjenju nuklearnog rizika.
Neizvjesnost oko putanje kineskog naoružavanja također će utjecati na američke izbore o vlastitim nuklearnim snagama, uz mučne proračunske kompromise s konvencionalnim sposobnostima. Američki kreatori politike moraju se uhvatiti u koštac s kineskim nuklearnim izazovom pod vlastitim uvjetima i uz sve bližu geopolitičku suradnju Kine i Rusije. Američka nacionalna obrambena strategija, koja se trenutno piše u Pentagonu, vjerojatno će pružiti neke početne odgovore na te dileme.
Kineska nuklearna ekspanzija već potiče utrku u naoružanju – natjecanje koje se ubrzava dijelom i zato što cilj ostaje nepoznat.
Kina je pretekla SAD po broju kopnenih lansera interkontinentalnih nuklearnih raketa