Connect with us

BiH

KOMPROMITACIJA, DISKREDITACIJA, LIKVIDACIJA Kako je ubojstvom Joze Leu…

Volim Jajce

Published

on


Ni 20 godina nakon ubojstva Joze Leutara, federalnog doministra policije, ne zna se tko su bili nalogodavci i atentatori jednog od političkih ubojstva koje je obilježilo hrvatsko-bošnjačke odnose u Federaciji BiH. Iako su bošnjačke službe uz asistenciju međunarodne zajednice, pokušale optužiti tadašnje hrvatsko političko rukovodstvo za atentat na Leutara, sudski postupak, ipak, je dokazao jedno – Hrvati, odnosno, tadašnji vrh HDZ-a BiH na čelu s Antom Jelavićem s atentatom na Leutara nije imao ništa. Međutim, 20 godina kasnije, ništa se kao ne zna, a sve se kao zna. Pravosudno-policijski triler Leutar još uvijek je bez epiloga.

Na današnji dan, 16. ožujka 1999. godine izvršen je atentat na Jozu Leutara, tadašnjeg doministra unutarnjih poslova u Vladi Federacije BiH. Atentat podmetanjem eksplozivne naprave u službeni automobil doministra Leutara izvršen je 16. 3. 1999.godine, a on je od posljedica ranjavanja preminuo 12 dana kasnije, 28. ožujka u sarajevskoj bolnici Koševo.
____________piše: Gloria Lujanović I Dnevnik.ba
Ni 20 godina kasnije kaznenim postupcima nije utvrđeno tko su bili nalogodavci jednog od političkih ubojstava koja su obilježila poslijeratnu BiH, kao ni atentatori.
Sve se kao zna, a ništa se kao ne zna
Hrvatska javnost u BiH odgovornim smatra bošnjački politički vrh koji je, prema špekulacijama hrvatskih medija, Leutara likvidirao jer je vodio istrage o ubojstvima travničkih policajaca i povratnika nakon 1995. godine. Atentat na Jozu Leutara bio je tada 132. teroristički akt u Federaciji BiH, hrvatsko-bošnjačkom entitetu. Istina o poslijeratnim ubojicama Hrvata u Središnjoj Bosni dovela bi do onih ratnih – mudžahedinskih ćelija koje su u BiH ostale aktivno djelovati, a tako i do ratnih zločina počinjenih od vojske koja „nije činila zločine i ubijala civile“.  Da su se istrage vodile, možda bismo saznali tko je bio fantomski vrhovni zapovjednik Armije RBiH, ali i kako je obavještajna služba Republike Hrvatske, Al-Kaidine humanitarce, puštala u BiH zbog američkog pritiska.
Jozo Leutar obnašao je dužnost doministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH i u to vrijeme bio predsjednik Županijske organizacije HDZ-a BiH Vrhbosna, odnosno, Sarajevske županije. Leutar je tih kasnih devedesetih godina navodno intenzivno radio na istragama o ubojstvima travničkih policajaca Ante Valjana i Perice Bilića koji su, također, ubijeni u terorističkim napadima, kao i povratnika hrvatske nacionalnosti u taj grad kao i na istragama o ratnim zločinima.
Hrvatska javnost u BiH drži kako je Jozo Leutar svojim djelovanjem pokušavao stvoriti svojevrsni paritet u federalnom Ministarstvu unutarnjih poslova i očistiti ga od ratnih kadrova bošnjačke Armije RBiH, SDA, poglavito obavještajnih struktura AID-a. To razdoblje obilježili su i  samo deklarativni napori međunarodne zajednice da se bivši agenti AID-a eliminiraju iz zajedničkih institucija koje je tek trebalo stvoriti u političko-pravnom eksperimentu – Federaciji BiH. Tek poslije, odnosno 2001./2.pod američkim pritiskom, izručena je famozna Alžirska skupina i uhićen Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. Korpusa Armije RBiH osumnjičen pred Haškim tribunalom, i za zločine 7. Muslimanske brigade i odreda El-mužahid.
Ruta naših budala: Pakistan,  Zagreb, Zenica 
Pojedini mediji sa sjedištem u Sarajevu tih su godina angažirano pisali kako je Jozo Leutar bio za uspostavu trećeg entiteta. Politička platforma zvana “treći entitet” tih godina je sotonizirana do te mjere da je ubojstvo doministra policije koji se zalagao za takvo nešto postalo pitanje časti i odgovornosti dijela “patriotskih snaga” prema “državi Bosni”.
Ipak, na sam dan atentata, 16. ožujka 1999. godine, kada je u Leutarovo službeno vozilo podmetnuta eksplozivna naprava, a njegov vozač Željko Ćosić ranjen, bošnjačka javnost tvrdila je kako je Sarajevo tog dana doživjelo drugu okupaciju  i to onu od hrvatskih obavještajaca, kako iz “službenog Mostara”, tako i iz “službenog Zagreba”.
Tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, kazao je kako su Leutara “ubili ili hrvatski ekstremisti ili naše budale”.  Monstruozna konstrukcija o “hrvatskim ekstremistima” i “našim budalama” za svega nekoliko sati potvrđena je i u međunarodnoj zajednici koja je tih godina bila jedini i apsolutni vlasnik BiH pa je tadašnji prvi šerif BiH, Jean Paul Klein, također, priopćenjem optužio Hrvate, odnosno, Antu Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i HDZ BiH na čijem je čelu Jelavić bio, za umiješanost u atentat.
Tu je, zapravo, počeo policijsko-pravosudni triler u slučajevima Leutar, Jelavić, Izetbegović i konačnici – ionako krhkoj Federaciji BiH i političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka. Klein je još 1997. godine kazao kako će “HDZ-u BiH uraditi ono što je uradio Palama”.
Na smjene i zabrane djelovanja hrvatskim političarima u BiH čekalo se, ipak, do 2001. godine. Tijekom tih olovnih godina u Federaciji BiH, odnosno, od 1999. godine pa do 2001., slučaj Leutar, nije riješen, ali je riješeno hrvatsko pitanje u BiH eliminacijom  tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, lažnim i ni do danas nikad dokazanim optužbama o kriminalu. Atentat na Leutara odredio je budućnost i ono što je današnji politički život u BiH.
Kako bi se potvrdile Izetbegovićeve ali i Kleinove teze o “našim budalama”, pravosudni organi u BiH odlučili su se za “hrvatske ekstreme”.  Za atentat na Jozu Leutara, teroristički akt i kazneno djelo “rušenja ustavnog poretka” uhićeni su Hrvati – Željko Ćosić, vozač Joze Leutara koji mu je tog 16. ožujka na cesti spašavao život, Ivan Andabak, Dominik Ilijašević – Como, Mario Miličević, Jedinko Bajkuša i Zoran Bašić.
Famoznu istragu su vodili djelatnici Federalne uprave policije, sve redom (bivši) agenti AID-a. Klein je obećavao da neće otići iz BiH dokle ubojice Joze Leutara ne budu iza rešetaka. Iza rešetaka su se tako, našli, Hrvati koji su navodno u Jablanici  postavili eksplozivnu napravu u Leutarovo službeno vozilo. Leutar je bio štićena osoba i pod 24 satnom pratnjom. Faik Lušija, načelnik krim-policije je vodio istragu. Jelavić je tada govorio kako je šokiran Kleinovim izjavama i podsjećao na niz ranijih terorističkih napada u kojima su živote gubili Hrvati.
U isto vrijeme, trajao je postupak protiv nekolicine bošnjačkih ‘atentatora’ na Antu Valjana, ubijenog travničkoj policajaca, međutim, dokaza za presudu nije bilo. Jelavića su bošnjački mediji optužili za “politički terorizam”. Pravosudni terorizam je tek počeo 2000. kada je potvrđena optužnica protiv petorice Hrvate za Leutarovo ubojstvo.
Potpisao ju je Dragan Stupar, zamjenik glavnog tužitelja Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo.  U istragu i predistražni kazneni postupak bio je uključen i sam FBI. A jedini konkretan dokaz optužnice koju je “sila agenata i istražitelja” prikupila  bio je iskaz zaštićenog svjedoka, izvjesnog Merima Galijatovića.
Ako je i od FBI-ja, previše je 
Političke namjere tadašnjih pravosudno-policijskih organa koji su bili pod, kasnije će se pokazati, pritiskom kako bošnjačke tako i međunarodne kamarile, dokazali su optužbom protiv Ćosića, Leutarovog vozača i svjedoka Galijatovića. Zašto bi Željko Ćosić ušao u automobil za kojeg je znao da se u njemu nalazi eksplozivna naprava? Zašto bi Ćosić upravljao vozilom za kojeg je znao da svake sekunde  može odletjeti u zrak?
Ipak, u zrak je odletjela Federacija BiH i njene institucije, osobito policijske.
Sve što se danas (ne) događa u političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka, posljedica je tog vremena – međunarodna zajednica je tada tvrdila kako Jelavić i HDZ BiH podrivaju ustavni poredak, sabotiraju povratak Hrvata u Središnju Bosnu ubojstvima policajaca i povratnika, ugrožavaju cjelovitu BiH tezama o “trećem entitetu”. Već 1997. Kleinova, možda agresivna najava prvog šerifa u BiH, o tome da će HDZ-u napraviti ono što je napravio Palama, postala je stvarnost za nekoliko godina kasnije.
Treći entitet nije stvoren, Jelavić i rukovodstvo HDZ-a BiH su smijenjeni, BiH je ostala cjelovita, a za ubojstva ne samo Leutara, nego svih Hrvata stradalih od “ruke hrvatskih ekstremista” ni 20 godina poslije nema ni optužnica, a kamoli pravomoćnih presuda.
Dakle, metoda AID-a i međunarodne kamarile – kompromitacija, diskreditacija i likvidacija su upalila je u najširem smislu. Unaprijed izrežirana pravosudna farsa je za cilj imala potpunu političku eliminaciju Hrvata u Federaciji BiH.
Agentura koja je vodila istragu, ali i sam kazneni postupak, zapravo je htjela da konačni epilog bude ovakav: Ante Jelavić je  nalogodavac ubojstva HDZ-ovca Leutara, ministra kojeg je sam instalirao u federalnu Vladu, atentatori su kriminalci, Hrvati, iz Središnje Bosne i Hercegovine, Leutar je likvidiran jer nije odgovarao tvrdolinijašima koje je Jelavić predvodio i nije se uklapao u njegovu viziju budućeg trećeg entiteta.
250.000 maraka za lažno svjedočenje
Visoki predstavnik Robert Berry nametnuo je amandmane po kojima svaki izaslanik u županijskim skupština bira/predlaže izaslanike u svakom od klubova federalnog Doma naroda.  Ustavni sud BiH odbija razmatrati Jelavićev priziv o ustavnosti te odluke, a on potom osniva Hrvatski narodni sabor u Novom Travniku, 2000.godine, kao odgovor na ugrožavanje ustavnih kategorija koje pripadaju Hrvatima u BiH. U sve te političke odnose Haški tribunal dolazi u BiH po pravdu za žrtve, pa se redom uhićuju Hrvati iz Središnje Bosne dok svi drugi “naši i njihovi” ratni zločinci spavaju mirno.
Danas se čini kako tada mirno nije mogla zaspati samo jedna osoba u slučaju Leutar. Sudac Kantonalnog suda u Sarajevu,  rahmetli Salem Miso koji je poslije san nadoknadio. Popis onih koji ga nemaju jednom će se negdje već pojaviti kada ih na ovom svijetu više ne bude.
Salem Miso osigurao je fer i pošteno suđenje, korektan kazneni postupak. Postupak u kojem osumnjičeni imaju pravo na fer suđenje srušilo je apsurdne teze o odgovornosti Hrvata za atentat na Leutara.
Jelavić je ranije poslao, kako su to navodili sarajevski mediji, “skandalozno” pismo Kleinu u kojem je osudio uhićenja Hrvata i tražio pošten kazneni postupak, a kojeg su prvaci međunarodne zajednice ocijenili štetnim utvrdivši da to nije način da se “oda pošta čovjeku koji je služio hrvatskom narodu, Federaciji BiH, državi BiH”.
O tome  kako je međunarodna zajednica odala poštu Jozi Leutaru najbolje govori Kleinov odnos prema tom predmetu i zaštićenom svjedoku, Merimu Galijatoviću, organima gonjenja kazano, “od ranije poznatom”. Iz proračuna Vlade Federacije BiH u tijeku postupka Galijatoviću je, na intervenciju međunarodne zajednice, isplaćeno 250 tisuća konvertibilnih maraka.
U odluci o transferu sredstava stajalo je kako će novac biti isplaćen nakon što se postupak okonča i dokažu istinitim tvrdnje od ranije poznatog Merima Galijatovića.
Iako se kasnije, 2002.kada je Salem Miso donio oslobađajuću presudu protiv Andabaka i drugih, a koja je poslije potvrđena i pred Vrhovnim sudom Federacije BiH, dokazalo kako je Galijatović, ustvari, lagao, 250 tisuća KM iz proračuna hrvatsko-bošnjačkog entiteta nikada nije vraćeno. Nije ni potraživano.  Baš kao što nikada nije kazneno odgovarao za davanje lažnog iskaza.
Sporna je bila čak i misa zadušnica u sarajevskoj Katedrali za Jozu Leutara, pa je dominantno bošnjačka policija, kao i javnost, ocijenila da ih je dolazak izaslanstva HDZ-a BiH podsjetio na “krvavu svadbu 1992.”.
“Po njemu se ništa neće zvati” 
Međutim, da se slučaj Leutar, čak i nakon pravomoćne oslobađajuće presude, ne bi odmaknuo od Hrvata, potrudili su se ponovno pojedini više obavještajci nego mediji mistificirajući Leutarovu aktovku koju su na dan sahrane njegovom sinu Ivici, predali Luka Glibo i Tomislav Mihalj.
Zaista je moguće da jedan doministar u aktovci koju nosi svakodnevno sa sobom čuva “operativna saznanja”.  Ipak, sarajevski tjednik, Slobodna Bosna i HRT Kiss iz Kiseljaka,  tada su okončali predmet Leutar novinskim člancima i prilozima u kojima više nije bilo nepoznatih detalja, nepoznatih počinitelja i floskula o tome kako je istraga u tijeku.
Slobodna Bosna je istragu završila, a pravosudni organi u BiH od 1999. godine do danas su čak četiri puta spis u predmetu Leutar “premještali” od Kantonalnog suda u Sarajevu, pa do Suda BiH, odnosno, Kantonalnog tužiteljstva, pa do Tužiteljstva BiH.
Čini se kako ni 20 godina nakon atentata na Leutara, uzurpatori zajedničkih institucija, smatraju kako bi odgovori na pitanje “tko je naredio i zašto ubojstvo Joze Leutara”, baš kao nekada, ugrozili cjelovitost BiH, sigurnosno stanje i ustavni poredak.
Kada bi do toga došlo, adresa više ne bi bila središnjica HDZ-a BiH,  nego današnjih HDZ-ovih koalicijskih partnera – SDA i ratnih i poslijeratnih kadrova Armije RBiH i AID-a koji su ih nakon toga instalirali u Tužiteljstvo BiH, SIPU, Direkciju za koordinaciju policijskih tijela, Graničnu policiju. Možda bi se krug zatvorio u Predsjedništvu BiH. Umjesto Jelavića Izetbegovići.
Ipak, 20 godina kasnije o slučaju Leutar znamo kako optuženi ga Hrvati za taj atentat nisu likvidirali po političkom nalogu tadašnjeg rukovodstva HDZ-a BiH. Je li Leutar bio za treći entitet ili se protivio tom konceptu, kako se to tvrdilo, Jelavićevih tvrdolinijaša?
Je li ubijen zbog istraga o hrvatskom kriminalu ili ratnim i poslijeratnim zločinima?  Još jedna, dvadeseta obljetnica, danas je obilježena polaganjem svijeća i vijenaca ispred spomen- ploče. Ni u jednom gradu u BiH danas ne postoji ulica Joze Leutara.
Sudbina Joze Leutara neodoljivo podsjeća na sudbinu cijelog hrvatskoga naroda u BiH.



Feed: VolimJajce.com

Continue Reading
Advertisement
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Vrijeme je isteklo. Molimo osvježite i unesite CAPTCHA vrijednost.

Advertisement