Kristijan Iličić, strastveni putnik i avanturist, nominiran je za Večernjakovu ružu u kategoriji Digitalna ruža. Prvi Hrvat koji je posjetio sve zemlje svijeta svojim pričama i fotografijama inspirira tisuće ljubitelja putovanja.
Što vam znači biti među nominiranima za Večernjakovu ružu? Večernjakova ruža vrlo je prestižna nagrada i jasno je da sam iznimno počašćen što sam nominiran. Dodatna je dimenzija da je to domaća nagrada, a takve je najteže dobiti – uvijek je bilo puno teže uspjeti doma nego negdje vani.
Sjećate li se tko vam je prvi čestitao? Moja supruga Andrea.
Postali ste prvi Hrvat koji je posjetio sve zemlje svijeta. Kako se osjećate nakon ostvarenja ovog nevjerojatnog cilja? Vrlo ispunjeno i ostvareno. To je osjećaj koji me svaki dan puni energijom i iz kojeg sada mogu napraviti još veće stvari.
Kada ste prvi put odlučili da želite obići baš sve zemlje? Je li to bio spontani izazov ili dugoročno planiran cilj? Prvi put kada sam kročio u Aziju, još prije više od 18 godina, osjetio sam u sebi taj poriv, znao sam da to moram napraviti. Želio sam upoznati sve kulture, sve narode svijeta…
Sigurno ste doživjeli brojne nepredvidljive situacije. Koja je bila najopasnija ili najizazovnija situacija na vašim putovanjima? I najopasnije i najizazovnije bilo mi je kad sam se kretao sjeverom Malija, po ničijoj zemlji, gdje švercaju ljude, oružje, drogu… Zatekao sam se u situaciji da sam se 50 sati morao skrivati pokriven u jednoj brodici da me ne otkriju.
Je li bilo trenutaka kad ste razmišljali o odustajanju ili kad vam je bilo posebno teško? Bilo je trenutaka kad mi je bilo jako teško. Bilo je emotivno vrlo zahtjevnih dana kad sam morao pred pratiteljima ili ljudima koje vodim na putovanje biti nasmijan, a u meni je bio totalni krš i lom. Bilo je i psihičke zasićenosti od pustih problema da negdje prođem – sjećam se kako je Afrika bila teška, svugdje sto papira, stalno te tretiraju kao bankomat, pa na sve to i testovi na koronu, baš sam se znao jako umoriti. Ipak, nikad ni u jednom trenutku nisam razmišljao o odustajanju. Znao sam samo razmišljati o privremenoj pauzi i odmoru. Ali to ne bi dugo trajalo, jer ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu.
S obzirom na brojna iskustva iz različitih kultura, postoji li neka lekcija ili filozofija koju ste naučili, a koja vam je promijenila pogled na život? Svatko tko je puno putovao i bio na svim kontinentima reći će vam isto – zvuči jednostavno i banalno, ali je istina: najbolja i najvažnija stvar koju možete naučiti na putovanjima jest da su ljudi svugdje ljudi. Svi žele isto, svi žele mir, da im bude dobro, da budu voljeni. To je zajednički nazivnik svim kulturama, rasama, nacijama. Ta je spoznaja vrlo oslobađajuća. Kao čovjek koji je posjetio sve države svijeta, mogu vam reći da tamo negdje na horizontu nema baba roga. Njih oslikavaju mediji, ali u stvarnom životu uvijek ćete naići samo na – ljude. A susreti s ljudima toliko su bogatstvo. Mene je to toliko obogatilo i promijenilo.
Kako birate što ćete podijeliti sa svojom publikom? Koji vam je glavni cilj kada dijelite priče i fotografije s putovanja? Što se storyja tiče, prikazujem sve sirovo, onako kako sam snimio. Nema filtriranja. Snimam ono za što instinktivno osjećam da bi moglo biti zanimljivo mojim pratiteljima. Nastojim ne prikazivati baš neke prebrutalne stvari, ali nije ni da ublažavam i montiram da sve izgleda lijepo. Želim da ljudi imaju osjećaj da su osobno bili na nekoj lokaciji, iskustvo iz prve ruke. Cilj mi je naravno da potaknem što veći engagement na svojim društvenim mrežama. Da stvorim veliku zajednicu ljubitelja putovanja.
Kako financijski izgleda putovanje kroz sve zemlje svijeta – je li to nešto što bi prosječna osoba mogla ostvariti uz dobar plan i trud? Naravno da bi mogla, nisam ni ja bio Superman kad sam prvi put krenuo na put. Putovao sam jeftinim letovima, odsjedao u jeftinim smještajima, jeo jeftino… Nije to toliko do novca koliko do izdržljivosti, ustrajnosti, predanosti cilju. Ništa ne ide preko noći. Meni je trebalo 18 godina. Sve ovisi o tome što vam je bitno u životu. Netko će svoju plaću potrošiti na izlaske, na ratu kredita i hranu, na novi auto ili zadovoljenje nekih drugih potreba. Ja se nisam odmah uvalio u kredite, dobar dio svoje plaće stavljao sam na stranu kako bih mogao putovati. Imao sam sreće da su moja putovanja ljudima postala zanimljiva i da su me počeli pratiti pa sam to mogao i monetizirati suradnjom s raznim klijentima. I opet, novac koji sam od njih dobivao nisam uložio u kuću na moru, bijesni auto… Sve sam ulagao u putovanja. Kako sam počeo više zarađivati, odsjedao sam i na boljim mjestima, uzimao sam za duge relacije i kartu u business klasi. Ali taj se kotač počeo vrtjeti na malom novcu, a onda se uloženo počelo vraćati.
Postoji li neka destinacija kojoj biste se uvijek iznova vraćali i zašto? Ima ih mnogo. Tajland mi je kao drugi dom, Venezuelu obožavam zbog prirodnih ljepota i lijepih uspomena koje vežem za nju, vraćat ću se sasvim sigurno i u Las Vegas, na Havaje, a na listu sam dodao nedavno i Maldive i Šri Lanku… Puno je država koje su jako privlačne iz ovog ili onog razloga, koje želim dodatno istražiti i svakako ću im se vraćati.
Što mislite, u čemu ljudi najviše griješe kada razmišljaju o putovanjima – koji su najveći mitovi o putovanju svijetom? Najveći je mit da vam je za to potrebno puno novaca. Mnogi ostali mitovi su vezani za strah od nepoznatog. Ljudi se boje izaći iz zone komfora, boje se drugih kultura.
Koji su vam sljedeći veliki planovi nakon što ste obišli cijeli svijet? Ima li još neki izazov koji želite ostvariti? Ostalo je još puno izazova. Ne nužno na putovanjima, jer ja se želim realizirati i na nekim drugim poljima. No što se putovanja tiče, čeka me Antarktik. Čekaju me i neki festivali, neka snimanja dokumentaraca, imam dosta planova…
Tko s vama dolazi na dodjelu Ruže u HNK 11. travnja? Doći ću sa suprugom Andreom.