“Tko u mladosti nije liberal, taj nema srca, tko u starosti nije konzervativac, taj nema mozga” – popularna je izreka koja se često pripisuje Winstonu Churchillu
Kakogod, izreka točno opisuje ljudske stavove ovisno o životnoj dobi. Mladost je odvažna i lakomislena i samo ona, nevina, čista i neiskvarena može vjerovati u ideje liberalizma: svijet apsolutne slobode, mira i ljubavi, taj lažni raj na zemlji u kojemu svi imaju podjednako – onoliko koliko im treba, gdje su svi odreda pošteni i časni i opće dobro stavljaju ispred osobnog interesa. Zato je mladost ta koja diže revolucije, gine za slobodu i vjeruje u ideale.
Upravo takva mladost digla se na noge ovih dana u Srbiji. Nakupilo im se previše svega, od korupcije, nepotizma do kriminala, a posebno im je na vrh glave njihovog predsjednika Aleksandra Vučića. Malo tko je iznenađen buntom javnosti kojoj je dosta čovjeka koji je od cijele države stvorio ultra jeftini i prizemni reality show na razini Pinkove Farme. Privatizirao je Vučić cijelu državu, medije i vlast. Nema dana da ne gostuje u nekim emisijama gdje izigrava stručnjaka opće prakse koji se u sve razumije i sve zna, od konstruiranja autocesta do modernizacije naoružanja. Čovjek jednostavno zna sve. Opće političko ludilo u kojem je jedan čovjek i alfa i omega cjelokupnog političkog života, prva i posljednja vijest dnevnika, vladar bez ikakve političke oporbe ili različitog mišljenja može se usporediti jedino sa Sjevernom Korejom.
Sve ima svoj rok trajanja, pa tako i političari, uključujući i Aleksandra Vučića kojemu je vrijeme po svemu sudeći isteklo. Problem sa diktatorima je takav da oni nakon pada s vlasti nemaju kamo otići. U demokratskim društvima silazak s vlasti je dio političkog ciklusa gdje se stranke kao nositelji ideja i politika u određenim periodima izmjenjuju na vlasti u skladu da željama biračkog tijela. Za diktatore slijedi malo drukčija procedura… Ostavimo sada na trenutak Vučića i njegovu sudbinu.
Vučićeva borba sa zamišljenim protivnikom?
Najveća prednost aktualnog studentskog revolta u Srbiji ujedno je njegova najveća mana: ne postojanje jasnog vođe niti jasne ideje. Naravno osim generalne želje za promjenom sustava kojeg personificira predsjednik Vučić. Prednost se sastoji u tome što Vučić pred sobom nema izravnog političkog oponenta. Nema glave koju treba skinuti kako bi utišao pobunu. Našao se tako Vučić u borbi sa zamišljenim protivnikom, sa sjenom, idejom sveprisutnom i stvarnom ali njemu nedohvatljivom jer nije moguće sve studente, profesore, njihove roditelje, bake i djedove proglasiti neprijateljima. Savršena je to situacija za pobunjenike koju oni vješto koriste. Predstavnici studenata se u medijskom istupanju međusobno izmjenjuju ne dopuštajući nekolicini pojedinaca da se iskristaliziraju kao vođe pokreta. Studenti su se tako pokazali vrlo vještima u izbjegavanju odmazde Vučićevog aparata koji raspolaže strašnim sredstvima: od policijsko-obavještajnog progona preko medijskog razapinjanja do brutalnih batinaša iz redova navijačkih hordi.
Prijelomni trenutak revolucije u Srbiji nastupio je kada su mladi revolucionari aktivirati kategoriju iz drugog dijela one navodne Churchillove izreke: stare i sumnjičave konzervativce. Pokrenuli su one koji više nemaju ideala, one koji nemaju snova o boljem sutra, one koji znaju da nema pravde na ovom svijetu i da su ljudi pokvareni i sebični i da uvijek prvo gledaju sebe i svoj interes. Počeli su dakle i ti stariji vjerovati da je promjena moguća. Roditelji studenata, bake i djedovi, ratni veterani, taksisti, zemljoradnici, kamiondžije i bajkeri…. svi su stali na stranu mladih pobunjenika.
S druge strane nepostojanje vođe niti jasne ideje najveća je mana studentske revolucije. Zamislimo primjerice idealan rasplet događaja, da sutra Vučić podnese ostavku i proglasi izvanredne izbore. Što onda? Koja je to politička organizacija ili stranka koja bi pravilno artikulirala svu energiju trenutno nakupljenu u narodu Srbije? Koji su to pojedinci, istodobno časni i neokaljani ali i politički iskusni da bi preuzeli upravljanje Srbijom u post-Vučićevskopm periodu? Sa cjelokupnim državnim aparatom popunjenim po kriteriju isključive odanosti Aleksandru Vučiću trebate imati vrhunski odlučne, sposobne, iskusne, ustrajne, istodobno drske ali i časne i poštene ljude koji su spremni žrtvovati sve da bi pokrenuli promjene. Takve je teško naći u Srpskoj oporbi koja je čak odbila sudjelovati na prošlim izborima i tako cijelu vlast prepustila Vučićevom SNS-u. Nema sumnje da je percepcija oporbe za javnost u Srbiji skoro pa podjednako odbojna kao i omraženi Vučićev SNS. Istrošeni kadrovi, luzeri koji se nikada nisu uspjeli nametnuti kao vođe garnirani tu i tamo neiskusnim i nevidljivim “mladim snagama” slika su aktualne oporbe. Teško da se tu može naći lider revolucije.
Tako mu malo nedostaje?
Nije lako Aleksandru Vučiću. Maleni balkanski diktator, car siromašne zemlje koji strpljivo čeka svojih par minuta slave kada će ispraviti silne krive Drine i “nepravde” počinjene srpskom narodu koje eto, ni krive ni dužne svijet mrzi samo zato što su Srbi. Još nedavno ultranacionalista koji bi ubijao 100 muslimana za jednog Srbina, a danas pitomi i miroljubivi demokrata, slika i prilika vuka u janjećoj koži. Upravo taj Vučić Aleksandar kada se umislio da je zaokružio i poklopio sve medije, državni aparat, kada zamišlja da u svom mikro svijetu igra ulogu velikog državnika koji svoje stado vodi uzburkanim svjetskim morima, kada sanja da sa svjetskim državnicima rješava globalne krize, kada je do zuba naoružao Srbiju, naručio i nove zrakoplove.
A malo mu je nedostajalo. Već se sprijateljio s Orbanom pa zajedno izvlače stare/nove karte svojih carstava a uslišale su mu se molitve i na vlast u Americi došao Trump, dakle upravo tada ga počnu napadati neka neotesana djeca koja “neće da uče u školama” i neumorno demonstriraju gradovima njegove države. Baš kad je Crna Gora na putu ulaska u okrilje “Srpskog sveta” a prekodrinski Srbin Mile proglašava neovisnost nakon koje po prirodi slijedi “prisajedinjenje” sa majčicom Srbijom, zar sad kada sve ima na pladnju Aleksandar Vučić gubi tlo pod nogama i to od nekih tamo studenata!?
Zamislimo na trenutak užase kroz koje prolazi čovjek koji se vidio u aleji srpskih velikana, odmah pored Miloša Obilića, Karađorđa Petrovića i Rastka Nemanjića (poznatijeg kao sveti Sava) dok gleda kako mu neka neotesana djeca uništavaju dugo sanjanu imperiju koja se već jasno vidi kao kockasta zastavica u ciljnoj ravnini formule 1. Nije mu lako.
Kako će na kraju ispasti rasplet sa Srpskom studentskom revolucijom, svojevrsnim Trećim Srpskim ustankom ostaje da se vidi. Narodi na ovim prostorima su ionako navikli živjeti u zanimljivim vremenima. Ono što se na Zapadu uzima kao prokletstvo, kod nas je svakodnevica.